Anegdota o sklerozi supermaximi i jednom veselom popodnevu
Ovu anegdoticu bi me bilo sram napisati da Jezdimirka nije prva načela tu temu.
Zaboravnost.
I to ne bilo kakova.
U mom slučaju se radi o pojavi znanoj kao skleroza supermaxima.
Pokušajte zamisliti sljedeći scenarij.
Subota je popodne, oko 2 sata.
Jedra brineta i njoj najdraži primjerak muškog roda su se upravo vratili doma s placa, umorno tegleći gomilu vrećica. Nepristranog promatrača bi oboje podsjetili na dvije ogromne četverolisne djeteline kojima ni cijeli pločnik nije dovoljan za usporedno kretanje. Otključavši ulazna vrata stana, bacaju cjelokupan sadržaj u najdalji kut kuhinje.
Dok se On udobno zavalio u ležeći položaj, njoj ne preostaje ništa drugo nego malo umiti od vrućine purpurno lice i primiti se kuhanja. Prvo se otpakirava domaći picek s namjerom da se istog raščereći na sastavno-rastavne dijelove. Odjednom mirno poslijepodne propara vrisak koji razbija sva stakla u krugu 200 m, kad joj je ruka slučajno dotakla GLAVU picekovu, koju su mesari udobno smjestili u šupljinu među batacima, skupa sa NOGAMA NA KOJIMA SE JOŠ VIDE PANĐE.
Nakon onomatopejskog urlika AJMEMENIMAJKOMOJAMILA!!!!!!!, Najdražega se zove upomoć. Iako se vidi da ni njemu nije lako, On sa hrabrim smješkom čupa te nejestvine iz picekovog …… pa recimo to po narodski, šupka. Naime, zaboravila sam reći stričeku mesaru da si tu dodatnu opremu može metnut u džep i ponijeti doma.
Mooving on.
Svaka kuharica zna da se i od piceka, ne samo od stare koke, može napraviti dobra juha.
Odvojila sam najkoščatije dijelove i ubacila u lonac, a ostatak picoka marinirala i ubacila u pećnicu. Čak sam upalila i onaj ventilator koji pomaže da se pećnica jednoliko ugrije na svim mjestima. Onda sam očistila i narezala povrće za juhu, napravila salatu i umorno se pridružila Njemu na kauču.
Iz drijemeža me prenula ona zvrnadlica na pećnici, pa sam išla provjeriti stanje.
Dođem ja u kuhinju, juhica krčka, sve miriši, ali nešto ne štima. Vidim da svjetlo u peći gori, znači da je uključena, ali niš ne grije. Pa naravno kad sam zaboravila upaliti grijače, pa je piceku zadnjih sat vremena samo ćarlijao prohladan vjetrić po …… jel', šupku.
Da skratim, u salatu sam zaboravila dodati ocat, a kuhanu rižu sam kremirala kad sam ju «na brzaka» htjela zapeći u pećnici
(što će reći da sam ju zaboravila 20 min. na 250 celijevaca).
Najgore od svega je to što imam tek 24 godine.
Zabrinjavajuće, jel' da?
Moguće je da uopće nećemo ići na more, jer smo našli kućicu koju ćemo možda i kupiti, pa bi nam godišnji mogao proteći u ganjanju papira i inih veselja.
Zato će do daljnjega izostati post o morsko-kupaćim potrebitostima
jednog mladog bračnog para.
Grudnjaci (ili mučenje moje svagdanje)
UMIREM!!!!!!!!!
(kako to dramatično zvuči!)
(je, i dlačica; kako to stidno zvuči. =:p)
MRZIM, ALI MRZIM IZUMITELJA GRUDNJAKA,
KORZETA I INIH SEDALA ZA CICE!
Da, dobro ste pročitali, «SEDALA».
Množina od riječi «sedlo».
Naglasak na «E».
Sad, kad smo riješili tu gramatičku zakačku,
preusmjerimo svoju pozornost na dotični odjevni predmet.
Grudnjak.
