RAZMIŠLJANJA U SLIDE-U
Da li je početak braka drukčiji za žene i muškarce?
28.07.2006. u 18:58 | 4 Komentara | Print | # | ^
Jer kad žena poludi onda to ovak izgleda!
28.07.2006. u 18:57 | 1 Komentara | Print | # | ^
Znam da ću ovako izgledati (jednog dana) dok ću rađati....
28.07.2006. u 18:56 | 1 Komentara | Print | # | ^
..........no ipak jedva čekam dan kad ćemo imati našu bebu.
JEDNA JEZIVA PRIČA O ZLOČINU I KAZNI
Mi smo bračni par X, a naša priča počinje krajem 19. stoljeća.
Oduvijek smo bili vrlo siromašni i živjeli smo u muževoj kući malo izvan našega rodnoga gradića. Nakon dvije godine braka dobili smo sina, a ja nisam mogla imati više djece. Voljeli smo ga, ali kad je došlo doba depresije nismo mu imali što pružiti. U svom mladenačkom gnjevu pobjegao je od kuće i više ga nismo vidjeli.
Siromaštvo je grozna stvar. Znalo nam se dogoditi da nemamo okrajak suhoga kruha u kući, ni drva za ogrjev…. Bili smo prisiljeni raditi svakakve poslove ne bi li preživjeli; od čišćenja staja, šivanja plahti, čuvanja kuće…a svaki posao smo dobili od ljudi iz grada kojima pomoć zapravo i nije trebala. Bliži susjedi su nas stalno ogovarali, a u maloj sredini to je otrov koji se brzo širi. Svi su nas gledali sa omalovažavanjem zbog naše neimaštine. Nakon nekog vremena se proširila laž da smo ubili rođaka zbog njegova novca. Policija nas je ispitivala sve dok njegova žena nije priznala da ga je ustrijelila kad ju je u pijanoj svađi pokušao ugušiti. U oporuci nam je taj rođak ostavio malu svotu novaca kao pomoć. Muž mi je uvijek bio snalažljiv pa je za taj novac odlučio urediti jednu sobicu u kući i iznajmljivati ju putnicima koji bi prošli kroz grad.
Tu počinje naše prokletstvo.
Jednoga dana na naša vrata je zakucao neki putujući trgovac i zamolio nas za prenoćište i hranu. Primili smo ga ni ne sluteći da ćemo iduće jutro zbog njega donijeti kobnu odluku.
Navečer smo sjeli za stol i uz jelo smo otvorili bocu vina. Iz razgovora smo saznali da taj čovjek nema nikakve rodbine i da zapravo radi kao putujući trgovac samo zato da bi taj novac potrošio na smještaj, žene i kockanje. Pri kraju razgovora smo saznali i to da ga je dosadašnji vlasnik otpustio zbog manjkova.
Završili smo sa večerom i povukli se na počinak. Iduće jutro smo mu kucali na vrata, ali iz sobe nije dolazio nikakav zvuk. Pustili smo ga na miru misleći da spava zbog previše vina. No oko tri popodne smo se već jako zabrinuli i na silu smo otvorili vrata. Dočekala nas je strašna slika. Čovjek je ležao na leđima potpuno ukočen i širom otvorenih, staklastih očiju. Tokom noći je preminuo, vjerojatno od srca.
Nakon što je prvi šok prošao, htjeli smo pozvati policiju, no tada smo postali svjesni da bi nas opet mogli optužiti za ubojstvo. Odlučili smo ga zakopati u obližnjoj šumi i nikome ne pisnuti ni riječ. Kad smo to obavili, vratili smo se u kuću i prekopali po njegovim stvarima. Našli smo nekoliko svežnjeva novčanica, nesumnjivo onaj novac zbog kojeg je dobio otkaz. Prvi put u životu smo vidjeli toliki novac na hrpi. I mora biti da smo tada izgubili razum.
