Welcome to the family.

Mazohist - osoba koja voli da joj se nanosi bol. Osoba koja voli bol. Opekline, ugrize, sve načine dobivanja krvi, iritiranja kože itd...
Uglavnom, da skratim, ja sam blaga mazohistica. Naglasak je na riječi blaga. Imaju bolovi koje niti ja ne mogu podnijeti. Ali da, uglavnom ju volim. Ne, obožavam. Zašto ovo pišem? Jer sam sad s jednim prijateljem pričala o tome. Leđa su mu izranjavana, cura mu je malo poludila. No to je nebitno. Hoću reći da mi nekako malo fali bol, a nisam luda da sad samu sebe idem peći ili kapati vosak na sebe (iako sam to prije radila, zabavno je) ili bilošto drugo. Ali svaka ta neka mala bol, ne sad tipa da se lupim ili tako nešto, ali ono... Ne znam više niti što govorim.
Popila sam već cijelu jednu bocu vode od pola litre danas i još malo pa će i druga bit prazna. I da, još uvijek gledam Kuroshitsuji. Nema toliko puno novoga, ali svaki dan želim napisati neki post, čisto da ovaj blogić ne ostane prazan. (ne vjerujem da sam napisala blogić)
I da, ostavljam vas sa jednim linkom, točnije, mojim DeviantArt linkom, tamo inače objavljujem neke svoje umjetničke radove. Naglašavam neke, sad izdvajam one koji su kolko-tolko dobri, pa ću njih polako stavljati. I evo, tu je link.

Jučer sam saznala da imam 65 od mogućih 80 bodova za uspis u grafičku. To bi me trebalo usrećiti, valjda. Uz to, imam 60 bodova po ocjenama u školi, tako da su šanse da ne upadnem dosta male.
Jučer sma počela gledati Kuroshitsuji. Jedan anime s jednim batlerom koji je demon. And he's one hell of a butler.
Ne znam zašto pišem ove beznačajne gluposti. Još me drži ona neka hladnoća, valjda će proći. Možda neće.
Sutra je priredba u mojoj školi povodom dana škole. I očekivala sam vidjeti još 2 poznata lica koja nisam vidjela ovih godina. Sada ne znam, bila bih začuđena da mi se uopće javi i otkaže. Bila bih začuđena da mi uopće pošalje bilokakvu poruku.
Sanjala sam da sam pisala post i odlučila njemu poslati poruku "Želiš li prekid?" nakon čega je prošlo ni 30 sekundi kad je došao odgovor. "Da." Tako da se sad ne usudim niti pomišljati da po pošaljem. Iako više ni sama ne znam što želim.
Jedino znam da mi je previše stalo do njega da ga povrijedim na bilokoji način. Ali ne znam jeli vrijedi i obratno. Valjda da, trebalo bi, ali možda ne. Da, znam, ne znam razmišljati. Jučer i danas samo šutim iz nekog razloga. Valjda se bojim da ne kažem nešto krivo. Opet. Da, bilo bi bolje da šutim.
Ok, neć šutjeti. Zapravo, više ni ne znam što da radim. Zato sam i zvala Jules jučer i rekla joj sve što me tišti. Sve što me muči. I njezin zaključak je bio jednostavan.
"I'm doomed and you're cursed, hun."
Što zapravo i ima neke logike, samo što ja to ne želim priznati. Jer je uvijek problem u meni.

A sve što sam htjela napisati je bilo da trebam prijatelja.

Scena 1:
Pod vodom sam. Gušim se. Svako malo dođem toliko blizu površine da mi fali samo malo jači otpor da izronim, ali me grube ruke guraju natrag pod vodu. Zamrači mi se pred očima i bez svijesti ostanem plutati pod vodom.

Scena 2:
Izlet. Ili putovanje autobusom. Jules i ja. I dva dečka ispred nas. Šapću i smiju se. Mi dijelimo slušalice i slušamo Hysteria. Pa Heaven's calling. Pa opet Hysteria.
"Nemoj sad dobiti nikakve perverzne misli." Upozorava me, smijući se. Također joj se nasmijem i zagledam se kroz prozor. Vani je već mračno, mi bi trebale stići. Svi putnici polagano izlaze iz autobusa. Zadnja stanica. Ali ostajemo samo nas dvije. I dva dečka ispred nas.