Nekim ljudima je malo poznata činjenica da curama/ženama za vrijeme pms-a nerijetko narastu cice za broj ili dva. Tko god misli u ovom trenutku «Pa, hvala Bogu na malim milostima!» ili je muško ili je žensko ravno ko daska. 
Naime, u isto vrijeme cice postaju preosjetljive, imaš osjećaj ko da si se najela graha pa su svi suvišni plinovi odlutali u balkonska područja i napuhali dotične. A olakšanja nema sve dok ne dođe teta bloody M. To sve skupa ima nekakve veze sa hormonima koji se proizvode u grudima, pa dok oni ne oteku, nema splašnjavanja. Dapače. 
Najgore je ovako obdarenim gđa-ma poput mene. 
Priznajem, lijepo je jednom mjesečno imati tolike da si ne vidiš stopala (a time ni «trbuščić»), te okolo paradirati i zbunjivati majmune na cesti 
. Ali zajeb je taj što u isto vrijeme moraš imati grudnjak jer ti "brade" izgledaju ko dva projektila zrak-zrak (ili barem lijevo-desno, ako su vam dotične razroke, kao u mene ) pa bi netko još mogao pomisliti da misliš dignuti Sabor u zrak.
Sad si zamislite koja je to agonija kad taj ponos i veličinu 4 treba ugurati u košaricu 3.
Ako ste muško pa vam ne uspijeva zamisliti tu bol, zamislite da pokušavate utrpati današnji «alat» u gaće koje ste nosili u vrtiću.
Bolno, jel' da!?
Ili možda nekima od vas i nije!???
Jedino rješenje je u ladici držati posebnu veličinu grudnjaka za te dane. Onda se useliš sa dragim koji ti ne vjeruje da je taj grudnjak tvoj, nego pomisli da si se učlanila u PDL (padobransko društvo Lučko). 
To još ni dost nego su nam u grudnjake ušili i armaturu
da bi spriječili pojavu dokoljenki (dokoljenke su cice do koljena).
Naravno, kad ti to najmanje treba, žica izviri sa strane i počne te pikati u ta napuhana čuda. Najgore od svega je to što se većina cicnjaka kopča na leđima, pa kad ga se hoćeš riješiti bez skidanja majice, moraš se izvijati i trzati ko žena od gume iz cirkusa Moire Orfaj.
Ili OrfEj.
Ni bitno.
Oni koji se kopčaju naprijed, trebaju imati kopču iz alpinističke opreme gospodina Božića, jer bi jedino takva učvršćenja mogla držati stvari na mjestu.
(Stipe Božić: hrvatski alpinist, napiso knjigu i snimio dokumentarce o tome kak se vero po planinama. Svaka budala ima svoje veselje.)
Ako ikad odem na drugi svijet 
i ako naiđem na tvorca ili tvoricu koji su ga izmislili,
skinut ću grudnjak sa sebe i išibat ih košaricama broj 4.
A i ona blesava Eva, zbog koje i imamo pms i tetu M.,
će dobiti jednu toplu za uho. Živila je u rajskom vrtu, ali neeeeeee, od svega kaj je imala za žderat, baš je morala jesti zabranjeno voće. 
I kud od svih lijepih i dobrih stvorenja ona baš zmiju išla poslušati. No, dobro, mora joj se bar priznati da je bar svim ženama otvorila oči pa smo spoznale da su svi muški zakujac dok ne najdeš onog pravog. 
Ali vratimo se mi grudnjacima.
Nema mi većeg gušta nego kad dojde godišnji. Onda veliku većinu vremena provodim obučena u gornji dio badića. Narihtam si one špagice kak god mi paše i nema frke. Labavo, zategnuto, zavezano, odvezano 
…. Nemaš brige.
Još tjedan i pol do mora. Brojim sate. 
Tema idućeg posta: što ću ponijeti na more osim sebe i Njega.
Izvještaj o mom zadnjem pušenju
Povećala sam slova u Wordu na dvadesetku. Zašto???
