«Zaista vam kažem dobri i pravedni! Na vama je mnogo što za ismejavanje , a pre svega vaš strah od onog što se dosad zvalo «đavolom»!
Vi ste u duši svojoj toliko tuđi onom što je veliko, da bi vam natčovek u svojoj dobroti izgledao strašan!
A vi mudraci i mnogoznalci, vi biste bežali pred sunčanim ognjem mudrosti u kojem natčovek s uživanjem kupa svoju nagotu!
Vi najviši među ljudima, na koje sam nailazio! evo u čemu je moja sumnja u vas, i moj potajni smeh: ja slutim da biste vi moga natčoveka nazvali – đavolom!»
(Friedrich Nietzsche – Tako je govorio Zaratustra, Grafos, 1987. Beograd, str. 148)
Dakle da se nastavim na prethodni tekst koji se ticao Baudrillardove izjave da bi ostvarivanje vizije nadčovjeka postalo nešto čudovišno.
Čini se da u ovom citatu Nietzsche i očekuje da bi njegov natčovjek bio u očima ljudi čudovište, odnosno đavo. Moguće je da je Hitlera ponukao taj citat da bude toliko bezobziran prema ljudskom životu.
Stoga s postavlja pitanje jeli Hitler krivo protumačio Nietzscheovu filozofiju i jeli Budrillard jedan od tih mudraca i viših ljudi kojima se Zaratustra podsmjehuje, jer su još tuđi onome što je veliko pa nadčovjeka proglašavaju čudovištem, odnosno đavlom?
Jeli Nietzsche pod pojmom nadčovjeka imao viziju kao što kaže Baudrillard ili je zbilja želio da se takvo biće «ostvarnosti»?
Mislim, da čak i da je to htio, vjerojatno svog nadčovjeka ne bi želio vidjeti kao jednog od krda nacionalista (nacista) koji slijepo slijede vođu, bez promišljanja što zapravo slijede. Naime, Hitler je upravo želio takve nadljude, koji bi ga slijedili bez promišljanja. Želio je jedino nadljude po fiziologiji, ne po umu.
To nije ono što je Nietzsche želio i stoga mogu zaključiti da je Hitler krivo protumačio i zloupotrjebio Nietzscheovu filozofiju.
Zašto to mogu zaključiti?
Pa, kad već Nietzche spominje Sotonu, odnosno đavla, moramo uzeti kontekst vremena i prisjetiti se romantizma u koji Nietzsche, jasno, ne spada, ali je sigurno utjecao na tadašnji pojam đavla.
Naime, mogli bi se nadčovjeka iterpretirati kao Sotonu, u smislu da je to nekakav regulativni princip kojim propitujemo prevladavajući moral, jer često nešto što se nudi kao dobro je, zapravo, samo konvencija određenog kulturnog ili civilizacijskog kruga ili se nudi kao dobro kako bi poslužilo sebičnim materijalnim ciljevima «istaknutih pojedinaca» te kulture ili civilizacije.
Primjerice, to smo mi na ovim prostorima imali prilikom jačanja nacionalizama, gdje su se najobičniji oportunisti, pragmatici i kukavice predstavljali kao najevći nacionalisti, jer je biti nacionalist onda bilo dobor i kako takvo donosilo je društveni ugled i materijalno blagostanje i nije ugrožavalo život.
Stoga možemo zaključiti da je nadčovjek vizija, regulativni princip, kao Sotona, onaj koji otkriva lažnost autoriteta i stoga se bori protiv njega. Time razara privid morala, ide onkraj dobra i zla i prikazuje koji je pravi motiv proglašavanja neke stvari dobrom, a druge lošom.
Takav nadčovjek ima karakteristike Sotone John Miltona iz njegova djela Izgubljeni raj. To je dakle, borac protiv autoriteta, individualac koji teži vječnosti (kao što radost njoj teži).
Takvo što predstavlja novost u društvenom poretku i protivi se navici i time bi trebalo razvijati društvo prema naprijed.
Primjerice teoriju noviteta iznio je teoretičar psihodelika Terence McKenna, koji tvrdi da se svemir trudi održati novost, a ne naviku i njegova teorija noviteta je sasvim suprotna znanstveno prihvačenoj teoriji da svemirom vlada sila entropije, odnosno da sve teži ravnoteži, da sve teži ništavilu, propadanju.
Po McKenni dvije sile se bore u svemiru, ali ne dobro i zlo već novost i navika.
McKenna iz toga isključuje moral, pa i samu pojavu Hitlera proglašava novošću, što je problem jer novost rezultira žrtvama, pa se vraćamo Baudrillardu da ipak nadčovjek rezultira čudovišnim posljedicama.
Međutim, tumačiti nadčovjeka pomoću McKennine interpretacije je također pokušaj «ostvarnjivanja» nadčovjeka, a ne imanja ga za regulativni princip, jer McKenna teoriju noviteta doživljava objektivnim svemirskim, prirodnim zakonom.
Stoga se pitam, zašto je potrebno ono što se zbiva u našim umovima stalno stavljati u svijet izvan nas?
Zašto mi ljudi stalno želimo sebe percipirati kao list nošen vjetrom, kao vozilo nošeno prirodnim zakonima?
I na kraju baš Nietzsche spašava situaciju i daje odgovor na problem, citiram:
«Saznanje, u tome je radost za onoga koji ima lavlju volju! Ali ko se umorio, taj je i sam tek predmet volje, i s njim se igraju svi talasi.
I to je uvek svojstvo slabih ljudi: oni se izgube na putevima svojim. I na kraju puta još pita umor njihov: «Zašto smo uopšte i polazili na puteve! Sve je isto!»
Njima je prijatno čuti kad se propoveda:»Ništa se ne isplati. Ne treba da hoćete!» Ali takva propoved poziva na ropstvo.
O baćo moja, kao svež vihor – vetar dolazi Zaratustra za sve umorne od puta; on će učiniti da još mnogi nosevi stanu kijati!
Slobodni dah moje duše i kroz zidine, unutar u tamnice i u tamne duhove!
Volja oslobađa: jer hteti znači stvarati: tako učim ja. I jedino čega radi treba da učite, to je da biste stvarali.» Tako je govorio Zaratustra, str. 210
Post je objavljen 17.07.2008. u 15:26 sati.