Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
28.07.2008., ponedjeljak
Liburnicon - izvještaj
|
Ovogodišnji treći po redu Liburnicon u organizaciji udruge Kulturni front (istina prve godine se zvao Abacon), bio je najuspješniji do sada. Iako se nije promijenila koncepcija ove SF konvencije - predavanja, kompjuterske i board igrice, kvizevi, projekcija SF filmova i svirka, vjerojatno je izbor glavnih predavača, odnosno neka vrsta emisije Na rubu znanosti s Mišakom, Korlevićem i Paarom, doprinijela većoj posjećenosti. Vrijedi i dodatno pohvaliti organizatore da su ove godine tehničke greške i kašnjenja programa sveli na minimum, odnosno nije ih bilo. Za pohvaliti je i ovogodišnji novitet, odnosno prodaju knjiga koja se održala u suradnji s antikvarijatom Mali neboder i izdavačkom kućom Algoritam. Ipak, mene na ovakva događanja najviše privlače predavanja, stoga ću krenuti s njima. Prvo predavanje održao je student filozofije Igor Eterović koji se pitao o vezi između Star Treka i filozofije. Rekao je da unutar akademskih filozofa postoje, jasno, dvije struje, oni koji smatraju da Star Trek sadržava i bavi se filozofskim problemima i ona koja to negira. Prvi tvrde da se u Star Treku filozofija očituje tako što se filozofski problemi, odnosno mentalni eksperimenti puni različitih paradoksa, ali ipak u domeni zamislivosti, prikazuju transparentno, razumijevanje problema je intuitivno, te time filozofija postaje razumljivija širim masama. Glavni argumenti negativne strane su da Star Trek trivijalizira filozofske probleme, iskrivljuje ih, odnosno pogrešno interpretira, te zamagljuje bit problema. Time, smatraju negativisti, filozofija gubi svoj uzvišeni karakter. Nakon diskusije predavač je ipak naglasio kako smatra da pozitivna strana ipak ima bolje argumente, budući se serija Star Trek može promatrati kao novi medij za prenošenje filozofskih problema, za što su do danas uglavnom služile knjige. Prisjetimo se samo Sokrata i njegove mržnje prema zapisivanju svojih filozofskih misli, tako recimo i danas postoje filozofi koji smatraju kako se filozofski problemi ne bi smjeli biti u formi TV serije ili filma. Kao što je Sokrat pogriješio, tako mi se čini da griješe i današnji protivnci iznošenja filozofskih problema u serijama i filmovima. Zatim je usljedilo predstavljanje knjige Krešimira Mišaka «Zvjezdani riffovi», međutim to je bilo više kao neformalni razgovor između njega i publike. Odgovarao je na pitanja o početcima svoje TV karijere, iskazao je svoj stav da je stvarnost samo iluzija koju kreiraju osjetila, te svoje prihvaćanje tvrdnji Davida Ickea oko vladavine reptila što je potkrijepio svjedočanstvima raznih ljudi što su mu prilazili. Zatim je slijedilo zabavno druženje u «Krčmi kod Malog mravca» i razni kvizovi, te svirka psiho tribal benda Pavijan Girvasti na terasi ICEJ-a. Svoj idući dan na Liburniconu započeo sam gledanjem kultnog crtića Heavy Metal i još jednom sam bio oduševljen tim distopijskim, cyber punk, metal, amazonske ratnice SF crtićem. Zbog čega sam propustio i potragu za asteroidima...eto. Onda se odjednom u zgradi ICEJ-a okupila ogromna količina ljudi, što je samo značilo da se bliži centralni događaj ovogodišnjeg Liburnicona, Znanost pod Zvijezdama, razgovor između Korada Korlevića, Vladimira Paara i Krešimira Mišaka na temu Kraj tehnološke civilizacije. Kako je puhala bura, talk show se premjestio u konferencijsku dvoranu koja je bila premala za primanje svih zainteresiranih. Započelo je prezentacijom Korada Korlevića na temu Kraja tehnološke civilizacije. Istaknuo je kako tehnološke civilizacije na mogu trajati vječno jer iskorištavanjem resursa same sebe unište, te da je prosjek njihova trajanja oko 300 godina. Tehnološke civilizacije usporedio je s