Vidjevši svog šefa, i više nego samo poraženog, bila je to čudna scena za njega. Glava mu je bila krvava vjerojatno od razbijene boce koja se našla na podu. Ispod njegovog trupla, velika količina krvi se već zgrušala…
Dok joj je jedna ruka bila lisicom zavezana, drugom je Christine držala svoju sprijeda potrganu majicu.
-Što se ovdje dogodilo? –upitao ju je. Ona nije ništa odgovarala već gledala prema zidu, iako je sve čula. Kad joj se približio, te pokušao dotaknuti ona se samo odmaknula od njega, pokazujući na taj način prezir prema njemu, na što joj se ispričavao:
-Stvarno mi je žao što… kako da ti se odužim? –koliko god joj se duboko ispričavao, ona mu nije ništa odgovarala. –Gdje je ključ? –upitao je pitanje koje je očito bilo namijenjeno isključivo zidovima. –Možda se nalazi kod njega…
Iako mu se gadilo pretraživati po njemu od smrada, učinio je to samo zbog Christine. Ključevi su se nalazili u prednjem džepu šefovih hlača te srebrni upaljač. Ovaj put dok joj je otključavao lisice, nije se ni najmanje opirala.
-Odvest ću te kući. –rekao joj je te kavalirski otvorio vrata prikolice, te ju doveo do njezinog auta, a ključevi su i dalje bili kod njega.
-Uđi! –rekao joj je te stavio ruku na njezino rame, na što se ona izderala:
-Ne diraj me!!
-Ispričavam se, oprosti! –odgovorio joj je, ali na hladan način.- Sačekaj ovdje!
Prije nego li je i on ušao u auto, još jednom se vratio u prikolicu. Sve je hermetički zatvorio i pustio jak plin iz štednjaka. Kad je bio pravi trenutak za to, izletio je iz prikolice prema autu, izvadio upaljač te ga otvorenog bacio unutra, što je prouzrokovalo veliku eksploziju, dovoljno jaku da je čak i Christine pogledala što se dogodilo.
-Da sam na tvom mjestu, rekao bih hvala… upravo sam uništio sve dokaze da si ga ubila, iako te moram pohvaliti da sam se iznenadio koliko si hrabra… čak čovjeka ubiti.
-Pa zar ne shvaćaš kako se ja sad osjećam?! Ubila sam čovjeka!! ...i ta me činjenica sada proganja! –izderala se Christine dok ju je savjest izjedala, a glas podrhtavao –Kako ću ja moći zaspati dok mi se ta činjenica vrti u glavi?!
-…ti si ga ubila zato što te je napao… ako sam u pravu…
-Ja ne znam za tebe, ali meni to nije normalno!
-Slažem se da ubojstvo nevinog čovjeka nije prihvatljivo, ali njemu je već odavno osigurano mjesto u paklu.
-Ali ja sam ubila čovjeka! –govorila je to dok su joj se u očima nakupljale suze, pokušavajući ih prikriti od njega.
-Tu ti ja ne mogu pomoć. Morat ćeš to prije ili poslije prihvatiti. Ja ti preporučam da to napraviš odmah.
-Gle, ne želim pričati o tome više!
-Dobro, onda idemo na neke veselije teme…
-Ne, molim te ne obraćaj mi se u narednih par sati.
Ovaj put njezina je bila zadnja. Nisu progovorili ni jednu riječ, sve dok ju nije upitao gdje živi kad su se već našli blizu restorana gdje su se prvi put susreli.
Napokon su stigli blizu njezine kuće na što joj je on rekao:
-Tu smo!
-Da!
-Onda?
-Nešto si zaboravio!
-A to je?
-Ovo je moj auto! –čak mu se i zlokobno nasmiješila.
-Ah da! -otvorio je vrata te nadodao:-E da! Zovem se Luke! –potom je zatvorio vrata i krenuo niz ulicu. Christine se napokon u potpunosti osjećala slobodno. Premjestila se na mjesto vozača, te krenula naprijed. Luke se još jednom okrenuo prema njoj no čim je primijetio da i ona gleda u njega, pomalo sramežljivo se opet okrenuo naprijed nastavljajući hodati niz ulicu.