Scena 3:
"Mogu li doći kod tebe? Molim te.." Glas mi zvući molećljiv i lomi se.
"Slobodno. Samo da znaš, moji su doma." Odgovori mi, glasom punim brige.
"U redu je." Poklopim i uzmem veliki ruksak. Samo trpam odjeću unutra, ne gledajući što uzimam. Mojima nije bitno što idem. Kažem im da ću prespavati kod Jules. Ona i dođe po mene. Ne želi mi dati da sama idem, još se možda bacim pod kamion. Zgrada. Portafon. Pozvonim tri puta, kako ja to obično radim i vrata se otključaju. Jules me zagrli, poljubi u obraz i obriše mi suzu koja je već krenula.
"Ulazi. Čeka te." Osjećam da i njezin glas drhti. Ulazim. Brojim katove, više ni sama ne znam koliko. Dolazim pred vrata, ne trebam niti pozvoniti, već je tu i čeka me. Obgrli me i šapće mi da će sve biti u redu. Tiho je, kao da nema nikoga. Preseli me u svoju sobu i donese mi soka. Opuštena sam, pa mogu plakati. Iako sam samoj sebi rekla da neću više. Ne nakon one subote.
"Bit će sve u redu" Sjedne pored mene i obgrli me oko ramena, dok mi suze još uvijek padaju na hlače i majicu.
"Rekao sam sovjima, razumiju. Ostani koliko hoćeš." I s time zaspim.

Scena 4:
Ležim na krevetu i slušam muziku. Sve samo ljubavne pjesme, a iznad kreveta fotografije. Još crne, ali se razvijaju, polagano. Za svaku koja se razvije, toliko da vidim lice te osobe, zapali se i njezin pepeo mi padne u kosu. I tako sve redom, osim tri.
"Biraj." Govori glas u meni koji oživi. Poprimi oblik crnog anđela i sjedne do mene. Uzimam fotografije, jednu po jednu proučavam. Tri osobe koje mi nisu u krvnom srodstvu, a znače mi mnogo. Znače mi sve.
"Biraj!" Vrisne anđeo, još uvijek svojim milim glasom. Ali ne trzne me. Ne lecnem se od njegovog zapovijednog tona. Ne iznenadi me. Jedna fotografija se zapali. Još su dvije ostale. Miris vatre me ošamuti i pomuti razmišljanje još više nego prije. I odaberem krivo.

Scena 5:
Stojim u dvorani. Baletnoj, ogromnoj. Zrcala svuda oko mene. Radim okrete, skokove, stojim na vršcima prstiju, iako ne nosim baletne papuče.
"Vidiš nju?" Govori moja trenerica gostu i pokazuje na mene.
"Tako izgleda savršena balerina. Ništa ju ne sputava." Napravim još par okreta, a zatim elegantno spustim ruke i opustim tijelo. Sjednem na hladan parket, ugrijan od mog upornog vježbanja.
"Što joj se dogodilo? Još je prošli mjesec bila tek učenica." Gost se čudi. Trenerica se samo nasmiješi.
"Shvatila je što je dobro za nju, a što nije." Govori moja trenerica i okreće glavu u drugom smjeru. Na tribinama u dvorani sjedi glupica mladih. Tri dječaka i četiri djevojčice. Svi mojih godina. Gledaju u mom pravcu i razgovaraju međusobno. A zatim dođe još jedan dečko, više mladić nego dečko i priđe meni. Samo meni. Izbjegavam njegov pogled, ali to je nemoguće.
"Prava su kuja, znaš to?" Obraća mi se. Napokon dignem pogled prema njemu. Ozbiljan je, ali ima poluosmjeh na icu. Nije mi do smijeha. Ponovno pogledam prema tribinama i vidim da svi oni gledaju u mene. Osuđuju me. Ogovaraju me. A mladić ispred mene me ošamari.
Otvorim oči i vidim da me stari zove. Zanemarim ga i siđem u prizemlje, hladna, bezizražajna lica. Kao i sad. Prirodna maska koju sam dobila onih dana kada polako umirem iznutra. A ti dani nisu rijetki.



Hiperosjetljiva.
Posve drugačija.
Ponekad neshvaćena.
Gotovo uvijek odbačena zbog toga što je hladnokrvna kuja.

Mrzim kad samu sebe zbunjujem zato što ne znam razmišljati. Ili, što zna biti još gore, kad razmišljam o stvarima koje su prošle i uspoređujem ih sa sadašnjosti. A to može samo glupača kao ja.

