White Tiger

Vidjevši svog šefa, i više nego samo poraženog, bila je to čudna scena za njega. Glava mu je bila krvava vjerojatno od razbijene boce koja se našla na podu. Ispod njegovog trupla, velika količina krvi se već zgrušala…
Dok joj je jedna ruka bila lisicom zavezana, drugom je Christine držala svoju sprijeda potrganu majicu.
-Što se ovdje dogodilo? –upitao ju je. Ona nije ništa odgovarala već gledala prema zidu, iako je sve čula. Kad joj se približio, te pokušao dotaknuti ona se samo odmaknula od njega, pokazujući na taj način prezir prema njemu, na što joj se ispričavao:
-Stvarno mi je žao što… kako da ti se odužim? –koliko god joj se duboko ispričavao, ona mu nije ništa odgovarala. –Gdje je ključ? –upitao je pitanje koje je očito bilo namijenjeno isključivo zidovima. –Možda se nalazi kod njega…
Iako mu se gadilo pretraživati po njemu od smrada, učinio je to samo zbog Christine. Ključevi su se nalazili u prednjem džepu šefovih hlača te srebrni upaljač. Ovaj put dok joj je otključavao lisice, nije se ni najmanje opirala.
-Odvest ću te kući. –rekao joj je te kavalirski otvorio vrata prikolice, te ju doveo do njezinog auta, a ključevi su i dalje bili kod njega.
-Uđi! –rekao joj je te stavio ruku na njezino rame, na što se ona izderala:
-Ne diraj me!!
-Ispričavam se, oprosti! –odgovorio joj je, ali na hladan način.- Sačekaj ovdje!
Prije nego li je i on ušao u auto, još jednom se vratio u prikolicu. Sve je hermetički zatvorio i pustio jak plin iz štednjaka. Kad je bio pravi trenutak za to, izletio je iz prikolice prema autu, izvadio upaljač te ga otvorenog bacio unutra, što je prouzrokovalo veliku eksploziju, dovoljno jaku da je čak i Christine pogledala što se dogodilo.
-Da sam na tvom mjestu, rekao bih hvala… upravo sam uništio sve dokaze da si ga ubila, iako te moram pohvaliti da sam se iznenadio koliko si hrabra… čak čovjeka ubiti.
-Pa zar ne shvaćaš kako se ja sad osjećam?! Ubila sam čovjeka!! ...i ta me činjenica sada proganja! –izderala se Christine dok ju je savjest izjedala, a glas podrhtavao –Kako ću ja moći zaspati dok mi se ta činjenica vrti u glavi?!
-…ti si ga ubila zato što te je napao… ako sam u pravu…
-Ja ne znam za tebe, ali meni to nije normalno!
-Slažem se da ubojstvo nevinog čovjeka nije prihvatljivo, ali njemu je već odavno osigurano mjesto u paklu.
-Ali ja sam ubila čovjeka! –govorila je to dok su joj se u očima nakupljale suze, pokušavajući ih prikriti od njega.
-Tu ti ja ne mogu pomoć. Morat ćeš to prije ili poslije prihvatiti. Ja ti preporučam da to napraviš odmah.
-Gle, ne želim pričati o tome više!
-Dobro, onda idemo na neke veselije teme…
-Ne, molim te ne obraćaj mi se u narednih par sati.
Ovaj put njezina je bila zadnja. Nisu progovorili ni jednu riječ, sve dok ju nije upitao gdje živi kad su se već našli blizu restorana gdje su se prvi put susreli.
Napokon su stigli blizu njezine kuće na što joj je on rekao:
-Tu smo!
-Da!
-Onda?
-Nešto si zaboravio!
-A to je?
-Ovo je moj auto! –čak mu se i zlokobno nasmiješila.
-Ah da! -otvorio je vrata te nadodao:-E da! Zovem se Luke! –potom je zatvorio vrata i krenuo niz ulicu. Christine se napokon u potpunosti osjećala slobodno. Premjestila se na mjesto vozača, te krenula naprijed. Luke se još jednom okrenuo prema njoj no čim je primijetio da i ona gleda u njega, pomalo sramežljivo se opet okrenuo naprijed nastavljajući hodati niz ulicu.
Do malo prije prema njemu osjećala prijezir, no kad ga je sad ugledala pomalo joj ga je bilo žao shvativši da joj on stvarno nije htio nauditi ni na najmanji način, iako je zbog njega bila zatočena kod njegovo šefa kojeg je i ubila… Iako mu nije oprostila vozila je uz njega njegovim tempom izbjegavajući pogled oči u oči kako bi mu dala do znanja da mu nije samo tako lako oprostila, te obratila mu se:
-Ja ću te odvest. Uđi.
Luke ju je još jednom pogledao u nedoumici dali da uđe ili ne…
-Hvala! –rekao je već kad se našao u autu.
Nakon što joj je objasnio gdje točno živi, razgovor se nastavio u prijateljskom smjeru.
-Što misliš, postoje li ikakve mogućnosti da nas otkriju? –upitala je Christine.
-Ne, eksplozija će sve prikrit.
-Jesi siguran?
-Da?
-A upaljač koji si bacio?
-Bio je njegov. Bez brige svi dokazi su izgorjeli…
-Nadam se…
Neko vrijeme je nastupila šutnja, ali Christine ju je opet razbila pitanjem:
-…mogu li te nešto pitati… osobno?...
-Zavisi… probaj!
-…kad si ti prvi put ubio nekoga? Gotovo sam sigurna da jesi…
Na to pitanje Luke je zašutio.
-Oprosti… preosobno pitanje…-nadodala je Christine, no baš u tom trenutku otvorio joj se:
-Imao sam šest godina, a ona četiri…
-Tko?
-Moja sestra…
-…ako ti je teško ne moraš pričati...
-Dobro…
Njihov razgovor je utihnuo sve dok nisu stigli do njegove kuće, koja je bila dosta udaljena od grada.
-Pozvao bih te kod sebe, ali pretpostavljam da to i ne želiš...
-Pa što se mene tiče mogu ostati na kratko…
Luke ju je uveo u svoju kuću, te ponudio pićem no ona je odbila iz pristojnosti, a potom je on sjeo na kauč, a čelo naslonio na ruke. Izgledao je vrlo deprimirano, a Christine je zabrinuto sjela kraj njega, te upitala:
-Što je s tobom?
-Kad smo bili mali igrali smo se tatinim samostrijelom. Nisam znao čemu služi te sam povukao okidač. Oštetio sam joj vratnu arteriju… strijela je proletjela kroz njezin vrat i pogodila zid, sestra je počela vrištati, a iz rane mlaz krvi čije je prskanje pratilo ritam srca, valjda zbog toga što je bila pogođena arterija Idućih nekoliko minuta je trajalo satima. Službenici hitne su utrčali u sobu, mama je vrištala i pokušavala spriječiti krvarenje rukom, i sad se zgrozim kada se toga prisjetim.
-Žao mi je...
-Uspjeli su spriječiti krvarenje i tada su svi pomislili da je sve uredu… ali nije bilo, dobila je otrovanje krvi i umrla od toga.
-Mogu misliti kako se osjećaš…
-Ma dobro,… sad mi je barem malo lakše.
-A gdje ti je mama?
-Umrla je… jučer. Zato sam se i onako suludo ponašao, pogotovo kad mi je šef dao još jedan zadatak da mu isporučim drogu baš taj dan kad mi je trebalo mira… Molim te oprosti mi!
-Shvaćam te.
-I sad kad razmislim… Ja nemam više nikoga od rodbine…
-Gle, stvarno mi je žao. –rekla je Christine, a potom ga čak i zagrlila. Luke je stvarno uživao u njezinom zagrljaju jer mu je to trenutačno najviše bilo potrebno... Osjetivši njegov drhtavi dah na svom vratu Christine je osjetila veliku potrebu da ga poljubi…

