White Tiger

*Može li mi itko reći koji je dobar(tj. besplatan) program za smanjivanje kvalitete pjesama, i da mogu skinuti na internetu. Imao sam CD-DA easy extractor, ali je istekla licenca. Očajan sam. BTW. puno hvala na podršci, uskoro ću vas iskomentirati!*

Christine se polako približavala svoje usnice prema Lukeu, dok je on polako shvaćao zašto mu je ta djevojka bila neopisivo draga i privlačna. Tražio je bilo kakvu manu koja bi mu mogla i na najmanji način zasmetati, ali jednostavno je nije bilo. Neopisivo ga je podsjećala na nekoga. Njezine oči izgledale su kao da mogu pročitati njegovu dušu. Osjećao se kao da je napokon neko otvorio ono što se nalazi iza zidina, čak se njegovi osjećaji mogu opisati riječju gol dok ga je gledala svojim očima. 'Što se krije iza tog pogleda?' zapitkivao se. Taj pogled ga ja podsjećao na nešto iz njegovog djetinjstva.
Prisjećajući se onih traumatičnih situacija iz prošlosti, izraz lica mu se mijenjalo u tom jednom trenutku dok se pokušavao prisjetiti na koga ga njezine oči podsjećaju…
Počeo je od onog događaja kad je zadobio veliki ožiljak na ruci sa šest godina. Pomagao je ocu oko njegovog Shelbya*, kojeg je volio više nego ikoga drugog, osim samog sebe. Uvijek je bio izglancan do savršenstva, bez i jedne ogrebotine dok ju Luke slučajno nije napravio.
-Krpu mi donesi!- rekao mu je zapovjednički. Luke je tada bez i jedne riječi uzeo stolicu i pokušao dohvatiti jedinu krpu u cijeloj garaži koja se nalazila na jednoj od mnogobrojnih polica. Pokušavao je dohvatiti, ali mu je bilo previsoko…
-Ne mogu dokučiti.-požalio se.
Otac ga je tada ošinuo pogledom. Iz njegovog se pogleda mogla pročitati prijetnja. Stavio je ruke na bokove i odašiljao informaciju kao da će požaliti ako to ne napravi, nije važno jeli to moguće ili ne. Luke se još jednom pokušao dohvatiti krpu poskočivši, te potom pao sa stolice i povukao neke metalne stvarčice poput eksera, odvijača pa i većih stvari poput velikih metalnih škara koje su sve popadale po autu, te vjerojatno mu zadale ogrebotine. U tom trenutku, njegov otac je izludio. Uhvatio ga je za majicu i bacio ga na nekoliko staklenih ploča koje su bile naslonjene na zid kraj vrata. Kako su se te staklene ploče razbile, tako je i Luke bio isječen, a najdublje i najveće rane su mu bile na desnoj ruci. Iako mu je krv curila kao iz posude on nije plakao jer je i sam znao da ''dječaci ne plaču'', a otac ga je cipelario na podu. Očev pogled je bio vrlo tup po čemu se moglo doznati da se radi o vrlo primitivnoj i neukoj osobi.
Drugi pogled koji mu je ostao vrlo zapečaćen u pamćenju je od njegove majke.
Tad je imao oko sedamnaest godina. To je bio jedan od najtužnijih trenutaka u njegovom životu. Ulazio je u kuću, a na stolu su bili nekakvi papiri dok je ona bila u kuhinji. Na prvi pogled izgledali su kao neki liječnički papiri… zapravo, i bili su liječnički papiri.
-Rak kostiju? Što je to rak kostiju? –upitao ju je.
-Rekli su da mi i nije ostalo nešto puno godina života…
Papiri koje je držao u ruci su poispadali, a njegov izraz lica je bio zaprepašten. Ljutito je lupio nogom o vrata i izašao van. Poslagao je opet konzerve na jednom srušenom deblu blizu kuće te izvadio pištolj. Na taj način bi uvijek iskaljivao svoj bijes, ali taj dan mu ni to nije pomoglo. Dok su sve konzerve ležale na tlu, pištolj je usmjerio u mlado drvo. Kad je prvi put povukao okidač nije ga uspio pogoditi, te je potom po drugi put povukao, treći, četvrti, peti,… kao da drvo ima neku svoju zaštitu otpornu na metke. Luke je, koliko je bio depresivno iživciran, bacio pištolj najjače o pod, te krenuo prema drvetu psujući, što inače nikad neradi.
-Prokleto… drvo… umri!... –derao se, udarajući ga sa svih strana sa namjerom da se slomi. Drvo je bilo vrlo otporno, no i ono se počelo savijati prouzrokovano Lukovom upornošću.
-Luke! Luke! –derala se njegova majka, te ga ošamarila da se pribere. On se okrenuo prema njoj, te je zamijetio njezin pogled što je odašiljao hrabrošću i nekakvim optimizmom, te se nadovezala–Nije kraj svijeta!
-Što ću ja bez tebe? –upitao ju je pokušavajući izgledati više ljutito nego slomljeno stišćući zube.
-Što si ti mislio?! Da ću živjeti do kraja vječnosti?
-Ali zašto mi nisi rekla? Zar za sve moram doznati zadnji?
-Nisam te htjela zamarati takvim stvarima!
-Zamarati?!
-Da, zamarati! Ne želim da razmišljaš o tome!
Luke je ostao bez riječi jer je iz njezinog pogleda našao komadić lažne nade. Isti taj pogled je vidio još jednom dok je umirala… No to i dalje nije to. Te plave oči… iste su kao od njegove mlađe sestre… da to je to! Svako njegovo sjećanje o njoj bilo je ispunjeno njezinim pogledom… pogled je bio isti, gotovo identičan kao što ima Christine…
-Ne mogu to! -Rekao joj je, maknuvši glavu ustranu.- Žao mi je…
Ona je u prvi mah bila potpuno zbunjena, ali situaciju je spasila rekavši: -Sve je u redu!
***
Rastali su se u prijateljskim odnosima, ona mu je čak dala i svoj broj telefona te se vratila kući. Uslijedile su velike svađe između nje i njezinih roditelja, no na kraju se situacija smirila prodavši im priču da se izgubila, i da joj se odjeća potrgala prolazeći kroz neke grane…
Razmišljajući o Lukeu osjećala je nešto… ni sama nije znala, no situacija se svaki put promjeni na gore čim se sjeti činjenice da je ubila čovjeka… svaki put kad se sjeti toga kao da kroz nju prođe nešto te uništi svako kratkoročno zadovoljstvo.
***
Dok je razmišljala o svim događajima ležeći na svom krevetu, začula se zvonjava telefona. Christine je odmah potrčala prema njemu te doslovno otela slušalicu svojoj sestri te ga prislonila na lice…
-Tko je? –upitala je.
-Ja sam, Luke. Trebam tvoju pomoć…


-*Ford Mustang Shelby GT 500 (auto)