Do malo prije prema njemu osjećala prijezir, no kad ga je sad ugledala pomalo joj ga je bilo žao shvativši da joj on stvarno nije htio nauditi ni na najmanji način, iako je zbog njega bila zatočena kod njegovo šefa kojeg je i ubila… Iako mu nije oprostila vozila je uz njega njegovim tempom izbjegavajući pogled oči u oči kako bi mu dala do znanja da mu nije samo tako lako oprostila, te obratila mu se:
-Ja ću te odvest. Uđi.
Luke ju je još jednom pogledao u nedoumici dali da uđe ili ne…
-Hvala! –rekao je već kad se našao u autu.
Nakon što joj je objasnio gdje točno živi, razgovor se nastavio u prijateljskom smjeru.
-Što misliš, postoje li ikakve mogućnosti da nas otkriju? –upitala je Christine.
-Ne, eksplozija će sve prikrit.
-Jesi siguran?
-Da?
-A upaljač koji si bacio?
-Bio je njegov. Bez brige svi dokazi su izgorjeli…
-Nadam se…
Neko vrijeme je nastupila šutnja, ali Christine ju je opet razbila pitanjem:
-…mogu li te nešto pitati… osobno?...
-Zavisi… probaj!
-…kad si ti prvi put ubio nekoga? Gotovo sam sigurna da jesi…
Na to pitanje Luke je zašutio.
-Oprosti… preosobno pitanje…-nadodala je Christine, no baš u tom trenutku otvorio joj se:
-Imao sam šest godina, a ona četiri…
-Tko?
-Moja sestra…
-…ako ti je teško ne moraš pričati...
-Dobro…
Njihov razgovor je utihnuo sve dok nisu stigli do njegove kuće, koja je bila dosta udaljena od grada.
-Pozvao bih te kod sebe, ali pretpostavljam da to i ne želiš...
-Pa što se mene tiče mogu ostati na kratko…
Luke ju je uveo u svoju kuću, te ponudio pićem no ona je odbila iz pristojnosti, a potom je on sjeo na kauč, a čelo naslonio na ruke. Izgledao je vrlo deprimirano, a Christine je zabrinuto sjela kraj njega, te upitala:
-Što je s tobom?
-Kad smo bili mali igrali smo se tatinim samostrijelom. Nisam znao čemu služi te sam povukao okidač. Oštetio sam joj vratnu arteriju… strijela je proletjela kroz njezin vrat i pogodila zid, sestra je počela vrištati, a iz rane mlaz krvi čije je prskanje pratilo ritam srca, valjda zbog toga što je bila pogođena arterija Idućih nekoliko minuta je trajalo satima. Službenici hitne su utrčali u sobu, mama je vrištala i pokušavala spriječiti krvarenje rukom, i sad se zgrozim kada se toga prisjetim.
-Žao mi je...
-Uspjeli su spriječiti krvarenje i tada su svi pomislili da je sve uredu… ali nije bilo, dobila je otrovanje krvi i umrla od toga.
-Mogu misliti kako se osjećaš…
-Ma dobro,… sad mi je barem malo lakše.
-A gdje ti je mama?
-Umrla je… jučer. Zato sam se i onako suludo ponašao, pogotovo kad mi je šef dao još jedan zadatak da mu isporučim drogu baš taj dan kad mi je trebalo mira… Molim te oprosti mi!
-Shvaćam te.
-I sad kad razmislim… Ja nemam više nikoga od rodbine…
-Gle, stvarno mi je žao. –rekla je Christine, a potom ga čak i zagrlila. Luke je stvarno uživao u njezinom zagrljaju jer mu je to trenutačno najviše bilo potrebno... Osjetivši njegov drhtavi dah na svom vratu Christine je osjetila veliku potrebu da ga poljubi…
Post je objavljen 19.11.2005. u 22:08 sati.