Odlučili smo ponoviti ovo što se dogodilo. Naime, nabavili smo veću količinu cijanida pod izgovorom da nas napadaju poljski miševi i da ih se ne uspijevamo riješiti. Kad god bi nam u kuću došao usamljeni neznanac, pokušavali smo iz njega izvući što više informacija. Kada bi zaključili da nema opasnosti da nas otkriju i da žrtva posjeduje nekakvo bogatstvo, u čašu s njegovim vinom bi stavili malo cijanida i ubili ga. Pokapali smo ih na istom mjestu kao i onog prvog, a njihove dragocjenosti bi prisvajali. Tako je to trajalo godinama. U početku je bilo strašno gledati njihova lica kako se grče od otrova, no s vremenom smo prelazili preko toga.
Nakon gotovo 20 godina stigla nas je strašna kazna, gora od bilo kakve sudske presude.
Bila je hladna kišovita noć. Na vrata nam je zakucala još jedna žrtva. Radilo se o čovjeku starom kakvih 30-35 godina. Procedura je bila uobičajena; večera, vino, ispitivanje, vino, još pitanja….. U jednom trenutku nam je rekao da nema roditelje i da se nikad nije ženio, nego da je život posvetio radu i da sad, nakon skoro 20 godina ima poprilično bogatstvo koje nosi svuda sa sobom jer ne vjeruje bankarima. Naša pohlepa nas je potpuno zaslijepila. Jedva smo dočekali vidjeti taj novac. Poslužili smo mu vino sa cijanidom. Ne znam da li je količina bila pogrešna ili je on shvatio što se događa, ali odjednom je skočio od stola i staklastim pogledom se zabuljio u nas. Protrnuli smo od grčenja na njegovom licu. Nikad još nismo vidjeli ništa takvo. Pokušao je nešto reći, no samo je zakrkljao i srušio se na pod.
Prošlo je skoro pola sata prije nago što smo došli k sebi, no tada smo ga stavili na tačke, odvezli u šumu i pokopali sa ostalim nesretnicima.
Kad smo se vratili u kuću prekopali smo njegove stvari. Imao je samo jednu starinsku, poveću, putnu škrinju, onakvu koja izgleda kao putni ormarić. U njoj smo, osim osobnih stvari, našli gomilu novaca i nakita. Tada sam slučajno otkrila i malu ladicu koja je inače služila za spremanje toaletnog pribora. Otvorila sam ju, a u njoj se nalazio samo dnevnik. Počela sam ga listati i između stranica sam našla nešto jezivo.
Našu staru, obiteljsku fotografiju.
Vrisnula sam kad sam ugledala drago dječačko lice na njoj. Bilo je potpuno ozbiljno i ja sam u tom trenutku u onom čovjeku prepoznala svog sina. Muž i ja smo u šoku pročitali dnevnik i naši najgori strahovi su se ispunili.
Čovjek kojeg smo malo ranije otrovali i pokopali je bio naš sin!
Počinili smo strašan zločin. Sami smo si presudili.
Dok su svijeće u blagovaonici dogorijevale, uzeli smo čaše, napunili ih vinom i cijanidom i ispili. Neka nam Bog oprosti, jer sami to nikada ne možemo.
OVA PRIČA JE IZMIŠLJENA. IDEJA JE DOŠLA KAD SAM SE SJETILA SLIČNE PRIČICE KOJU SAM PROČITALA U DJETINJSTVU U JEDNOJ KNJIZI "MISTERIJE SV(IJ)ETA" (BAREM MISLIM DA JE TO PRAVI NAZIV). TAMO JE NAVEDENO DA PRIČA POTJEĆE IZ AMERIKE I DA SE ZAISTA DOGODILA. KUĆA U KOJOJ SE TA TRAGEDIJA ODIGRALA JE, NAVODNO, DUGO BILA OPSJEDANA I TKO GOD BI JOJ SE PRIBLIŽIO IMAO BI OSJEĆAJ DA SE GUŠI KAO OD OTROVA. NAVODNO SE MOGLO VIDJETI I BLAGOVAONICU PUNU DUHOVA LJUDI KOJI SU TAMO UMORENI. LICA SU IM UVIJEK BILA IZOBLIČENA.
KUĆA JE , NAVODNO, IZGORJELA U PODMETNUTOM POŽARU I PROŠLO JE DUUUUGO VREMENA PRIJE NEGO ŠTO SU SE STANOVNICI PONOVO USUDILI PRIĆI TOM MJESTU.
