The Last Broadcast

Jedna otužna lamentacija nad sudbom teškom dijasporaškom

Periodički uvijek imam jednu zanimljivu debatu sa sestrom po dijasporaštvu, Big Vern, o nošenju “kratkih” majica u struku i prehlađivanjem bubrega, te nošenju papuča po kući. Takvi razgovori se obično održe dokoličarski sjedeći u našeg Vrancuza. Kafić “U Vrancuza” (slobodni prijevod) jest kafić u ne-zdravlje koji drži, err, Vrancuz iz Vrancuske, u kojem se još uvijek može trovat duvanom, na moju opću žalost, a na sveopće veselje Big Vern. Moram još izdigresirat i to da su u Vrancuza najgora rana i najgori kolači ikad, ali kad se može pušit nek se puši, udri brigu na veselje, dakle, sretna cika i vika od strane Big Vern, mumlanje negodovanja sa moje strane (radije bazdim na alkohol nego duvan jerbo živim jako zdravo i ne pušim). Razgovor nam se općenito svodi na jedan red ogovaranja Britanaca, reda ogovaranja Rvata, red olajavanja Vrancuza i ‘rane mu, red prisjećanja na stare dane kad su se đapale reš pečene kokoši na školskim izletima i tako u tom stilu. Dakle, atmosferu dočarah.

I tako dođosmo do te dvije velebne teme koje nam život znače (dobro, zanosim se ovdje slobodom škrabanja). Bubrezi. Kratke majice koje jedva da prekrivaju struk. Nije sad da se razmećem i nosim stvari koje bi mi razotkrile trbušinu velebnu još u ovim godinama polaganog penzionisanja. Nego onako one koje, kad se sagneš, se samo malko dignu. Pet para na to ne dajem. Pet para ne daju ni u tuđinskoj zemlji u kojoj već dulje vremena provodim život svoj. No, dođem li ovdje digne se bura i katastrofa sveopćih omjera. Majka: “Kuku, sine, odoše ti bubrezi!!” Majka, verzija 2: “Jao, odoše ti jajnici!” Majka, verzija 3: “Kako možeš tako, di ti je potkošulja, bogatitvoga, prehladit ćeš seeeee!!” Ako ima išta što me može izbacit iz takta (doduše, naopakog takta i ovako i onako, ali je barem moj) onda je to-to! Na osnovu toga ja bih već debelo trebala bit isprehlađivana, sa upalama ko-zna-kakvim. Pokušavam ignorirat, ali teško ide. Čak se i velebni brat moj priključio Majka Timu i dreči sa njom u milom dvoglasju: “GOLI SU TI BUBREZI, EEEJ!” Ne znam je li to iskonska rvacka briga o golim bubrezima, briga općenito ili samo lukav, obiteljski plan kojim se pokušava diskreditirati moja osjetljiva, liberalno-iskvarena dijasporaška duša? Kao što već reko’, Englezi ni crno pod noktom ne daju na prizor mog kitološkog sala koje ih ponekad zna zaslijepit (i oslijepit od muke silne).

Slična stvar i sa papučama. Ne nosim ih. Dakle, hodam bosa po kući (dobro, u čarapama, ali to kao da i ne hodam). Kao prvo, još u životu ne vidjeh kul dizajnirane papuče koje bih poželjela obut. Sve neki užasluk nad užaslucima, noćne more od dizajna, ko da ih je dizajnirala čovječja ribica sa naočalama (bolje bi ispalo bez). Bježim od papuča ko kad đavlu pokažeš tamjan, ili Marisi tunjevinu, ili Xioli (odnosno, meni) ovčetinu. Svaki puta kad ođe dođem pokušavam kulerski isfurat “taj neki engleski” običaj ne nošenja papuča. Uspijem u toj namjeri negdje otprilike 2,6 milisekunde prije nego čujem “DI SU TI PAPUČE???” Errr, ne nosim ja više to. “KAKO MOŽEŠ BOSA HODAT PO KUĆI, PA PREHLADIT ĆEŠ SE!!” Errr, ma neću, to su sve zablude. Onda moram odslušat par priča kako se ovdje u Rvackoj ljudi prehlađuju ko od šuba, ono, jednom zgaziš na parket bos (u čarapama) i odmah hitna pomoć, infuzija, samrt. Da onda više ne slušam takve priče koje mi sa neobičnom zebnjom prekriju srce, pokleknem i obujem tamo neku divotu od ružnoće koja se prodaje pod papuče. Onda se poput pajaca na jajima šećem naokolo. Strava. I užas, dabome. Mora da mi je ovo dijasporašenje izilo silni mozak.

Da se tek toliko obrecnem i na današnji dan - neću prosipat silnu mudrost svoju već ću samo izreći fantaziju koju već dulje vremena nosim u sebi: recimo, da se onako nekako, kako to već biva, nađem i tajno spanđam sa, recimo,Richard Ashcroftom. I sve bude dobro i krasno, ali da odjednom Richard u užasnutoj panici na jedno Valentinovo skuži sa kakvom se to spanđao (ono, da mu konačno dođe iz zadnjeg dijela u glavurdu) i da se ufati za glavurdu, piskutavo vrisne “IJU!” i padne u privremenu nesvijest – e, onda nastupa mojih 5 minuta gdje ja sjedim na stolici (ovo je važni detalj bez kojeg ova fantazija apsolutno gubi na autentičnosti), šeretski buljim u njega onako jadnog, kako leži onesviješten od svih tih silnih muka, podmuklo mu se nasmiješim u brk i proznborim glasom žene koja je popila čitavu pamet svijeta u vrlo kratkom roku: “Eeee, moj Richarde, sa kakvom si se ti to usrećio da samo znas!” I to bi otprilike bilo to.