požarom. Ipak, naglasio je kako ne mogu postojati civilzacije koje nisu tehnološke, jer se jedino tehnologijom može kultivirati i obuzdati priroda, te da bi etičku civilizaciju najvjerojatnije razbio asteroid, dok naprotiv, generali tehničke civilizacije jedva čekaju razbiti neki asteorid samo kako bi provjerili novo oružje i vidjeli kako je to skršiti ga, čak i ako ne predstavlja prijetnju. Rekao je da se kraj tehnološke civilizacije može prepoznati po smanjenjoj prizvodnji energije i dekadentnim ponašanjem ljudi koji se sve manje brinu za znanost, a više za zabavu po načelu kruha i igrara. Slično se dogodilo rimiskoj civilizaciji, a sadašnjih kruha i igara su nogometna prvenstva, rekao je Korlević i ukazao na pivopije koje mašu zastavama indikatorom dekadencije i početkom kraja naše tehnološke civilizacije. A civilizaciju neće uništiti neki dramatični događaj, poput nuklearnog rata, već neki banalni poput povećanja cijena naranča na Floridi. Vladimir Paar je iznio optimističniji pogled, međutim pomalo inertan jer se uzdao u slučajnu akciju pojedinca, rekavši da se spas civilizacije nalazi u «Mišljenju vlastitom glavom». Upozorijo je na činjenicu da civilizacije propadaju kada se zaustavi razvoj znanosti, kao što se dogodilo Kini. Međutim, iznosio je i kreacionističke stavove oko evolucije, s čime je upao u polemiku s Korlevićem, tvrdeći da je život slučajnost i rijetka pojava u svemiru, dok je Korlević tvrdio suprotno uzdajući se da će nalazi na Marsu potvrditi postojanje nekih oblika života. Ipak, tu polemiku nisu produbili jer to nije bila glavna tema rasprave. Korlević je naglasio da moć kapitala šteti civilizaciji, jer se zbog profita neka znanstvena istraživanja zaustavljaju, a osim toga, kapital profitira na dekadenciji i spektaklu, što automatski radi protiv civilizacije. Stoga jedinu nadu vidi u obrazovanju, međutim, mišljenja je kako danas veći utjecaj na obrazovanje mladih ima Televizija, koja ipak nudi samo spektakl, stoga je zadržao svoj pesimistični stav oko opstanka civilizacije. Dodatni argumet je činjenica da svojim razvojem civilizacija postaje sve kompleksnija, primjerice pravni sustav ima proceduru za kažnjavanje kriminalca, zbog čega oni znaju ostati na slobodi, pa ljudi zahtjevaju jednostavnije metode i zazivaju neku vrstu šerijatskog zakona. Osim toga kapital je preko burze postao živo biće koje direktno ugrožava opstanak civilizacije. Na to mu je replicirao Paar tvrdnjom da kapital nikada neće moći kontrolirati ljudsku misao, a Korlević mu je odgovorio da mediji, koji su prenosnici informacija, u vlasništvu kapitala, pa reklamama i manipuliranjem informacija već kontroliraju ljudsku misao. Zatim je usljedila diskusija s publikom, koja je potrajala i nakon završetka programa. I onda, do rano ujutro održavali su se razni kvizovi na temu SF-a i Fantasy-a, toliko zanimljivi da mi je vrijeme proteklo.... u trenu. Svaka čast organizatorima. |
17.07.2008., četvrtak
Čudovišta i klauni 2 - Đavo
|
«Zaista vam kažem dobri i pravedni! Na vama je mnogo što za ismejavanje , a pre svega vaš strah od onog što se dosad zvalo «đavolom»! Vi ste u duši svojoj toliko tuđi onom što je veliko, da bi vam natčovek u svojoj dobroti izgledao strašan! A vi mudraci i mnogoznalci, vi biste bežali pred sunčanim ognjem mudrosti u kojem natčovek s uživanjem kupa svoju nagotu! Vi najviši među ljudima, na koje sam nailazio! evo u čemu je moja sumnja u vas, i moj potajni smeh: ja slutim da biste vi moga natčoveka nazvali – đavolom!» (Friedrich Nietzsche – Tako je govorio Zaratustra, Grafos, 1987. Beograd, str. 148) Dakle da se nastavim na prethodni tekst koji se ticao Baudrillardove izjave da bi ostvarivanje vizije nadčovjeka postalo nešto čudovišno. Čini se da u ovom citatu Nietzsche i