White Tiger

Dok je ležala na podu svoje sobe od očaja, vrtjele su joj se mnoge misli iz protekle godine. Ni sama nije znala što da misli o onom danu kad ga je upoznala... taj dan ju je doveo do samog dna, ali opet... kao da joj je to bilo najdraže razdoblje života opipavajući svoj trbuh... iako kako god krene analizirat to razdoblje, sve završi do zaključka kako je pogriješila u svom životu onog dana kad ga je upoznala...
Izvan sobe su se čule vrlo glasne svađe, koje su najvjerojatnije bile opet vezane uz Christine. Pokušavajući doznat što se zbiva sa druge strane zaključanih vrata, naslonila je glavu na njih...
-Gubi se odavde! -vikala je neka žena. Vjerojatno njezina starija sestra.
Prisluškivajući na vrata zaplakala je. Suze što su joj se slijevale niz obraze bile su prave suze što predstavljaju bol, pomislivši da se ujedno radi i o njemu, čuvši komentare tipa 'Gad!' i 'Prokletnik!'.
-Pustite me van! -vikala je Christine dok je slabašno lupala rukom o vrata, polako padajući na pod. Tamo naslonjena na vrata sjedila je preko sat vremena, gledavši nasuprot sebe prozor sa metalnim rešetkama... osjećala se kao u zatvoru...
-Inače ovo nisam smjela napraviti, ali mislim da je bolje da pročitaš ovo.-reče mlađahan ženski glas njezine sestre Veronice, gurnuvši joj već otvoreno pismo ispod vrata.
Christine kao da je živnula na trenutak uzevši to pismo, te bacivši se na svoj krevet. Koverta je bila podosta izgužvana, a papir na kojem je sve bilo napisano bio je izderan iz neke bilježnice. Odmah je shvatila po njegovom rukopisu da se radi o njemu.
Pismo je čitala na glas...

'' Prije nego što ti kažem ono najvažnije, želim da prihvatiš sve moje isprike, za sve što sam ti učinio od onog dana kada sam te upoznao. Evo, šaljem ti ovo pismo iz dva razloga. Prvi razlog je taj što će nam sutra, 23.6.1997. biti godina dana od našeg prvog susreta. Nažalost, ne možemo biti zajedno na taj dan, a pritom pretpostavljam da i ne želiš to, nakon svih problema koje sam uvukao sebe, tebe i naše obitelji, a ponajviše ono oko čega smo se najviše radovali- našem još nerođenom djetetu.
Nadam se da ćeš naći neku drugu osobu koja će se više o tebi brinuti, osobu koja će te ispunjavati i braniti od svih loših stvari, jer ja više nisam vrijedan tvojih dragocjenih misli, a ponajviše tvoje ljubavi.
Kad bih znao kako, iskupio bih ti se.
Ja nisam ništa stekao za svoga života, ništa čime bih se poslije mogao ponositi. Žao mi je što si napustila školovanje zbog mene. Žao mi je što sam te uvukao u svijet droge iz kojeg, kako kažu, dobro napreduješ što se tiče odvikavanja, ali da budem iskren, nije mi žao što sam se riješio tvog oca. Što got rekli, mislim da nisam napravio pogrešku... Ili barem što se toga tiće. Tvoj otac ne zaslužuje ostati na ovom svijetu,... no ne zaslužujem ni ja...
Osuđen sam na smrt! Dok čitaš ovo pismo, znaj da me dijelilo samo par sati do smaknuća, dok sam u međuvremenu ovo pisao... to znači da najvjerojatnije nisam više s tobom na ''ovom svijetu''.
Želim tebi i djetetu i svima koje sam uvukao u probleme, da se oporavite od mene. Zato te molim, čim ovo pismo pročitaš, spali ga!
Znaj da te volim svim srcem, ali od tebe želim samo jednu iskrenu uslugu. Zaboravi me! Nisam te vrijedan. Pronađi nekog boljeg od mene i ne misli na mene...
Zbogom''

Dok je Chritsitne čitala njegovo pismo, onaj mali smiješak se pretvorio u potpunu depresiju, od koje je vrištećim plačem stiskala šake te nesvjesno poderala pismo. Ustala je stavivši ruke na ormarić s ogledalom, gubeći volju za životom. Polako podižući pogled prema zrcalu vidjela je svoj odraz: Mršava djevojka, tamne dugačke kose koja joj je padala preko lica, a ispod kose, njezine tamne oči pune suza sa raširenim zjenicama i velikim podočnjacima. Njezin odraz ju je ujedno dodatno rastužio, ali i razbjesnio. Izgledalo je kao da se sukobljava sama sa sobom dok je bijes sve više i više rastao.
Kad joj je odraz dostigao stupanj neprijatelja, udarila je šakama par puta o ogledalo razbivši ga na stotine komadića ne primijetivši da joj niz ruke teče vlastita krv, poprativši to sve teškim plačem. Pobacala je sve stvarčice koje su bile na ormarićima, a zatim i pobacala jastuke sa kreveta, skinula i bacila dvije slike koje su stajale na zidu. No prestala je čim je čula kako joj netko lupa na vrata...
-Christine! Što je s tobom?!?! -upijala je njezina starija sestra
Christine nije ništa odgovarala, već stala plačući naslonjena na ormar pun knjiga.
-Christine, jeli sve u redu?- upitala ju je opet, ali sumnjičavo smirenijim glasom. -Ja ću sad uči unutra...
Čim je Christine čula kako njezina sestra stavlja ključ u ključanicu ona je srušila cijeli ormar na vrata, a knjige sa mnoštvo kojekakvih stvarčica su popadale po podu. Christine je histerično trčkarala po sobi dok su joj svi pokušavali provaliti u sobu izgovarajući glasno njezino ime, a smirila se čim je ugledala pištolj među svim tim knjigama.
Polako i smireno se približavala k njemu dok su svi ostali pravili uzbunu.
Bez trenutka razmišljanja uzela je pištolj u ruke što joj je pobudilo neka siječanja kako su Christine i on ga sakrivali dok je njezin otac divljao...
Ne obazirući se na viku i galamu, sjela je na krevet te polako stavila pištolj u usta. U tim trenucima disala je sve brže i brže, a srce joj je kucalo toliko jako da je to osjećala u svim dijelovima tijela te ju je svako malo oblio hladan znoj od straha...
-Nemoj to učiniti! -polako joj je šaputala savjest, no ona sama se nije dala rekavši u sebi-Moram to učiniti! To je jedini način da negdje budem s njim...
Naslonila je pištolj na svoju glavu, no i dalje se nije usuđivala povući okidač. Kako su joj misli života i smrti prolazile kroz glavu, tako su joj suze sve više lile niz lice, dok se svađala sama sa svojom svijesti. Iako joj je pištolj i dalje bio naslonjen na glavu, ruka joj je polako padala.
-Ne smiješ to učiniti! -govorila joj je svijest sve glasnije i glasnije dok nije povukla okidač te pala na krevet, a krv joj je curila niz kosu.