Mrzim kad samu sebe zbunjujem zato što ne znam razmišljati. Ili, što zna biti još gore, kad razmišljam o stvarima koje su prošle i uspoređujem ih sa sadašnjosti. A to može samo glupača kao ja.
Prije točno godinu dana, nisam znala što ću.
Ne znam ni danas. Nisam znala ni prije tjedan dana, ali rekla sam si da će proći.
Nije.
Što se dogodilo? Što se događa? Što će se dogoditi?
Pogreška. Ispravak. Poboljšanje.
Nadam se.
Ali nekako, nekako mi se još uvijek čini da se vrtim u krug. I ne samo sad, nego uvijek.
Uvijek je jednoteista priča.
Kažem da sam u redu i povjeruju mi ili to zanemare.
U svakom slučaju, ja ostanem "u redu" dok se ne dogodi neki random događaj koji izmami taj osmijeh, makar plahi.
Ne želim više tako. Jer mislim da zaslužujem više.
Ne znam. Možda i ne.
Možda ne vidim. Možda sigurno ne vidim ili ne primjećujem.
Ali znam da je opet došlo to vrijeme.
Iako možda prerano, ali što češće, to bolje. Za mene bar.
Ja nisam osoba koja voli monotonost i statičnost. Čim je nešto premonotono, ja ću od toga kad tad odustati.
Već i jesam, iako podsvjesno, a ne želim si to priznati.
Ali dobro, doći će do promjene.
Mora.
Post je objavljen 29.05.2011. u 21:57 sati.