očekuje da bi njegov natčovjek bio u očima ljudi čudovište, odnosno đavo. Moguće je da je Hitlera ponukao taj citat da bude toliko bezobziran prema ljudskom životu. Stoga s postavlja pitanje jeli Hitler krivo protumačio Nietzscheovu filozofiju i jeli Budrillard jedan od tih mudraca i viših ljudi kojima se Zaratustra podsmjehuje, jer su još tuđi onome što je veliko pa nadčovjeka proglašavaju čudovištem, odnosno đavlom? Jeli Nietzsche pod pojmom nadčovjeka imao viziju kao što kaže Baudrillard ili je zbilja želio da se takvo biće «ostvarnosti»? Mislim, da čak i da je to htio, vjerojatno svog nadčovjeka ne bi želio vidjeti kao jednog od krda nacionalista (nacista) koji slijepo slijede vođu, bez promišljanja što zapravo slijede. Naime, Hitler je upravo želio takve nadljude, koji bi ga slijedili bez promišljanja. Želio je jedino nadljude po fiziologiji, ne po umu. To nije ono što je Nietzsche želio i stoga mogu zaključiti da je Hitler krivo protumačio i zloupotrjebio Nietzscheovu filozofiju. Zašto to mogu zaključiti? Pa, kad već Nietzche spominje Sotonu, odnosno đavla, moramo uzeti kontekst vremena i prisjetiti se romantizma u koji Nietzsche, jasno, ne spada, ali je sigurno utjecao na tadašnji pojam đavla. Naime, mogli bi se nadčovjeka iterpretirati kao Sotonu, u smislu da je to nekakav regulativni princip kojim propitujemo prevladavajući moral, jer često nešto što se nudi kao dobro je, zapravo, samo konvencija određenog kulturnog ili civilizacijskog kruga ili se nudi kao dobro kako bi poslužilo sebičnim materijalnim ciljevima «istaknutih pojedinaca» te kulture ili civilizacije. Primjerice, to smo mi na ovim prostorima imali prilikom jačanja nacionalizama, gdje su se najobičniji oportunisti, pragmatici i kukavice predstavljali kao najevći nacionalisti, jer je biti nacionalist onda bilo dobor i kako takvo donosilo je društveni ugled i materijalno blagostanje i nije ugrožavalo život. Stoga možemo zaključiti da je nadčovjek vizija, regulativni princip, kao Sotona, onaj koji otkriva lažnost autoriteta i stoga se bori protiv njega. Time razara privid morala, ide onkraj dobra i zla i prikazuje koji je pravi motiv proglašavanja neke stvari dobrom, a druge lošom. Takav nadčovjek ima karakteristike Sotone John Miltona iz njegova djela Izgubljeni raj. To je dakle, borac protiv autoriteta, individualac koji teži vječnosti (kao što radost njoj teži). Takvo što predstavlja novost u društvenom poretku i protivi se navici i time bi trebalo razvijati društvo prema naprijed. Primjerice teoriju noviteta iznio je teoretičar psihodelika Terence McKenna, koji tvrdi da se svemir trudi održati novost, a ne naviku i njegova teorija noviteta je sasvim suprotna znanstveno prihvačenoj teoriji da svemirom vlada sila entropije, odnosno da sve teži ravnoteži, da sve teži ništavilu, propadanju. Po McKenni dvije sile se bore u svemiru, ali ne dobro i zlo već novost i navika. McKenna iz toga isključuje moral, pa i samu pojavu Hitlera proglašava novošću, što je problem jer novost rezultira žrtvama, pa se vraćamo Baudrillardu da ipak nadčovjek rezultira čudovišnim posljedicama. Međutim, tumačiti nadčovjeka pomoću McKennine interpretacije je također pokušaj «ostvarnjivanja» nadčovjeka, a ne imanja ga za regulativni princip, jer McKenna teoriju noviteta doživljava objektivnim svemirskim, prirodnim zakonom. Stoga se pitam, zašto je potrebno ono što se zbiva u našim umovima stalno stavljati u svijet izvan nas? Zašto mi ljudi stalno želimo sebe percipirati kao list nošen vjetrom, kao vozilo nošeno prirodnim zakonima? I na kraju baš Nietzsche spašava situaciju i daje odgovor na problem, citiram: «Saznanje, u tome je radost za onoga koji ima lavlju volju! Ali ko se umorio, taj je i sam tek predmet volje, i s njim se igraju