Iako mu Christine nije značila ništa, nije ju htio ostavit s njegovim šefom ni sekundu više no što je potrebno, znajući i sam kakav je. Osjećao je dužnost da ju izbavi, jer se ona tamo nalazi prvenstveno zbog njega.
U potrazi za novcem, zaputio se prema svom vjernom prijatelju, no dalek put koji je stajao pred njim ublažio je punom brzinom kroz pusta polja i sporedne ceste. Sa mjesta vozača sve se izvan auta činilo kao da okolo njega prolaze velike mrlje koje je auto uspijevao osvijetliti. Put je trajao više od dva sata, a kad je stigao do kuće u kojoj njegov prijatelj živi sa roditeljima, ušao je u dvorište preskočivši drvenu ogradicu i stao pred njegov prozor i pokucao. Svijetlo se odmah upalilo, a i njegov prijatelj je odmah otvorio prozor pitajući ga:
-Što radiš u ovo doba?
-Mike! Trebam pomoć! Hitno je!
-Baš sad?!
-Da! Moraš mi pomoći!
Mike je provirio kroz prozor lijevo i desno, a zatim mu je rekao: -Uđi!
Ušavši kroz prozor u kuću, Mike je nadodao:
-Čini mi se da si u velikim problemima, čim u ovako kasno dolaziš tražiti pomoć…
-Na moju sreću, ja nemam problema, ali čak se kajem što nisam ja u toj situaciji već nedužna djevojka.
-Što joj se dogodilo?
-Prvo; izderao sam se na nju kad me je upitala može li mi kako ona pomoć, kako bi ju, najrealnije rečeno, oteo…
-Oteo?!
-Trebao sam odglumiti pred šefom da sam se oženio, i da se želim prestati baviti takvim poslom. Nisam mogao to psihički podnjeti, otkad mi je…
-Zar nisi mogao smisliti nešto pametnije?
-Ne znam više ni sam što radim…
-Još uvijek mi nisi rekao što se s njom dogodilo.
-Ona se nalazi kod njega, i rekao da vratim svu svotu danas u 12. sati ili će ona osjetiti posljedice. Stvarno, ne poznam tu djevojku, ali ne mogu je ostaviti.
-I što da ja tu sad napravim?
-Molim te, posudi mi tih deset tisuća dolara... Svaki dolar koji skupim vratit ću ga odmah tebi! Znam da imaš!
-Ne! Ne mogu ti dati novac!...
-I sam si rekao da ćeš mi isplatiti taj dug na bilo koji način, nakon što sam te spasio.
-Žao mi je,… ali ja ti ne mogu pomoć. To je previše spram onoga što si ti napravio za mene!
-Ako se tvoj život može usporediti sa novcem, onda si stvarno jadan. Razočarao si me!
Mike je mudro šutio gledajući ravno u pod očekujući od svog prijatelja da odustane. I odustao je, a potom podigao madrac sa kreveta bacivši ga, te uzme pištolj.
-Prazan je! –odgovori Mike.
-…i kao prazan, korisniji je od tebe! –reče razočaranim glasom, te izađe kroz prozor i vrati se u auto.
Mike je potom izašao te uzviknuo njegovo ime, na što mu je njegov prijatelj odgovorio uzdignutim srednjim prstom, te se pun razočarenja otišao autom negdje dalje…
-Sljedeći put ću ti se smijat kad vidim kako ti netko ozbiljno prijeti pištoljem!- Govorio je u sebi. Stigavši pred semafor, upalilo se crveno svijetlo. Iako na ulici nije bilo žive duše, zastao je tamo. Već sva svijetla u kućama su bila pogašena, iako su ulice bile dobro osvijetljene velikim lampama i reklamama. Gledajući oko sebe, ne znajući što da učini ostao je na mjestu iako se zeleno svijetlo na semaforu vratilo. Znao je da je osuđen na krađu ukoliko ju želi spasiti, a za oko mu je zapela banka koja se nalazila na kraju ulice. Auto je preparkirao malo dalje, izašao iz auta te tablice skinuo te stavio ubacio u auto.
Stajao je zamišljen ''oči u oči'' sa bankom, držeći crnu kapu u rukama –Vračam se svojim korijenima…- pomislio je gledajući ju, a potom i stavio preko cijele glave. Unutra je još bila samo jedna radnica. Kao vješt u tom poslu, upao je u banku te počeo prijetiti pištoljem:
-Lezi na pod i ne pokušavaj ništa.- Derao se. -Izvadi sav novac koji imaš, i ne pokušavaj aktivirati alarm ukoliko želiš ostati živa!
Sva uspaničena, bez i jednog pogovora sve je izvadila, dok joj je on nastavio naređivati, a ona izvršavala zapovijedi:
-Odijeli deset tisuća dolara, i odloži ih na pult!- Kad je i to napravila, on ih je uzeo i pobjegao prema Christineinom automobilu, a iza njega se čuo alarm koji je odjekivao kroz cijelu ulicu. Čim je ušao odmah je najvećom brzinom počeo bježati iz grada. Čak se čuo prodoran zvuk policije, no on je jednostavno bio brži od njih te uspješno pobjegao iz grada, te nastavio natrag prema šefovoj prikolici…
***
Stigao je puno ranije od zadanog roka, izašao je iz auta, a potom pokucao na vrata prikolice. Nitko se nije javljao.
-Donio sam sav novac! –reče, no i dalje se nitko nije javljao. Polako je otvorio vrata prikolice, a kad je ušao bio je šokiran vidjevši šefa krvavog na podu, dok je Christine sjedila u kutu zavezana lisicama za cijev preplavljena strahom.