Prije točno godinu dana, nisam znala što ću.
Ne znam ni danas. Nisam znala ni prije tjedan dana, ali rekla sam si da će proći.
Nije.
Što se dogodilo? Što se događa? Što će se dogoditi?
Pogreška. Ispravak. Poboljšanje.
Nadam se.
Ali nekako, nekako mi se još uvijek čini da se vrtim u krug. I ne samo sad, nego uvijek.
Uvijek je jednoteista priča.
Kažem da sam u redu i povjeruju mi ili to zanemare.
U svakom slučaju, ja ostanem "u redu" dok se ne dogodi neki random događaj koji izmami taj osmijeh, makar plahi.
Ne želim više tako. Jer mislim da zaslužujem više.
Ne znam. Možda i ne.
Možda ne vidim. Možda sigurno ne vidim ili ne primjećujem.
Ali znam da je opet došlo to vrijeme.
Iako možda prerano, ali što češće, to bolje. Za mene bar.
Ja nisam osoba koja voli monotonost i statičnost. Čim je nešto premonotono, ja ću od toga kad tad odustati.
Već i jesam, iako podsvjesno, a ne želim si to priznati.
Ali dobro, doći će do promjene.
Mora.

Prošla sam krizmu. Bila sam na ispitu. Bili smo u pizzeriji. Bili su tamo svi koje volim.
Zašto se onda osjećam tako mučno i prazno? Zašto imam osjećaj da mi je ovime otkinut djelić duše?
Skoro sam se srušila, već 3 puta danas.
Prvi put je bio na ispitu, kada sam se tresla tako jako da sam mislila da ću izgubiti ravnotežu.
Drugi put je bio dok smo stajali na misi i slušali molitvu, a fotograf nas je slikao u našim najboljim izdanjima.
I treći put je bio u autu na putu doma. Jednostavno mi je ponestalo zraka, a znam da je i Beniu bilo isto.
Samo što se on, zarazliku od mene, stvarno srušio. I to me možda najviše od svega u današnjem danu prestrašilo.
Što je najgore od svega, opet osjećam onaj pritisak i onu neku samoću i imam osjećaj da me ljudi gledaju kao objekt. Običnu stvar.
Svi su danas bili dobri prema meni. Svi su mi se smiješili. Samo zato što sam krizmana i vjerojatno su onda pretpostavili da nisam ukleta ili sotonistica i da je sigurno prići mi.
Ali sve mi se činilo tako prazno, tako nekako kupljeno ili usiljeno.
A skoro ništa iskreno.
I sad, dok sjedim ovdje u haljini i štiklama, dok čekam da mi se ostatak šminke razmaže, razmišljam o Jules.
Zvala me da dođem kod njih na piće, da svi zajedno proslavimo.
Odbila sam ju, zadnja stvar što trebam je da se sad još napijem kod nje, iako znam da bi mi to koristilo.
Trebam nestati, barem na par minuta, a znam 3 načina kako da to postignem.
Jedan ne smijem, drugi sam obećala da neću, a za treći nemam volje.
Tako da ostajem ovako. Jedina nesretnica u moru nasmijanih ljudi. Čak je i Jules sretna. Njeni su joj dali da puši, pije, čak i da se napije danas i ide na spoj sa svojim kumom.
Ja sam, s druge strane, uživala u predivnom ručku, okružena svim ljudima koji su došli samo zbog mene.
Čini mi se da sam presebična, zato što sam nesretna, ali ne mogu si pomoći.
Odavno su nestali dani kad ću ja siliti samu sebe da budem sretna.
Ali još nisu prošli dani glume.

