wunderbar https://blog.dnevnik.hr/wunderbar

petak, 30.03.2007.

On, Arthur Rimbaud!

Napomena: Ovaj post je vraćen zato jer ste Vi to tražili, u potpunosti se ograđujem od njegova sadržaja. Jedina pojedinost koja me veže za ovaj post je ta što sam isti napisao... E da, i zamislite da likovi koji se
pojavljuju nisu ljudi, nego neka pandimenzionalna bića iz paralelnog svemira čija pojava nije bez sličnosti našoj.....

"Sjećanja su mutna k'o zamagljena stakla, šest miseci ekstaze i godine pakla... Ma ne!Ne!Ne! Ne valja mi ovaj line..." -pomislio je Arthur Rimbaud dok je pokušavao napisati novu pjesmu. Bio je totalno razvaljen, soba je bila ispunjena privlačnim muškarcima, smotuljcima marihune, listićima iz kladionice... Više nije znao šta je popušio! Bijeli smotuljak za njega je predstavljao značajan trenutak, jer odvodio ga je na nazanimljiviji vrtuljak, u luna parku koji se u literaturi nalazi označen pojmom "život". Odnekud je iz svjetlosne puške, kroz nečije oči, pucao pogled na njega. Ležao je na podu ili se tako barem pričalo, ali on nije vjerovao svojim očima što čuje. Nanjušio je toplinu vatre, kojom ga je zapalio joint koji mu je ispao, pa je krenuo ispuhati nos. Ali nije bio u stanju napipati maramice u džepu, budući je nosio sunčane naočale. Plamen se širio, on je izgarao od zvuka turbo-dizel folka koji mu je parao bubnjiće... Oh proklet li je ovaj nevoljeni sin sudbine. Prokleta sinestezija i osjetilni receptori koji u pauzi i nakon posla izmjenjuju iskustva s radnog mjesta.. Arthur je zapaljen trčao po prostoriji, čuli su se komentari "Vidi Richard Pryor!" "Ma znao sam da je ovaj tip izgoren!" "Ovakav je bio i u školi, uvijek bi lako planuo..." "Samo da ne prdne..." "Ovo me tako napaljuje!" Jurio je zapaljen po sobi poput manijaka vapeći, moleći za pomoć.. Napokon mu se približila neka mlada hipijevka.. Osjetio je olakšanje jer je bio uvjeren da će ga ugasiti, ona je rekla "Jel' ti možeš jedan sekund stajat' mirno da pripalim duvan?" Ugasili su ga, da nebi oštetio super cool tepih. A budući je već bio prilično ispečen, mašili su se jedaćeg pribora, jer ipak, bila bi šteta da propadne... On je ležao na kuhinjskom stolu gdje mu se ukazao, samo glasnik kralja Arthura, njegovog imenjaka iz davnina...

30.03.2007. u 14:39 • 4 Komentara • Print • # • ^

petak, 16.03.2007.

Always look on the bright side of life :)

Sumorno tupilo i beznadnost, ništa više nema smisla. Ma krivo sam to rekao, jer kada kažete: "ništa više nema smisla" dajete naslutiti da ga je nekada bilo, a sada ga više nema. Nisam to trebao dati naslutiti, takva pomisao, pomisao da se to može makar i naslutiti ozbiljno me je naljutila.
Užina je danas imala okus bivolje balege prelijevene smolom i posute ovčijim brabonjcima. Radoznali među vama se možda pitaju kako ja poznam okus bivolje balege? Vjerujte mi da ne želite znati. Kako je došlo do ovog stanja ili je prikladnije reći sranja?
Prije par mjeseci sam ,na maloj pošti, ugledao ljubav svog života, anđela svojih Lakersa, najljepši cvijet s božanske livade,ukras najljepše slike ili je najljepša slika mrlja koja se nalazi oko nje ukoliko je ona mali dio te slike? . Ugledao sam je jer mi je željela nešto poručiti. Pitao sam se da li je to ono što sam čekao cijeli život?Da li je ovo ispunjenje mojih snova? Da li ju je zbirka od 500 ljubavnih soneta, prožetih bolnom nadom za sjedinjenjem, koju sam joj napisao takla sred srca?Da li sam dovoljno vrijedan njene pažnje, njene božanstvene percepcije, njenog ljupkog talamusa?Da li je večeras na novoj repriza Brisanog prostora? Da li će mi dopustiti da joj uljepšavam život najbolje što mogu? -Odgovor na sva pitanja bio je ne. Ono što mi je htjela poručiti moglo se nedvosmisleno isčitati iz njezinog prpošno, rumenkastog uzdignutog srednjeg prsta, koji je bio usmjeren prema meni. U prvi mah bio sam toliko naivan da sam pomislio "Kako lijep prst!", te sam pošao da je pitam kako da joj uljepšam put kroz blatnjavu cestu života.Pitala me ,polako se okrećući prema meni gracioznošću Evgenija Plušenka, "Voziš li mercedes?" Slagah "Ne." Jer nisam htio da me voli zbog novca.Rekla je nehajno provlačeći prste kroz svoju kosu"E pa onda fino crkni kmico!" i otišla iz mog života.
Odlučio sam ispuniti svoju misiju, koju mi je ona na tako romantičan i suptilan način povjerila. Istog trena pojurio sam kući i pitao stariju sestru gdje je obiteljski pištolj. Pitala me je "Kaj će ti štolj-pi te-bra ono?" Rekao sam "Da se ubijem sestrice!". Ona je odgovorila "Aha, u kuhinji je, na frižideru..." Krenuo sam po pištolj, a ona mi je zabrinuto doviknula "Hej braco!? Pa što radiš tikvane? Najprije isprazni nove metke i stavi one starije, mama je rekla da te nove čuvamo za posebne prigode. "

16.03.2007. u 16:42 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.