Između Christine i njega u autu vladala je tišina. Činilo se da on zna što želi usredotočivši se na put, dok je ona zbunjeno gledala u svaki njegov pokret.
-Kako se ti zoveš? –upitala ga je, no on se pravio da ne čuje.-Pitala sam tvoje ime, i želim znati gdje me vodiš?
-Daj začepi više!- izderao se.
-Pa rado, ali želim znati odgovore na neka pitanja!
-Od mene ih nećeš dobit!
-…ovo je nevjerojatno! Vozim se u autu sa neznancem!...
-Strpi se! Trebam jednu malu uslugu!
.Što hoćeš od mene?!
-Odglumi da si mi žena! Nemoj ništa govorit osim ako je nužno, na sve ostalo se smješkaj., ali zapamti: u svim ostalim slučajevima šuti!
-Zašto?
-Molim te, učini mi uslugu!
--…dobro. Hoćeš me onda pustit na miru?
-Dogovoreno! Ali potrudi se da sve prođe u najboljem redu…
***
Između njih dvoje opet je vladala neugodna tišina, a kako bi izbjegla takvu situaciju Christine ga je upitala: -Onda, mogu li znati kako se zoveš?
On nije ništa odgovarao, stoga je ona nadodala pomalo šaljivim glasom:-Drago mi je, ja sam Christine. –te ispružila ruku prema njemu, a on ju je samo hladno odmjerio i odgovorio:
-Stvarno mi nije do šale!
-Kao da je to veliki prob…
-Zovem se John…
-John?
-Pravi se da se tako zovem pred tim čovjekom.
-…Hoćeš me upoznati sa cijelom situacijom?
-Idemo prema jednom čovjeku za kojeg radim, i želim prestati. Ako te bude što pitao, odglumi da se znamo godinama, ali si otišla negdje na par godina… u New York, Chicago, Harvard… nije važno,…kao vratila si se nakon školovanja natrag prije par tjedana te smo se jučer vjenčali. Ima li kakvih pitanja?
-A kakav je to posao?
-Dovozim, odnosim, raznosim neke stvari…
-A to su?
-Ti si stvarno radoznala?...
-… samo me zanima.
-Pa da budem iskren, nije legalan posao…
-Znači, to je razlog zašto ne želiš više raditi za njega?
-Kao što si mogla shvatiti… da!
-A kakve su to stvari koje raznosiš.
-Rekao sam da nisu legalne.
-…sad shvaćam.
-Lijepo od tebe.
Nakon par sati vožnje njezinim autom stigli su i do te prikolice, što predstavlja privremeno prebivalište njegovog šefa.
-Ostani u autu i ponašaj se normalno! –rekao joj je prije nego li je izašao i otišao do prikolice, te pokucao na vrata. Njegov šef je prvo provirio kroz prozorčić, a potom izašao iz prikolice sa džointom u ruci.
-Evo donio sam kutiju. –rekao je šefu, pružajući ju mu.
-Jeli sve ovdje? –upitao ga je otvarajući kutiju.
-Je, provjerio sam. Htio bi nešto reći.
-Super! –reče zadovoljno zaklopivši kutiju- Sad imam jedan malo teži zadatak za tebe.
-O tome se i radi…
-Što pokušavaš reći?
-Želim početi živjeti novim životom!
-Želiš reći da odustaješ?! –upita ga njegov šef sa malim zlobnim smiješkom na svom licu.
-Želim novi početak… gle… imam ženu…
-Ženu? Nikad se nisi pohvalio da imaš nešto ozbiljno!
-U autu je i čeka me.
-Pa pozovi je ovdje da se upoznamo…
-Ej mislim da je preumorna da sad…
-Pozovi je! –reče šef pomalo zapovjedničkim glasom. Misteriozni muškarac je požurio do auta, a zatim otvorio vrata te joj rekao:
-Moraš odglumiti. Potrudi se da ne napraviš nikakvu glupost!
-Dobro. –odgovori pomalo užasnuto. Prije nego li su Christine i misteriozni muškarac krenili prema prikolici, šef je krenuo prema njima.
Christine se prva obratila njemu-Bok, ja sam…-a potom na trenutak zastala, pokušavajući smisliti neko ime-…zovu me Cindy…
-Cindy kažeš? –odgovori šef.- Ja ni nemam ime. Možeš me zvati Šef.
-Dobro… Šefe! –reče sa lažnim smiješkom
-Onda… Cindy, dali ti se tvoj dragi muž pohvalio da mi duguje veću svotu novca?
-Ne…-reče zabrinuto, ili je barem pokušavala tako izgledati- John, zašto mi nisi rekao?
-Gle, vratit ću ti sve prvom prilikom čim skupim! –reče Christinein lažni muž, na što mu je šef odgovorio:-Znam… da hoćeš. A u to sam siguran jer ti je vjerojatno stalo do te tvoje drage. –Potom je uhvatio Christine za ruku i izvadio pištolj iz džepa te joj naslonio na glavu, na što je ona kratko vrisnula…
-Ostavi je! Nije ona za to kriva!- viknuo je njezin lažni muž, te krenuo prema njemu, ali i stao kad je šef preusmjerio metu na njega:
-Naravno da nije. Ali ukoliko mi ne vratiš svu svotu, potrudit ću se da shvatim što ti se kod nje najviše svidjelo! –govorio je to mirišući njezinu kosu, a ruku joj je držao okrenutu iza leđa- Rok ti je do sutra u 12 sati!
Christine je gledala u svog lažnog muža sa ogorčenjem ujedno pomiješanim sa strahom i prezirom.
-Stoga što si odlučio?- upita ga šef.
-Dobro… nabavit ću taj novac!... Ali da joj nisi naudio!
-Bolje kreni odmah! Ne zanima me kako ćeš nabaviti taj novac, ali hoću da mi ga vratiš do zadanog roka.
Iako mu Christine nije ništa značila, odlučio ju je izvući iz problematične situacije u koju ju je i uvukao… Ušavši u auto vidio je kako ju šef odvlači u prikolicu, dok je ona gledala prema autu na što joj je on pokušavao rukama objasnit da će riješiti taj problem…

