Prošla sam krizmu. Bila sam na ispitu. Bili smo u pizzeriji. Bili su tamo svi koje volim.
Zašto se onda osjećam tako mučno i prazno? Zašto imam osjećaj da mi je ovime otkinut djelić duše?
Skoro sam se srušila, već 3 puta danas.
Prvi put je bio na ispitu, kada sam se tresla tako jako da sam mislila da ću izgubiti ravnotežu.
Drugi put je bio dok smo stajali na misi i slušali molitvu, a fotograf nas je slikao u našim najboljim izdanjima.
I treći put je bio u autu na putu doma. Jednostavno mi je ponestalo zraka, a znam da je i Beniu bilo isto.
Samo što se on, zarazliku od mene, stvarno srušio. I to me možda najviše od svega u današnjem danu prestrašilo.
Što je najgore od svega, opet osjećam onaj pritisak i onu neku samoću i imam osjećaj da me ljudi gledaju kao objekt. Običnu stvar.
Svi su danas bili dobri prema meni. Svi su mi se smiješili. Samo zato što sam krizmana i vjerojatno su onda pretpostavili da nisam ukleta ili sotonistica i da je sigurno prići mi.
Ali sve mi se činilo tako prazno, tako nekako kupljeno ili usiljeno.
A skoro ništa iskreno.
I sad, dok sjedim ovdje u haljini i štiklama, dok čekam da mi se ostatak šminke razmaže, razmišljam o Jules.
Zvala me da dođem kod njih na piće, da svi zajedno proslavimo.
Odbila sam ju, zadnja stvar što trebam je da se sad još napijem kod nje, iako znam da bi mi to koristilo.
Trebam nestati, barem na par minuta, a znam 3 načina kako da to postignem.
Jedan ne smijem, drugi sam obećala da neću, a za treći nemam volje.
Tako da ostajem ovako. Jedina nesretnica u moru nasmijanih ljudi. Čak je i Jules sretna. Njeni su joj dali da puši, pije, čak i da se napije danas i ide na spoj sa svojim kumom.
Ja sam, s druge strane, uživala u predivnom ručku, okružena svim ljudima koji su došli samo zbog mene.
Čini mi se da sam presebična, zato što sam nesretna, ali ne mogu si pomoći.
Odavno su nestali dani kad ću ja siliti samu sebe da budem sretna.
Ali još nisu prošli dani glume.
Post je objavljen 28.05.2011. u 15:41 sati.