svi talasi. I to je uvek svojstvo slabih ljudi: oni se izgube na putevima svojim. I na kraju puta još pita umor njihov: «Zašto smo uopšte i polazili na puteve! Sve je isto!» Njima je prijatno čuti kad se propoveda:»Ništa se ne isplati. Ne treba da hoćete!» Ali takva propoved poziva na ropstvo. O baćo moja, kao svež vihor – vetar dolazi Zaratustra za sve umorne od puta; on će učiniti da još mnogi nosevi stanu kijati! Slobodni dah moje duše i kroz zidine, unutar u tamnice i u tamne duhove! Volja oslobađa: jer hteti znači stvarati: tako učim ja. I jedino čega radi treba da učite, to je da biste stvarali.» Tako je govorio Zaratustra, str. 210 |
14.07.2008., ponedjeljak
Nacizam i reklame = čudovišta i klauni
|
“Nadčovjek i Vječni povratak stoga predstavljaju vizije, te imaju suverenost neke pretpostavke. Pokušamo li ih prevesti u djelo ili dovršeni čin, preokreću se u nešto čudovišno i smiješno.” Radi se o citatu iz knjige Jean Baudrillarda “Inteligencija zla” (naklada Lijevak – str 65) u kojem se on osvrće na razne pokušaje da se Nietzscheovi pojmovi nadčovjeka i vječnog vraćanja aktualiziraju u svijetu unutar današnje integralne stvarnosti. Naime, Baudrillard tvrdi da se danas sve pokušava prikazati stvarnim, tako da nestaje sama negacija stvarnosti, no međutim u tom totaliziranju stvarnosti javlja se unutarnji otpor, odnosno negiranje, kakvo se javlja uvijek, kada nešto postnae totalno. Stvarnost metastazira u virtualnu stvarnost i zapravo kao totalna postaje prozirna, stoga nema svoju objektivnu vrijednost kao nekada, jer je od pozitivizma nadalje, ostvarivanjem svega, pa i znaka, nestala iluzija ili bolje reći ostvarila se. On to naziva Integralnom stvarnošću, a definicija mu je sljedeća: “”Integralnom stvarnošću” nazivam vršenje jednog operacijskog projekta bez gradnica na svijet: da sve postane stvarno, da sve bude vidljivo i prozirno, “oslobođeno”, da se sve dovrši I stekne smisao (no, smislu je vlastito da ga nitko nema). Da ne bude više ničega o čemu se ne bi trebalo nešto reći” - str. 9 Tako sam nekako razumijo osnov Baudrillardove filozofije, dakle ne radi se o velu privida, već o totalnoj stvarnosti, ostvarivanjem svega tako da ona na neki način prestaje biti objetivna jer nema onoga što joj se suprostavlja - iluzije, jer i iluzija se pokušava ostvariti (ostvarnostiti). Međutim vratit ću se na problem koji Baudrillard iznosi kako pokušaj ostvarivanja Nietzscheovih “Vizija” nadčovjeka i vječnog povratka daje čudovišne i smiješne rezultate. Krenimo od najočitijeg primjera, Hitlerovog pokušaja stvaranje nad rase, Arijske rase, što je rezultat Hitlerova iskrivljenog tumaćenja Nitzscheove filozofije. Jasno to je bio očiti pokušaj da se vizija nadčovjeka ostvari, odnosno “ostvarnosti” te je Budrillard potpuno u pravu kada kaže da takav pokušaj postaje čudovištan u obliku koncentracionih logora, tisuće nevin ih žrtava i eugenike. Da bi dobio nadčovjeka, Hitler je određene rase proglasio kao niževrijede, stoga pravi pripadnik nadrase nije imao nikakvih problema niti moralnih nedoumica oko toga hoće li eliminirati nekog pripadneika tih nižih rasa (židovi, slaveni, romi...), a da bi se usavršila rasa započelo se s eugenikom, pa neke ljudske žrtve eksperimenta su samo umrle za pravu stvar. Dakle, može se zaključiti da je sve lošija situacija u društvu proizvod totalne stvarnosti, pokušaja da se sve što primjećujemo, bilo predmet, znak, metafora ili vizija ostvari. Baudrillard spominje i smiješnje posljedice tog ostvarivanja. Primjera za to ima monogo, ali ja ću se poslužiti primjerom kada se reklamne poruke (kao nekakav znak ili simbol) pokušavaju ostvariti, a jasno te poruke se tiću upravo vječnog vraćanja. Vjećno vraćanje, odnosno da živim takav život, da bih ga opet ponovno želi