Očekujući prijateljicu, Christine je sjedila sama za stolom u jednom od obližnjih lokalnih restorana. Kao i uvijek, njezina prijateljica kasnila je na dogovoreni sastanak, dok je Christine na miru ispravljala šminku pošto je restoran i ovako bio prazan, sve dok nije neki muškarac uletio u restoran, možda koju godinu stariji od Christine i sjeo iza nje.
-Mogu li vas poslužiti? –upitala ga je konobarica.
-Mogu li dobiti čašu vode?
-U redu!
Ogledalce koje je Christine imala u ruci, usmjerila je prema tom muškarcu koji je nosio crnu kožnu jaknu. Naslonio je glavu na ruke i činio se vrlo živčan, depresivan i utučen. Christine ga je pomalo žalila, te se odvažila pitajući ga:
-Jesi li sam? Hoćeš sjesti ovdje?
Podigavši pogled misteriozni muškarac joj je kratko i odrješito odgovorio –Ne!
-Hmmm... Mogu li ti ja kako pomoći! –upita zabrinuto.
-Za početak počni gledat svoja posla! –izdere se.
-Oprosti ako sam slučajno pokušala biti dobra prema tebi!
-Ne treba mi ničija pomoć! Shvati!
Njegova je bila zadnja riječ na što je ona samo prevrnula očima. Njezina prijateljica još nije došla na dogovoreno mjesto u pravo vrijeme, stoga je Christine odlučila poći do telefonske govornice. Ubacila je kovanice, utipkala njezin broj i sačekala da se netko javi...
-Ti si još kod kuće? –upitala je Christine šokirano kad je čula njezin glas.
-Evo sad krečem!
-Pa di si ti?
-Ma morala sam neke stvari obaviti... evo, idem u restoran... Doviđenja! –odgovori na brzinu i spusti slušalicu.
Prije nego li se htjela vratiti natrag za stol, skrenula je prema zahodu i stala pred ogledalo kako bi opet popravila šminku. Odložila je svoj tekući puder koji je odmah nanijela na lice te maskaru. Dok je to razmazivala na svom licu, čula je nekoga kako se miče pored vrata, te je instinktivno pogledala prema njima. Tamo nije bilo nikoga, stoga je bezbrižno nastavila razmazivati. Kad je završila sa puderom došao je red i na maskaru, no zatim se opet netko začuo. Ovaj pu se odlučila prošetati do vrata i natrag da vidi što se tamo zapravo događa. Provirila je iz njih no u hodniku nije bilo nikoga. Uvjerivši samu sebe da joj se to samo učinilo, vratila se natrag no i dalje je razmišljala što bi to moglo biti. Kako je približavala maskaru svojim očima, opet je čula nekoga, a zatim je taj netko ugasio svjetlo i uhvatio Christine oko struka s desnom rukom, dok je lijevu stavio na njezina usta, na što je ona pokušala vrisnuti...
-Ušuti! –zapovjedio joj je. Iako je u wc-u bilo ugašen svjetlo, mogla je bez problema vidjeti da se radi o istom onom muškarcu koji je do maloprije sjedio iza nje u kožnoj crnoj jakni, a u ruci s kojom ju je uhvatio držao je nož.
-Gdje je tvoj auto? –upitao ju je maknuvši joj na tren ruku s usta.
-Tu ti je ključ! Pusti me? –reče Christine u šoku.
-Gdje?
-U mojoj torbici!... pored ogledala!
Misteriozni muškarac i dalje ju nije puštao približavajući se prema ogledalu. Kako je vrpao po njezinoj torbici u potrazi za ključem, torbica je pala rasuvši sadržaj po podu koji je bio u njoj. Kako se spuštao prema podu kako bi napokon uzeo taj ključ od njezinog auta, a pritom ju nije puštao, ona se našla na koljenima.
-Uzmi sve što imam samo me pusti na miru!
-Jel ti možeš zašutit?- izdere se na nju stavljajući s jednom rukom ono što je ispalo iz torbice osim ključeva pa čak i novčanik, a potom joj pružio torbicu:
-Uzmi ovo!
-Molim te... pusti me!
-Daj već jednom ušuti! Gdje ti je auto?
-Tamo na parkiralištu.
-Dobro idemo tamo!
Christine nije ništa shvaćala. Zašto joj je vratio torbicu i novčanik u kojem je bilo dosta novaca, a ne želi ju pustiti? Bila je sva zbunjena... Kad su izašli van, pustio ju je rekavši joj:
-Pravi se kao da je sve u redu! Bolje ti je da ne pokušavaš pobjeći...!
-Gdje idemo? Zašto me ne pustiš na miru?
-Rekao sam ti da ušutiš!
Kad su stigli do auta otvorio joj je vrata suvozača te joj rukom pokazao da mora ući, a ona se nije opirala.
-Vračam se odmah! –nastavio je- Držim te na oku!
Krenuo je prema nekom osušenom žbunju, dok se njezin strah polako pretvarao u adrenalin, razmišljajući da pobjegne. Nažalost ključevi su kod njega, a da pokuša pobjeći nije pronalazila pravi trenutak za to, jer on nije skidao pogled s nje. U žbunju prema kojem se zaputio uzeo je neku malu metalnu kutiju, a potom se vratio u auto bez i jedne riječi te pokrenuo motor. Zaputio se negdje, u svakom slučaju što dalje od civilizacije, kroz mračne krajolike...