Zato što me majka rodila sa urođenom sklonošću prema kratkovidnosti. Pa iako sam ponosni vlasnik tri para leća sa dioptrijama (po jedna za svako oko) to ne pomaže previše kad odspavate par sati sa njima u očima.
Upravo sam se probudila i ponovo pročitala maloprijašnji text te sam shvatila da sam zadala matematički problem čije je riješenje čak i meni smiješno. Naime, ako imam tri para leća sa različitim dioptijama sa po jednom za svako oko, onda sam ponosan vlasnik šest očiju. Astigmatizam is a bitch!
O.K. nakon što smo ustanovili činjenicu da sam po svoj prilici križanac astigmatično-kratkovidnog pauka i ce-ce muhe (jer mi se stalno spava), možemo se posvetiti još jednoj mojoj boljci.
Naime, nisam pušila cijelu vječnost.
VI koji imate trenutno prljave maštarije o meni sa 1, 2, 3 ili 8 cigareta u ustima, odite na neki drugi blog o pušenju (priznajte da ste mislili na još jednu vrstu pušenja!!!!!!! FUJ, SRAM TE MOŽE BITI!!!!!
)
Ja ovim putem i medijem skrušeno izjavljujem da nisam pušila maricu (ni Ivicu) od davnog 18-tog dana mjeseca listopada anno domini 2001.
Bila je to lijepa, doduše pomalo prohladna, ranojesenska večer. N.F.(najbolja frendica, kasnije preimenovana u V.K.- vjenčana kuma) je slavila svoj ulazak u punoljetno društvo radničke klase. Iliti 21, godinu. Bili smo tužni zbog činjenice da će prije svih nas iskusiti radosti kredita, zaduženja, u zdrav mozak jebački raspoloženih šefova i sličnih veselja, pa smo zajednički snagama pokušali utopiti tugu u alkoholu i bacakanju u ritmu muzike za ples dok su nas Jarunski papataći pokušavali naviknuti na pomisao o doniranju krvi. Niti jedna od dotičnih metoda nije žarila ni palila previše uspješno, no tada nam se na našu preveliku radost ponudilo konzumiranje marice (bez Ivice). Ironijom sudbine, dotičnu nam je ponudio najmlađi član društva, a mi smo čak pomislili da nam «mali» pokušava uvaliti origano ili majčinu dušicu. Nakon početnog nepovjerenja, demokratski smo odlučili ipak pružiti šansu nesuđenom začinu.
Ovdje moram naglasiti da nismo imali previše iskustva sa maricom. Ni ivicom.
Tu i tam poskrivečki povučen dim
, jedna frulica na dvadesetak ljudi (jebate higijene!), uglavnom skoro potpuna neinformiranost.
Zato je poslije OVE frulice uslijedila nevjerojatna reakcija. U stilu besmrtne « THE COLOURS, SO MANY COLOURS!» izreke. Ne sjećam se za druge, ali mene je bubnulo skoro ko prvi orgazam, totalno neočekivano!
Jedino čega se sjećam je da sam se svom snagom svojih bicepsa omotala Najdražem oko vrata uz riječi « Nemojmepustit, poletiću, nemojmepustit poletiću kovatromet onak BUUUM i poletiću irazletićuse!!!!!!».
Iduće čega se sjećam je da smo N.F. i ja išle u grmlje pišati jer nam se nije išlo do javnog zahoda. Hodale smo jedna iza druge, točnije ja iza nje. Nakon što smo procijenile da se moramo odmaknuti od društva kakvih 568 m u najudaljenije grmlje na Jarunu, počele smo hodati.
Nikako ne preporučam takvu vrstu rekreacije pod utjecajem male marice.
U jednom trenutku sam se počela derati za njom da ćemo se izgubiti i da ne ide tako brzo i da me pričeka da dođem do nje da nas netko ne ukrade.
Tu možda ne bi bilo ništa čudno da se ona nije od mene udaljila svega dva koraka, tek toliko da joj ne gazim po petama, no mene je i od takve udaljenosti ulovila fobija od razdvajanja.
