Welcome to the family.

Scena 1:
Pod vodom sam. Gušim se. Svako malo dođem toliko blizu površine da mi fali samo malo jači otpor da izronim, ali me grube ruke guraju natrag pod vodu. Zamrači mi se pred očima i bez svijesti ostanem plutati pod vodom.

Scena 2:
Izlet. Ili putovanje autobusom. Jules i ja. I dva dečka ispred nas. Šapću i smiju se. Mi dijelimo slušalice i slušamo Hysteria. Pa Heaven's calling. Pa opet Hysteria.
"Nemoj sad dobiti nikakve perverzne misli." Upozorava me, smijući se. Također joj se nasmijem i zagledam se kroz prozor. Vani je već mračno, mi bi trebale stići. Svi putnici polagano izlaze iz autobusa. Zadnja stanica. Ali ostajemo samo nas dvije. I dva dečka ispred nas.

Scena 3:
"Mogu li doći kod tebe? Molim te.." Glas mi zvući molećljiv i lomi se.
"Slobodno. Samo da znaš, moji su doma." Odgovori mi, glasom punim brige.
"U redu je." Poklopim i uzmem veliki ruksak. Samo trpam odjeću unutra, ne gledajući što uzimam. Mojima nije bitno što idem. Kažem im da ću prespavati kod Jules. Ona i dođe po mene. Ne želi mi dati da sama idem, još se možda bacim pod kamion. Zgrada. Portafon. Pozvonim tri puta, kako ja to obično radim i vrata se otključaju. Jules me zagrli, poljubi u obraz i obriše mi suzu koja je već krenula.
"Ulazi. Čeka te." Osjećam da i njezin glas drhti. Ulazim. Brojim katove, više ni sama ne znam koliko. Dolazim pred vrata, ne trebam niti pozvoniti, već je tu i čeka me. Obgrli me i šapće mi da će sve biti u redu. Tiho je, kao da nema nikoga. Preseli me u svoju sobu i donese mi soka. Opuštena sam, pa mogu plakati. Iako sam samoj sebi rekla da neću više. Ne nakon one subote.
"Bit će sve u redu" Sjedne pored mene i obgrli me oko ramena, dok mi suze još uvijek padaju na hlače i majicu.
"Rekao sam sovjima, razumiju. Ostani koliko hoćeš." I s time zaspim.

Scena 4:
Ležim na krevetu i slušam muziku. Sve samo ljubavne pjesme, a iznad kreveta fotografije. Još crne, ali se razvijaju, polagano. Za svaku koja se razvije, toliko da vidim lice te osobe, zapali se i njezin pepeo mi padne u kosu. I tako sve redom, osim tri.
"Biraj." Govori glas u meni koji oživi. Poprimi oblik crnog anđela i sjedne do mene. Uzimam fotografije, jednu po jednu proučavam. Tri osobe koje mi nisu u krvnom srodstvu, a znače mi mnogo. Znače mi sve.
"Biraj!" Vrisne anđeo, još uvijek svojim milim glasom. Ali ne trzne me. Ne lecnem se od njegovog zapovijednog tona. Ne iznenadi me. Jedna fotografija se zapali. Još su dvije ostale. Miris vatre me ošamuti i pomuti razmišljanje još više nego prije. I odaberem krivo.

Scena 5:
Stojim u dvorani. Baletnoj, ogromnoj. Zrcala svuda oko mene. Radim okrete, skokove, stojim na vršcima prstiju, iako ne nosim baletne papuče.
"Vidiš nju?" Govori moja trenerica gostu i pokazuje na mene.
"Tako izgleda savršena balerina. Ništa ju ne sputava." Napravim još par okreta, a zatim elegantno spustim ruke i opustim tijelo. Sjednem na hladan parket, ugrijan od mog upornog vježbanja.
"Što joj se dogodilo? Još je prošli mjesec bila tek učenica." Gost se čudi. Trenerica se samo nasmiješi.
"Shvatila je što je dobro za nju, a što nije." Govori moja trenerica i okreće glavu u drugom smjeru. Na tribinama u dvorani sjedi glupica mladih. Tri dječaka i četiri djevojčice. Svi mojih godina. Gledaju u mom pravcu i razgovaraju međusobno. A zatim dođe još jedan dečko, više mladić nego dečko i priđe meni. Samo meni. Izbjegavam njegov pogled, ali to je nemoguće.
"Prava su kuja, znaš to?" Obraća mi se. Napokon dignem pogled prema njemu. Ozbiljan je, ali ima poluosmjeh na icu. Nije mi do smijeha. Ponovno pogledam prema tribinama i vidim da svi oni gledaju u mene. Osuđuju me. Ogovaraju me. A mladić ispred mene me ošamari.
Otvorim oči i vidim da me stari zove. Zanemarim ga i siđem u prizemlje, hladna, bezizražajna lica. Kao i sad. Prirodna maska koju sam dobila onih dana kada polako umirem iznutra. A ti dani nisu rijetki.



Hiperosjetljiva.
Posve drugačija.
Ponekad neshvaćena.
Gotovo uvijek odbačena zbog toga što je hladnokrvna kuja.