Dok je ležala na podu svoje sobe od očaja, vrtjele su joj se mnoge misli iz protekle godine. Ni sama nije znala što da misli o onom danu kad ga je upoznala... taj dan ju je doveo do samog dna, ali opet... kao da joj je to bilo najdraže razdoblje života opipavajući svoj trbuh... iako kako god krene analizirat to razdoblje, sve završi do zaključka kako je pogriješila u svom životu onog dana kad ga je upoznala...
Izvan sobe su se čule vrlo glasne svađe, koje su najvjerojatnije bile opet vezane uz Christine. Pokušavajući doznat što se zbiva sa druge strane zaključanih vrata, naslonila je glavu na njih...
-Gubi se odavde! -vikala je neka žena. Vjerojatno njezina starija sestra.
Prisluškivajući na vrata zaplakala je. Suze što su joj se slijevale niz obraze bile su prave suze što predstavljaju bol, pomislivši da se ujedno radi i o njemu, čuvši komentare tipa 'Gad!' i 'Prokletnik!'.
-Pustite me van! -vikala je Christine dok je slabašno lupala rukom o vrata, polako padajući na pod. Tamo naslonjena na vrata sjedila je preko sat vremena, gledavši nasuprot sebe prozor sa metalnim rešetkama... osjećala se kao u zatvoru...
-Inače ovo nisam smjela napraviti, ali mislim da je bolje da pročitaš ovo.-reče mlađahan ženski glas njezine sestre Veronice, gurnuvši joj već otvoreno pismo ispod vrata.
Christine kao da je živnula na trenutak uzevši to pismo, te bacivši se na svoj krevet. Koverta je bila podosta izgužvana, a papir na kojem je sve bilo napisano bio je izderan iz neke bilježnice. Odmah je shvatila po njegovom rukopisu da se radi o njemu.
Pismo je čitala na glas...