proživjeti. To se u današnjem društvu interpretira na način kako je potrebno da svaki trenutak života bude ispunjen užitkom, jer jeli, ne bih volio ponovno patiti. Stoga postoji inflacija izreke Carpe diem, što u proizvodima, reklaminim sloganima, ali nevjerojatno i imenima kafića (vidio i u Rijeci I Dubrovniku, sigurno ima koji u Zagrebu). Time se sigurno želi povećati profit pa se ljudima imenom porućuje kako će dobro iskoristiti dan ako svaki dan kafenišu ili opijaju se. Time imamo smiješne posljedice lijenčina, pijanica, koje umijesto da se ostvaruju kao pojedinci, u načelu samo gube dane i ne uspijevaju se aktualizirati, postaju parodije svojih ambicija I kada rekapituliraju svoj život sigurno ga ne bi poželjeli ponovno proživjeti. Isto to koristi i industrija zabave kako bi pridobila nove kupce, najćešće mlade, kojima se sloganima tipa “život je kratak, proživi ga” prodaje, pazi sad - “Fanta” gazirano pića u reklami avanturističkog scenarija. Kao da će nekoga kupnja Fante odvesti u avanturu života pa će poželjeti isti ponovno preživjeti? Prije će mu dati šećernu bolest pa će se povlaćiti po doktorima, a čak i da nema takvih drastičnih posljedica, ispijanje nekog industrijskog pića sigurno ne čini život dostojnim ponovnog života, niti bilo koji proizvod može omogućiti to. I u tome je varka, kada ljudi misle da će im kupnja nekog proizvoda uljepšati život. Tako proizvod umjesto nekog stredstva za cilj postaje sam cilj, a život koji je bio cilj postaje sredstvo za dostizanje proizvoda, odnosno žrtvujemo život monotonim poslovima zbog kojih dobivamo plaću da bi smo mogli kupiti te proizvode i postajemo robovi sustava. Možda se nazire neka kontradikcija, jer prvo kritiziram lijenost u kafenisanju i opijanju da bih onda kritizirao pretjeran rad, međutim u današnjem društvu to ide jedno s drugim – monotoni posao i nakon njega nekreativno opuštanje I kupnja proizvoda koji se reklamijaju na način da će nam osigurati najbolji život. Nudi se “life style”, ljudi se dijele po grupama koje koriste određen proizvod. To je očit primjer ostvarivanja znaka, a ljudi postaju smiješni hodajući modeli i potrošaći velikih tvrtki. Imamo primjer seriju Sex i grad I slične, tako da možemo zaključiti da od Baudrillardove integralne stvarnosti najviše profitiraju gospodarstvenici i korporacije, koje sva svoja reklamna obećanja provode u stvarnost. Poruke više nisu trik za navući osobu, već, kako što sam naveo, ljudi se sada identificiraju sa svojim omiljenim proizvodima, svojim Nike tenisicama, Apple frikovi kampiraju da bi kupili I phone. Robne marke postaju dio ljudskog identiteta. Kad bi gospodarstvnici bili pravedni barem bi svoji vjernim potrošaćima trebali plaćati nešto zato što ih reklamiraju, ali oni to nisu, niti to žele biti. Ipak najdraži primjer ostvarivanja nekog znaka mi je sigurno Nikeov slogan “Do it” koji je sličan kao Carpe Diem i Vječno vraćanje. Prouka se ostvaruje tako što ljudi smartraju da samo posjedovanjem Nikeica čine nešto specijalno I tako korporacija zarađuje ogromnu lovu, koju zatim daje upravo ljudima koji, ipak čine nešto posebno, vrhunskim sportašima preko koji ostvaruje svoju poruku, da bi svoje potrošaće učinlia smiješnima jer oni zbilja vjeruju da ih kupnja nike patika približuje vrhunskom sportašu i time su oni “do – it - irali”, odnosno učinili nešto posebno I cijeli postupak se vrti u začaranom krugu (gle stvarno vječno vraćanje!). Dakle, Nadčovjek i Vječno vraćanje bi trebali biti nekakvi regulativni prinicipi, koji nam ukazuju kada smo da dobrom putu samorazvoja ili pak kada smo krenuli u suprotnom smjeru, dok njihovim pokušajem ostvarivanja u integralnoj stvarnosti oni to prestaju biti, prestaju imati regulativnu moć i od ljudi čine čudovišta ili klaune. |