Nakon što smo obilježile teritorij krenule smo natrag prema svjetlima auta. Krećući se prema svjetlu po glavi mi se motala misao da je svjetlost načinjena od svih boja i zašto ih ja sve ne mogu vidjeti ak nosim leće jer bi se svjetlost trebala u oku razbijati i da li ju to boli kad se razbije i da li bi i mene bolilo da mi se sva razbije u oku, što je rezultiralo mojim škiljenjem u svjetlost farova. U licu sam izgledala ko lasica.
S astigmatizmom.
Ne sjećam se ničega poslije, samo mi je dragi rekao da sam ga sexualo zlostavljala kad smo došli domu mome, no da je odustao od tužbe jer sam bila jako..... uvjerljiva.
Ustvari, sjećam se da sam bila gladna ko zvijer čim je popustilo djelovanje, ali se ne mogu sjetiti što sam jela. Prema tadašnjem stanju mog frižidera, vjerojatno sam postrugala led iz frizera, polila ga kečapom i u slast smazala.
Pouka dana:
pušite samo u dobrom društvu u kojem vas ima tko čuvati od vas samih. I kojeg možete poslije iskoristiti.
Šaram ja tako po netu i iznenada naiđem na
kratak članak o tome
kako u Budimpešti grade novi most.
U toj vjestici ne bi bilo ništa neobično
da nisu naveli i potencijalni naziv mosta.
Most Chucka Norissa. 
«Jedini, najjači, najhrabriji i neponovljiv je
teksaški rendžer Chuck Norris.
To najviše cijene građani Budimpešte
koji bi novi most nazvali po njemu.
Sveci i narodni heroji nisu imali šanse.«
(citat iz članka)
Kaj se zapravo desilo.
Grade oni tako most već par godina i ne mogu se dogovoriti oko naziva istog.
Pa su mudre glave u Mađarskom ministarstvu gospodarstva i prometa
odlučile napraviti Internet glasanje.
U konkurenciji su bili sv. Stjepan, osnivač mađarskog kraljevstva
i Pato Pal (mađarski sinonim za škrca jer most grade duže od nas.
Ma nije moguće!?! Je, je, još i toga ima!)
No kad je (do sad) 9000 ljudi glasalo baš za Čaka,
ministarstvo se zabrinulo i naglasilo da će ipak ono imati zadnju riječ
u imenovanju dotične građevine.
Kad povučem paralelu od Budimpešte do Zagreba,
onda dođem do zaključka
da bi i mi Most mladosti trebali preimenovati
u jedno od slijedećih nazivlja:
-Most Harrya Pottera.
-Most malog čarobnjaka.
-Most Harrya Sirotanovića.
Jer ipak smo mi čarobnjaci preživljavanja u ovoj siromašnoj državi
što je domom zovemo.
Mooving on.
Jučer je bio rođendan mojoj frendički Tajčički,
a ja (pizda po rođenju), naravno, zaboravila.
Zato se ovim putem javno posipam pepelom po glavi
(nikad nisam kužila zakaj je to izraz žaljenja),
bičujem leđa starim grudnjakom
(vel. 2,5 koju sam nosila davne 905eeee)
i želim svojoj frendički Tajčički
NAJLJEPŠI,
NAJSRETNIJI,
NAJORGAZMIČNIJI,
NAJPRIČAVIJI,
NAJSMJEHULJAVIJI,
NAJPOLJUBACURAZDJELJAKIJI,
NAJNOĆNOKUPANIJI
ROĐENDAN DO SAD ,
OD SAD
I U VIJEKE VIJEKOVA,
AAAAAAAAAAAMEEEEEEEEEEEEEN.
(baš je kul biti ful blentav sa ovakvim imeničnim izvedenicama
Jebate, pa ja nanovo zmišljavam hrvatski jezik.)
PUSA NAJVEĆA U OBA OBRAZA
OD BEZ OBRAZNE YT.
Mooving on once more.
Danas sam imala okršaj na poslu oko životnog,
slobodnovrijemenskog, presvlačećeg, kavoispijajućeg,
tračprepričavajućeg poslovnog prostora.