'' Prije nego što ti kažem ono najvažnije, želim da prihvatiš sve moje isprike, za sve što sam ti učinio od onog dana kada sam te upoznao. Evo, šaljem ti ovo pismo iz dva razloga. Prvi razlog je taj što će nam sutra, 23.6.1997. biti godina dana od našeg prvog susreta. Nažalost, ne možemo biti zajedno na taj dan, a pritom pretpostavljam da i ne želiš to, nakon svih problema koje sam uvukao sebe, tebe i naše obitelji, a ponajviše ono oko čega smo se najviše radovali- našem još nerođenom djetetu.
Nadam se da ćeš naći neku drugu osobu koja će se više o tebi brinuti, osobu koja će te ispunjavati i braniti od svih loših stvari, jer ja više nisam vrijedan tvojih dragocjenih misli, a ponajviše tvoje ljubavi.
Kad bih znao kako, iskupio bih ti se.
Ja nisam ništa stekao za svoga života, ništa čime bih se poslije mogao ponositi. Žao mi je što si napustila školovanje zbog mene. Žao mi je što sam te uvukao u svijet droge iz kojeg, kako kažu, dobro napreduješ što se tiče odvikavanja, ali da budem iskren, nije mi žao što sam se riješio tvog oca. Što got rekli, mislim da nisam napravio pogrešku... Ili barem što se toga tiće. Tvoj otac ne zaslužuje ostati na ovom svijetu,... no ne zaslužujem ni ja...
Osuđen sam na smrt! Dok čitaš ovo pismo, znaj da me dijelilo samo par sati do smaknuća, dok sam u međuvremenu ovo pisao... to znači da najvjerojatnije nisam više s tobom na ''ovom svijetu''.
Želim tebi i djetetu i svima koje sam uvukao u probleme, da se oporavite od mene. Zato te molim, čim ovo pismo pročitaš, spali ga!
Znaj da te volim svim srcem, ali od tebe želim samo jednu iskrenu uslugu. Zaboravi me! Nisam te vrijedan. Pronađi nekog boljeg od mene i ne misli na mene...
Zbogom''