Nemirna sam. Ima mnogo razloga za to, ali nijedan ne paše u potpunosti. Možda je krivo vrijeme, previše je sunčano i previše vruće za mene. A prisiljena sam nositi katke rukave koji otkrivaju sve davno zaboravjlene ožiljke na meni. Možda je krivo vremensko razdoblje, jer sma se prerano spremila za crkvu. A mmožda je jednostavno razlog tome šilica prejakog cappuccina sa količinom šećera od koje bi dijabetičar doživio infarkt. ali ipak, razlog je mnogo dublji. skriven je. toliko skriven, da ga niti ja sama nisam prepoznala isprva.
Razlog je jedna rečenica koju mi je mama rekla, sad maločas.
"Vidjet ćeš, kad ti sutra Beni javi da neće moći doći."
Nekako me razljutila tom rečenicom, ali što više razmišljam o tome, to više vidim da bi to zapravo moglo i biti veoma moguće. Već par dana me zeza kako će se razboliti na dan moje krizme ili kako će poslati zamjenu. Razumijem ga, donekle. Ali i znam da, kad bih ja bila na njegovom mjestu, a on na mom, definitivno bih to obavila, bez oklijevanja. Upoznat će moju užu obitelj na krizmi i nakon krizme, pošto svi zajedno idemo u pizzeriju. I znam da će mu biti neugodno. Niti meni nebi bilo najugodnije. Ali to je obitelj mog dečka. tj. to bi bila njegova obitelj.
Još jedan razlog zašto pišem ovaj post je taj što sam nekako sretna i tužna u isti mah. Sutra će biti subota, točno tjedan dana odkako sam se zarezala i samo se nadam da ništa neće upropastiti taj dan. Dapače, želim kišu, želim hladnoću, želim taj spokoj koji dolazi uz zimu, a ne ljeto. Jer po ljeti su svi nervozni, svi loše volje, a pogotovo ja. Ako nisam na moru, ako nisam u vodi okružena samo tim čistim plavetnilom, ja umirem. Malo po malo. Jer u gradu, po ljeti, nemam što raditi. Bazene mrzim. Na rolanja ne idem. Šetati mi se ne da. Dok na moru, s druge strane, obožavam svaki trenutak proveden vani. Zato i jedva čekam ići na more ove godine. Još kao bonus što ću tamo napokon imati neke osobe koje ću poznavati, ili barem samo jednu. Sve ovisi o tome gdje ćemo ići. A i o tome s kime idem.

Primjećujem u zadnje vrijeme da mi se tijelo prilagođava okolnostima u kojima sam. Prije sam se budila u pola 8, nešto kasnije u 7, a u zadnje vrijeme sam već u 6 budna. Jer ću, ako ću ići u grafičku, trebati već u 6 biti budna i početi se spremati za polazak. Uz to, nije mi teško ostati dugo budna ako trebam npr. učiti, ali inače sam u 11 navečer u krevetu. Zvuči nenormalno, ali zapravo i nije toliko. Tijelo se navikne.
Potpuno sam izbavljena iz kazne, a i drago mi je što jesam, ali ponavljam, neću sad to iskorištavati. Na krizmu će mi, naravno, doći gosti jer želim da su te osobe tamo, ali što se izlazaka tiče, toga se još uvijek držim. Bar ću se kolko-tolko naučiti točnosti, što će mi i trebati za kasnije.
Inače, danas je u školi bila proba za priredbu, a pošto sam ja članica zbora, također sam bila tamo, kao i Jules. Profesorica nas je prvo razmještala po pozornici, a kad smo napokon počeli pjevati, zvučalo je poprilično dobro, jedini problem je što naša škola ima loše ozvučenje, pa se mi moramo derati. Osim toga, kad smo završili sa tim djelom, ravnateljica mi je rekla da mogu probati čitati jednom, ako želim. Mislila je na pjesmu koju sam napisala. Pjesmu koja je osvojila 3. mjesto na jednom natječaju. Ali nisam znala da ću ju ja čitati. Ipak, na kraju jesam (zbog toga sam kasnila na fiziku) i rekla mi je da odlično čitam za nekoga tko se nije spremao za to.
Jučer sam dobila i novu maskaru, trebala mi je, pošto sam se počela šminkati u zadnje vrijeme. Jedini problem kod mene je to što imam naočale, pa mi šminka ne dolazi do toliko izražaja. Dakle, ogledalo, naušnice (koje ću dobiti od obiteljske najbolje prijateljice) i još dosta malenih, ali značajnih stvari. Uz to, danas sam dobila haljinu. Crvenu, predivnu i usku, sa volanima dolje, točno onako kako ja volim. I nosit ću ju u restoranu nakon krizme i na priredbu. Još me mama nagovara da mi ode kupiti cipele sada uskoro. Nevjerojatna je.