Na kraju smo se kolegica i ja uspjele izboriti za punih
5 m2 slobodnokrećućeg prostora,
pa pripremamo feštu na koju smo samo mi pozvane
jer za druge jednostavno nema prostora.
Naime uspjele smo si ugurati stol i majušni ormarić u taj prostor
pa sad prolazimo jedna drugoj uz grudne obraze. Ili ritne obraze
(u prijevodu: uz cIce i guzIce).
JEDVA ČEKAM G.O.
OĆU NA MOREEEEEEEEEEEEEEEEE
EEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
EEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
EEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE……………..
…………………………………………………………………..
………………………………………………………………………….
UPDATE VICOVI:
1. Što najbrže stiže do ljudskog srca?
Šaka Čaka Norisa!
2. Jednom prilikom je Čak Noris tako brzo zamahnuo high kick
da mu je noga otputovala natrag kroz vrijeme
i oborila Ameliu Erhart skupa s avionom.
(Amelia je najpoznatija letačica 20-tog st.
Izgubio joj se svaki trag kad je pokušala preletjeti Atlantski ocean.
Sad znamo što joj se desilo!!!)
3. Jedina osoba koju nije oborio high kick Čaka Norisa
je Žak Houdek.
4. Kada mu porezna uprava pošalje upit o plaćanju,
Čak Noris za formulare pričvrsti sliku sebe u borbenoj pozi
i pošalje im ne ispunjene formulare natrag.
Čak Noris nikad nije morao platiti porez.
5. Kako se zovu Čakova lijeva i desna noga?
Zakon i Red.
«Čovjek vadičep….» mi je dao dobru ideju za novi post.
Netolerancija.
Zoran primjer istog sam i sama mogla naći među komentarima svog posta. Naime, «Marko» je nick osobe koja vodi blog- kritiku o tuđim postovima. E sad, dotični je komentirao da mu je moj post degutantan zato što govorim o MENGI (uuuuuuu, zamisli devijantnosti, žensko pa se usudi pisati o tome, strašno!) i osobnom životu.
Ima tu još nešto kaj me zasmetalo. Jesam li ja možda luda ili blesava pa jedina mislim da je blog= Internet dnevnik.
Ako nisam fulala poantu, zar se onda ne podrazumijeva da se u dnevnik upisuje štogod te volja.
Jedine granice koje priznajem kod pisanja postova su te da se time ne ugrožava ničija sloboda, fizička i psihička.
Ali O.K., mislim si ja, nek čovjek samo piše o meni jerbo svaka reklama može biti korisna.
Iz znatiželje sam posjetila njegov blog i odgovorila mu na kritiku, a nakon toga sam pročitala par njegovih postova. Kad sam pročitala opis «Markovog» bloga, zbilja sam se dobro nasmijala. Naime, autor je samozvani kritičar koji je našao za shodno «neke blogere odvratiti od pisanja» (valjda jer su jednako degutantni :p).
Eto čega se sve može naći na netu.
Ali, ajde, ne zamjeram mu. Valjda nema druge inspiracije za vlastite tekstove osim te da im se podsmjehuje i ruga tuđima. No, moram primijetiti da to ne govori previše o drugima, nego puno govori samo o njemu. Šteta što toga nije i sam svjestan.
Međutim, kada sam pročitala neke komentare, skontala sam da ima puuuuuuuuuno blogera koji su se našli smrtno uvrijeđeni što se netko ne slaže s njihovim razmišljanjima, pa je sad jadni «Marko» meta svakojakih kletvi što se protežu sve tamo negdje do 38 koljena njegovih predaka, kao i raznoraznih uputa što bi sve mogao raditi pripadnicima svoje obitelji.
To ne razumijem.
Ak se netko ne slaže s tobom, kakva korist vrijeđat mu pretke, skidati svece ili prijetiti batinom. Radije mu lijepo reci da te ne čita. Ovak se dobiva dojam da su ti «neki» blogeri malo zaostali sa evolucijom.