Dok je Chritsitne čitala njegovo pismo, onaj mali smiješak se pretvorio u potpunu depresiju, od koje je vrištećim plačem stiskala šake te nesvjesno poderala pismo. Ustala je stavivši ruke na ormarić s ogledalom, gubeći volju za životom. Polako podižući pogled prema zrcalu vidjela je svoj odraz: Mršava djevojka, tamne dugačke kose koja joj je padala preko lica, a ispod kose, njezine tamne oči pune suza sa raširenim zjenicama i velikim podočnjacima. Njezin odraz ju je ujedno dodatno rastužio, ali i razbjesnio. Izgledalo je kao da se sukobljava sama sa sobom dok je bijes sve više i više rastao.
Kad joj je odraz dostigao stupanj neprijatelja, udarila je šakama par puta o ogledalo razbivši ga na stotine komadića ne primijetivši da joj niz ruke teče vlastita krv, poprativši to sve teškim plačem. Pobacala je sve stvarčice koje su bile na ormarićima, a zatim i pobacala jastuke sa kreveta, skinula i bacila dvije slike koje su stajale na zidu. No prestala je čim je čula kako joj netko lupa na vrata...
-Christine! Što je s tobom?!?! -upijala je njezina starija sestra
Christine nije ništa odgovarala, već stala plačući naslonjena na ormar pun knjiga.
-Christine, jeli sve u redu?- upitala ju je opet, ali sumnjičavo smirenijim glasom. -Ja ću sad uči unutra...
Čim je Christine čula kako njezina sestra stavlja ključ u ključanicu ona je srušila cijeli ormar na vrata, a knjige sa mnoštvo kojekakvih stvarčica su popadale po podu. Christine je histerično trčkarala po sobi dok su joj svi pokušavali provaliti u sobu izgovarajući glasno njezino ime, a smirila se čim je ugledala pištolj među svim tim knjigama.
Polako i smireno se približavala k njemu dok su svi ostali pravili uzbunu.
Bez trenutka razmišljanja uzela je pištolj u ruke što joj je pobudilo neka siječanja kako su Christine i on ga sakrivali dok je njezin otac divljao...
Ne obazirući se na viku i galamu, sjela je na krevet te polako stavila pištolj u usta. U tim trenucima disala je sve brže i brže, a srce joj je kucalo toliko jako da je to osjećala u svim dijelovima tijela te ju je svako malo oblio hladan znoj od straha...
-Nemoj to učiniti! -polako joj je šaputala savjest, no ona sama se nije dala rekavši u sebi-Moram to učiniti! To je jedini način da negdje budem s njim...
Naslonila je pištolj na svoju glavu, no i dalje se nije usuđivala povući okidač. Kako su joj misli života i smrti prolazile kroz glavu, tako su joj suze sve više lile niz lice, dok se svađala sama sa svojom svijesti. Iako joj je pištolj i dalje bio naslonjen na glavu, ruka joj je polako padala.
-Ne smiješ to učiniti! -govorila joj je svijest sve glasnije i glasnije dok nije povukla okidač te pala na krevet, a krv joj je curila niz kosu.

Kao što ste već mogli svi vidjeti, prva sezona mog prvog romana je gotova. Prvo sam ju htio završiti zauvijek, ali previše mi je bilo žao... Stoga sam odlučio napisati 'Kraj sezone'. Zahvaljujem svima koji su posjećivali moj blog. Ovo je top lista po komentarima: (pozicija, autor, broj komentara) (ne ubrajajući zadnje poglavlje)

13.adrian(1), 13.amy damon(1), 13.beta(1), 13.dieselmark(1), 13.Isis(1) 13.izgubljena(1), 13.peerla(1), 13.punk is alive(1), 13.ridick(1), 13.slaven(1), 13.steel_lord(1), 13.swiss(1), 13.Tome(1), 13.xantippa(1), 13.xavadre(1), 13.646,757(vampirequeen)(1), 12.barbara(2), 12.igla(2), 12.inicaaa(2), 12.lilith(2), 12.Tinns(2), 12.the crow lady(2), 12.vočkica(2), 11.ribac(3), 11.vivias(3), 10.christina aguilera(4), 10.Leia(4), 10.nightsaber(4), 10.ramonica(4), 9.rock girl(6), 8.mislav-Britney1(7), 8.Sparky(7), 7.miss_b(8), 7.Sharkgirl(8), 6.helix(9), 5.chipy(11), 5.diamantic(11), 5.dreamless(11), 5.Melle(11), 4.logan(12), 3.zvjezdica(13), 2.jalle(15), 2.LBB(15), 1..--==FollowTheRaver==--.(30)