Plešem odkako znam za sebe. To nije plesanje kakvim bi se mogla hvaliti, ali to je ono što me čini živom. Svojom. Ne plešem čisti jazz-dance, niti čisti balet, nikada niti nisam. Plesala sam čisto da plešem i grupe u kojima sam bila nikad nisu bile čisti jazz-dance ili čisti balet. Nikad, pa čak niti sad, iako jesam u jazz-dance grupi. Imamo baleta, imamo latino plesova, imamo čak i hip hopa uz jazz-dance. Ali iduće godine, to se mijenja. Iduće godine, krećem u srednju školu, u grafičku, ako mi se moja želja ispuni.
Mama se, čini se, malo odljutila, čak mi je dala da Jules dođe i nije se žalila kad sam ju pozvala. Možda mi se ipak ispuni želja i dobijem ogledalo u sobi. Iako vjerojatno ne onakvo kakvo je mama isprva htjela da mi kupi. Htjela mi je kupiti veliko i raskošno ogledalo, preko cijelih vrata i planirala mi je u kut napisati posvetu i to vodootpornim flomasterom. Ali sada, više ne znam, s obzirom na kaznu, koje se pridržavam kao poslušni psić.
U zadnje vrijeme se vidim kao balerinu. I to ne bilokakvu, već pravu balerinu. Čak sam i počela vježbati pikee (za one koji ne znaju, to su oni visoki poluprsti na koje se balerine dižu, doslovno vršci prstiju) i više obraćati pažnju na moje držanje u okretima. Inače mi je bilo svejedno kako se držim. Ramena napred, izbočene lopatice i zdjelica opuštena, ali sada ne. Pazim na svaki mišić svoga tijela, barem nakon par okreta za zagrijavanje.
Pišem ovaj post zato što sma razočarana i malo tužna. Jules, s kojom sam inače radila balet (nas dvije smo to same vježbale, sa savjetima moje voditeljice plesa) je rekla da odustaje od toga, jer nije za nju. To me nekako obeshrabrilo, pošto je to značilo da više nema naših treninga a okruglom travnatom parkiću dva puta tjedno. Niti zajedničko traženje pjesama na koje možemo plesati niti motivacijskih slika. Ali dobro, prošla sam sve i svašta, oporavit ću se i od ovoga. A dotad, vježbam sama.



Edit 18:41
Mama se ne ljuti, rekla mi je da joj je bilo jednako teško kao i meni i da mi daje još jednu priliku da se dokažem da mogu biti točna. Naravno da sad neću iskorištavati tu slobodu. Nakon škole ravno doma i navečer možda van. Mislim da bolje od toga ne mogu. Uz to, sad tata ide kod staklara da mi naruči ogledalo. Izmjerio je vrata i izračunao da bi to koštalo oko 300 kuna, što je po meni i previše. Ovo je definitivno nešto što nisam očekivala, ali drago mi je da se dogodilo.

Prvi post, pa neće biti ništa posebno.

Mama me sad upravo ispljuvala, kako sam kurva i kako se kurvam po stanovima Novog Zagreba, samo zato što sam bila kod dečka i ljubili smo se u njegovoj sobi. Hvala ti, mama. Inače mi je ona idol i junakinja, ali danas se izgleda moram snaći sama.
Još mi je, prije nego što me pustila da učim ovo malo kemije što još ne znam, rekla kako mi sad uopće nije fora da se režem. Nisam znala što da kažem na to. Posebno uz to što je dodala ako sam bolesna i kako, ako treba, će me poslati u neku ustanovu za bolesnu djecu. Misli se na mentalne bolesti, ne? Tako da sam sad toliko sretna da bi mogla, ne zarezati se, nego progutati taj žilet.
Navrh svega toga, danas je stvarno izuzetno predivan dan za mene, sutra pišem 2 testa i odgovaram i moram sama samcata napisati referat. Hvala Bogu da će mi najbolja frendica Jules (ne zove se stvarno tako, ali joj je umjetničko ime Julliette) doći pomoći. Trebala je i danas, ali sam ja kasnila doma (bila kod dečka, ne?) tako da nismo uspjele.
A bila sam kod dečka (zvat ćemo ga Beni) jer smo poslijednja 4 dana u kaosu, isto zbog mene. Pukla sam u subotu i zarezala se i odtad smo grozno, posebno on. Nije naviknut na moje rezanje, posebno zato što se nisam skoro niti rezala odkako smo mi zajedno. Bilo mi je bolje, ali u zadnje vrijeme nije.
Još za kraj nadodajem da sam u kazni (u stilu, nema izlazaka) tako da ću biti puno više na blogu. To bi bilo to za prvi put. Ostavljam vam jednu od svojih najdražih pjesama, barem u zadnje vrijeme.



P.S. Iako možda sad izgleda da mi baš ne ide najbolje inače, ovo je samo jedan od lošijih dana.