Za kraj jedna stara, narodna:
«Pero(ili kakvo drugo sredstvo za pisanje)
je oštrije od mača (ili kakvog drugog oružanog sredstva)».
Treba znati baratati jednim i drugim da sami sebe ne bi ozlijedili.
Upravo slušam album Eaglesa «Hotel California».
Po mom skromnom mišljenju, njihove pjesme su najveća remek djela u povijesti moderne glazbe. Riječi pjesama su prožete takvom realnošću da se ne možeš oteti dojmu da pjevaju o životu u tvom susjedstvu i tvojem domu.
Iako postoji legenda da je pjesma «Hotel California» zapravo povezana sa Vragom i da joj je namjera da privuče nove žrtve (ili neko slično njesra), mislim da je to samo dobra propaganda. Priču su mediji jedva dočekali i prenapuhali je do tolikih razmjera da se pamti još i danas, 20-tak godina kasnije. Zapravo, ako razmislimo, taj se recept koristi još i danas. Osobno, mislim da je pjesma o razuzdanosti u Americi krajem 70-ih i o tome kako se iz ponora droge i nemoralnost teško, nemoguće, ponovo vratiti u normalan svijet. «You can check out any time, but you can never leave» jer droga i loša prošlost nas prate cijeli život koliko god mi bježali od njih.
«Wasted time» je slične tematike i posve drugačijeg ritma. Doslovno se opisuje igla u ruci kao «a little help down in your hand». Pjesma je polagana i tužna i u tekstu se preispituju neke životne odluke uz pitanje «što ako je sve to bilo uludo potrošeno vrijeme? No u zadnjem se stihu govori da bi svako trebao nastaviti svoju potragu (za boljim životom) sa spoznajom «that it was'nt only wasted time» u smislu da je svako iskustvo životna škola.
Imam i DVD njihovog koncerta «Hell freezes over»
na kojem mi je famozna pjesma «Get over it» o tome kako sve više i više jadikujemo nad svojim svakodnevnim problemčićima gubeći iz vida svakodnevnu sreću sa bližnjima i u svijetu koji je zapravo prekrasan. (Fakat, koliko sam se puta zatekla kak bjesnim zbog gluposti, npr. rikne mi baterija u daljinskom, ujebate kakav ogroman problem, ko da bu sad svijet stao zbog toga. Priznajte da ste i vi takvi, nedajblože da vam zbriše bus ili iskipi voda za kavu, već skidamo svece s neba………….)
Najbolja mi je zadnja kitica posvećena svima koji se furt žale
«I'D LIKE TO FIND YOUR INNER CHILD AND KICK IT'S LITTLE ASS».
Na moju preveliku žalost, nemogu naći nijedan link do njihove slike ili tona. 
Ako vas je ovaj post zainteresirao potražite ih, možda ćete imati više sreće.
Šarenilo misaonih putova iliti ujebemti koji sam je pjesnik
Bem ti ove sjožene vremenske uvijete.
Prije par dana sam klipsala na 369 celzija u hladu, a sad si pletem kapu za muf.
Koji kuhac?
Iliti WTF.
Mislim da mi moždane vijuge ne fukcioniraju najproduktivnije od kad sam shvatila da Nas točno metar dana dijeli od G.O.-a. Imam gomiletinu planova kako ćemo On i ja spizditi ovu sićušnu crkavicu od plaće u ta tri tjedna. Idemo na Brač i plan je da od tamo brodom zapalimo na Vis i na Biševo. Nisam nikad bila u onoj famoznoj Modroj špilji pa mi je san posjetiti ju i možda začeti potomstvo. Samo što On to još ne zna. Saznat će na vrijeme.
