Očekujući prijateljicu, Christine je sjedila sama za stolom u jednom od obližnjih lokalnih restorana. Kao i uvijek, njezina prijateljica kasnila je na dogovoreni sastanak, dok je Christine na miru ispravljala šminku pošto je restoran i ovako bio prazan, sve dok nije neki muškarac uletio u restoran, možda koju godinu stariji od Christine i sjeo iza nje.
-Mogu li vas poslužiti? –upitala ga je konobarica.
-Mogu li dobiti čašu vode?
-U redu!
Ogledalce koje je Christine imala u ruci, usmjerila je prema tom muškarcu koji je nosio crnu kožnu jaknu. Naslonio je glavu na ruke i činio se vrlo živčan, depresivan i utučen. Christine ga je pomalo žalila, te se odvažila pitajući ga:
-Jesi li sam? Hoćeš sjesti ovdje?
Podigavši pogled misteriozni muškarac joj je kratko i odrješito odgovorio –Ne!
-Hmmm... Mogu li ti ja kako pomoći! –upita zabrinuto.
-Za početak počni gledat svoja posla! –izdere se.
-Oprosti ako sam slučajno pokušala biti dobra prema tebi!
-Ne treba mi ničija pomoć! Shvati!
Njegova je bila zadnja riječ na što je ona samo prevrnula očima. Njezina prijateljica još nije došla na dogovoreno mjesto u pravo vrijeme, stoga je Christine odlučila poći do telefonske govornice. Ubacila je kovanice, utipkala njezin broj i sačekala da se netko javi...
-Ti si još kod kuće? –upitala je Christine šokirano kad je čula njezin glas.
-Evo sad krečem!
-Pa di si ti?
-Ma morala sam neke stvari obaviti... evo, idem u restoran... Doviđenja! –odgovori na brzinu i spusti slušalicu.
Prije nego li se htjela vratiti natrag za stol, skrenula je prema zahodu i stala pred ogledalo kako bi opet popravila šminku. Odložila je svoj tekući puder koji je odmah nanijela na lice te maskaru. Dok je to razmazivala na svom licu, čula je nekoga kako se miče pored vrata, te je instinktivno pogledala prema njima. Tamo nije bilo nikoga, stoga je bezbrižno nastavila razmazivati. Kad je završila sa puderom došao je red i na maskaru, no zatim se opet netko začuo. Ovaj pu se odlučila prošetati do vrata i natrag da vidi što se tamo zapravo događa. Provirila je iz njih no u hodniku nije bilo nikoga. Uvjerivši samu sebe da joj se to samo učinilo, vratila se natrag no i dalje je razmišljala što bi to moglo biti. Kako je približavala maskaru svojim očima, opet je čula nekoga, a zatim je taj netko ugasio svjetlo i uhvatio Christine oko struka s desnom rukom, dok je lijevu stavio na njezina usta, na što je ona pokušala vrisnuti...
-Ušuti! –zapovjedio joj je. Iako je u wc-u bilo ugašen svjetlo, mogla je bez problema vidjeti da se radi o istom onom muškarcu koji je do maloprije sjedio iza nje u kožnoj crnoj jakni, a u ruci s kojom ju je uhvatio držao je nož.
-Gdje je tvoj auto? –upitao ju je maknuvši joj na tren ruku s usta.
-Tu ti je ključ! Pusti me? –reče Christine u šoku.
-Gdje?
-U mojoj torbici!... pored ogledala!
Misteriozni muškarac i dalje ju nije puštao približavajući se prema ogledalu. Kako je vrpao po njezinoj torbici u potrazi za ključem, torbica je pala rasuvši sadržaj po podu koji je bio u njoj. Kako se spuštao prema podu kako bi napokon uzeo taj ključ od njezinog auta, a pritom ju nije puštao, ona se našla na koljenima.
-Uzmi sve što imam samo me pusti na miru!
-Jel ti možeš zašutit?- izdere se na nju stavljajući s jednom rukom ono što je ispalo iz torbice osim ključeva pa čak i novčanik, a potom joj pružio torbicu:
-Uzmi ovo!
-Molim te... pusti me!
-Daj već jednom ušuti! Gdje ti je auto?
-Tamo na parkiralištu.
-Dobro idemo tamo!
Christine nije ništa shvaćala. Zašto joj je vratio torbicu i novčanik u kojem je bilo dosta novaca, a ne želi ju pustiti? Bila je sva zbunjena... Kad su izašli van, pustio ju je rekavši joj:
-Pravi se kao da je sve u redu! Bolje ti je da ne pokušavaš pobjeći...!
-Gdje idemo? Zašto me ne pustiš na miru?
-Rekao sam ti da ušutiš!
Kad su stigli do auta otvorio joj je vrata suvozača te joj rukom pokazao da mora ući, a ona se nije opirala.
-Vračam se odmah! –nastavio je- Držim te na oku!
Krenuo je prema nekom osušenom žbunju, dok se njezin strah polako pretvarao u adrenalin, razmišljajući da pobjegne. Nažalost ključevi su kod njega, a da pokuša pobjeći nije pronalazila pravi trenutak za to, jer on nije skidao pogled s nje. U žbunju prema kojem se zaputio uzeo je neku malu metalnu kutiju, a potom se vratio u auto bez i jedne riječi te pokrenuo motor. Zaputio se negdje, u svakom slučaju što dalje od civilizacije, kroz mračne krajolike...
Post je objavljen 09.11.2005. u 18:03 sati.