To su svi koji su ostavili bar jedan komentar (45 imena se potpisalo na moj blog). Naravno, nije samo stvar u komentarima, već naravno u tome koliko je vas zapravo pročitalo moj roman, a još neki su i noviji, a uz to moram napomenuti da su neki komentari izbrisani od strane bloga, a neki od 'jedne osobe' misleći da nikada neću primijetiti... Ali zahvaljujem svima, a posebno FollowTheRaveru sa nevjerojatnih 30. To mi stvarno puno znači, iako ponavljam da nije stvar samo u komentarima, ali svejedno mu zahvaljujem jer sam za njega 100% siguran da je sve pročitao, a i pomogao mi je u nekim stvarima.
Još jednom: HVALA SVIMA KOJI ME ČITAJU!!!!!!!!!

A sada opis glavnih likova! (Prije nego što pročitate, molim vas da prvo razmislite kako ste ih VI zamišljali)
Katja
Godine: 17
Boja Kose: Svijetlo smeđa, Dužina: do ramena
Boja očiju: Smeđa
Visina: 1,68
Škola: Srednja
Katja je prije hrabra nego neustrašiva. Kad zatreba, uvijek bi pomogla prijateljima, ali ju upravo to ponekad čini naivnom. Ne oblači se po zadnjoj modi, niti nešto pretjerano brine o šminki i sl. U razredu nije baš popularna, iako joj je prijateljica bila najpopularnija u razredu. Vrlo je poslušna kad se radi o njezinim roditeljima, te se boji usprotiviti im se...

Marilyn
Godine: 17
Boja Kose: Tamno smeđa, Dužina: do ramena
Boja očiju: Tamno smeđa
Visina: 1,77
Škola: Srednja
Marilyn ni sama ne zna što zapravo želi u svojem životu. Cijelo vrijeme je težila ka tome da se sprijatelji sa svojom polusestrom, ali sve je više i više pogoršavala situaciju pokušavajući joj oteti Katju. Ponekad je u stanju učiniti i zločin kako bi nešto dobila. Većinu stvari radi planirano, no ponekad joj sve izmakne kontroli. Za nju se naspram Katje brinu privremeni posvojitelji. Oblači se u pretežito tamne boje, a svoju ravnu kosu uvijek drži zavezanu u rep, ali uvjet izbaci par pramenova. Vrlo je lijepa i pomalo slična Sonji. Pokušava ostaviti vrlo hladan i pomalo opasan dojam na ostale u razredu.

Sonja
Godine: 17
Boja kose: Plava (prirodno- tamno smeđa), Dužina: Do polovice leđa
Boja očiju: Tamno smeđa
Visina: 1,74
Sonja je izvrsna glumica, ako se radio o lažima i pretvaranju. Iako poput Marilyn se pravila da se ne želi s njom pomirit, žudjela je za tim. Ostala je bez oba roditelja, a za nju se skrbio njezin ujak te je trebala naslijediti očevo nasljedstvo. Također jedan od njezinih planova jest da upozna još jednog polubrata, za kojeg otac nije ni progovorio, ali je sama otkrila 'neke stvari'. Oblači se vrlo luksuzno i skupo naspram njezine bivše najbolje prijateljice i stavlja izgled na prvo mjesto.

Mihajlo
Godine: 19
Boja kose: Tamno smeđa, Dužina: Vrlo kratka
Boja očiju: Plava
Visina: 1,91
Škola: Student
Mihajlo, Katjin bratić, je vrlo šaljiva osoba. U stanju je skoro svakome pomoći, iako uvijek daje toj osobi do znanja koliko mu je to mrsko ili da to radi samo zbog te osobe. Živi još uvijek sa roditeljima. Oblači se pretežito jeans u rock-erskom stilu.


To je bio kratak opis glavnih likova. Sad me zanima kako ste ih vi zamišljali prije nego što ste ovo pročitali.

I da! Na samom kraju da najavim moj sljedeći roman. Radnja je smještena u Americi, točnije u Teksasu. Tema je otprilike: droga, problemi sa zakonima, zatvor... Naravno, kao i na početku Lux Veritatis romana, nemam pojma kako da ga zasad nazovem. I molim vas da prokomentirate moju novu pozadinu. (P.S.roman će opet biti pretežito 'krimi', a ljubav u sljedećem romanu je samo sporedna stvar.)

Pozdrav svima!

White Tiger