Zadnjih par dana je opet «mjesečni remont» na programu, pa sam živac ko djevica prije sexa. Sve me sekira, a sjekire nigdje na vidiku jer nam drva ne trebaju. Mi smo urbani par pa se grijemo na plinove. One od graha. A ipak, uprkos bliskom izvoru topline, muf mi je frigidno hladan. A frigidna nisam. Za istač!!! Pitajte Ga ak ne vjerujete. Pogotovo sam sad napaljena, ali niš nemremo pa po noći ne spavam od nervoze. No uspjela sam i tome doskočiti sa obje noge. Naime, od rođendana u frizeru čuvam visokokvalitetnu vodku sa 99,9 % alk i 0,1 % h2o, pa kad nesanica dođe na oči, vodku spuštam niz grlo. Štamprl i pol, točnije. To vam dođe oko pol deca. U nesvesti sam do jutra, jer nije to bilo kakav alkoholni napitak već onaj oriđiđi kojim se može skinuti i lak sa drvenine. Čisto ak zatreba. Nuspojava je da se od alkohola rašire krvne žile pa se moram služiti onim ultra super upijajućim s krilcima i satelitskim odašiljačem te po želji ugrađenim alarmom protiv provale ulošcima. Inače bi nam ujutro krevet izgledal ko scena iz filma sa vampirom koji ima problema sa sisanjem. Dakle, krvavo.
Blizu radnog mi mjesta izvode nekaka masovna okopavanja podzemnih instalacija i sad, kako god okreneš, vrijeme je u tim uvjetima usrano. Pada kiša-blato do koljena. Sije sunce-prašina posvuda. Najviše u pljućima. Kad se napokon udaljimo iz te okoline, dođemo doma i otkrijemo da je u kvartu OPET pukao glavni vodovodni vod pa će popravak trajati 2 dana. A mi onak pokriveni prašinom nek se sakrijemo i izlazimo samo noću da ne plašimo susede. Inače, živimo u kvartu di mlađih parova nema ni od korova. Sve nešto staro i nosogurajuće u tuđa posla. Pa se družimo samo sa stričekom i tetom koji vode dućančić blizu nas. A i njih ne viđamo prečesto. Valjda zato kaj nam je jeftinije ić jednom mjesečno u Đetro. Iako im meso ništ ne valja. JUFUJ. Najbolje je kupovat kod mesara kad vidiš kaj ti meće u mljeveno i kak zgleda but od junca prije nego ga nareže. Doduše nismo baš totalka mesojedi, više smo samojedi kolko se žderemo zbog svakodnevnih frustracija.
Baš smo se ovaj tjedan raspitivali u bankama za stambeni kredit i došlo nam je da nasred svake od njih napravimo ritualni harakiri. Uvijeti su takvi da se čovjek mora zapitati po kojoj matematici oni računaju kamate. Ste vi znali da što manji iznos uzmeš na duži vremenski period, to veće kamate na njega plaćate. Npr., 40000E na 25 god sa cca5% kamate na kraju otplatiš cca 120000E (daklen nakon 25 god) LIHVARI, LOPOVI, KRIMINALCI!!!!!!!!!!!!
Ali neću o tome. Deprimirajuće je.
Evo radije par pasa u kostimu.
Ja sam iz filma o Harryju Potteru.
May the force be with you.
Ovu slikicu objavljujem povodom novog nastavka Supermena.
A ovo nam meteorolozi najavljuju za vikend.
Pa ko voli, nek izvoli.
THE CURSE
Deprimirana sam.
Očajna štoviše.
Prati me prokletstvo poklonjenog kompića.
Sve na njemu počinje rikavat.
Da je čovjek bio bi:
ćorav, imao bi sunčanicu i Alzeheimerovu bolest zaborava.
Ovako, dijagnoza glasi:
disketu ne očitava, napajanje se pregrijava , memorija je prepuna grešaka (točnije 514 grešaka na memoriji)
Propisani lijekovi:
1. nova memorija KINGMAX DDR 400 MHz, 512 MB
2. novo napajanje NEON PL-TREGN 450W
3. nova disketna jedinica
Ukupni trošak 700-tinjak HKN-a. 
Bez "ruku".
Jebeš poklonjeno, kupi kvalitetno.
Ima li tko kakvu ideju gdje bi se sve sa popisa moglo kupiti?