SVAŠTA
Eto mene opet. Baš mi se nešto piše.
Valjda me nejebica* muči, a izgleda da ću ponovo «mijenjat ulje u getribi»**.
Baš kao i prošli mjesec. I idući. I onaj poslije njega…I tako dalje.
(*jučer se ne računa. Bila nam je godišnjica, ak nisam spomenula)
(** fascinantno kakve sve izraze izmišljam u zamjenu za riječ «menga».
Nije ni čudo da mi križaljke idu kao od noge. Jer rukom ih ispunjavam…
a možda sam fulala point?
)
Ti dani u mjesecu (**) su mi uvijek ludi i nezaboravni, a jebeni su mi samo u mislima. Napaljena sam ko…… nekaj kaj se pali vatrom…..baklja, recimo.
Ali onog trena kad «ulje više (ni niže) ne curi» ohladim se ko…. nekaj smrznuto….
oslić, recimo. Tada bi mi On mogo mahat svojim «paketom» pred nosom
, a ja bi Ga, onako oslićki smrznuta, samo zamolila da mi se makne ispred TeVea.
S obzirom da je On tip koji ne prihvaća «NE» kao odgovor, ipak se nekako nađemo u takvom klinču da bi nam svaki Grkljan i Rimljan pozavidio
. Samo kaj On u tom trenu ne nosi mudobran, il kak se ta stvarčica već zove. Znate, ono kaj si muški u hrvanju meću na «my preciousss» da si jaja ne razbiju.
Živčana sam ko glavna glumica u mexičkoj sapunici.
Da, kad sam se već dotaknula te teme, KOJI JE KUJAC onima kaj sastavljaju TeVe program?????
( sam suptilno promijenila temu, ha? ;)
Koji je njihov problem da nas zatrpavaju nepreglednim hektolitrama sapunice? Jel se te stvarčice prodaju 3 za 10 ko one loše čokolade na placu? W T F
Danas sam ispeglala Himalaju veša. (opet moja suptilnost na djelu. Sad bi mi dragi rekao «suptilna si ko tupa žlica!» na što ja redovito odgovaram «a kaj postoji i oštra žlica?!? Di?»)
Ne bi čovjek vjerovao koliko se toga nakupi u par dana. Bila sam zauzeta tom zanimacijom od 8 do 12 i kad sam napokon isključila peglu, stan mi je bio u maglici vodene pare, ko u onoj reklami
. Nisam smjela otvoriti veliki prozor u boravku jer bi mi susedi pozvali vatrogasce kad bi se ta bijela izmaglica počela «dimit» kroz isti. Ko da im nije bilo dosta kad sam pred 2 tjedna prozore prala na visini od 15m iznad zemlje. Vriskala sam svaki put kad bi morala ispružiti ruku izvan okvira sve dok mi dragi nije zabranio pranje vanjskih stakala.
«Ionak nam susedi vire nutra, a mi po vrućini paradiramo u top i bottom lessu. Bolje nek su zmazani prozori da nekoga još herc ne strefi!?» reče On, šeretski se smijući.
«Ne strefi te herc nego herčani udar» pomislih ja.
«Ne strefi te herc nego herčani udar» rekoh, na što me na pod oborila salva Njegovog smijeha. «BWAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAAAHAHAAA».
«Ti mene nikad ne shvaćaš ozbiljno» nadurim se ja.
«Ma, shvaćam HAHA ja tebe, HAHAHAHA, zato se HAHAHA i smijem, HAHAHAHA!»
I sad ti budi ozbiljan/na. Svašta.
JEDAN POSEBAN DATUM
Naša priča počinje davne zime 2000-te godine.
Filmski hit u to doba je bio «The Matrix» i Ona je, poput mnogih djevojaka, u to doba bila luda za glumcem Keanu Reevesom.
Ona je bila djevojka od svojih 19 godina koja je radila jedno kasno poslijepodne u poklon galeriji, ni ne sluteći da će joj u život uskoro ući muškarac koji će joj promijeniti cijelu njenu budućnost.
Dakle, bilo je kasno zimsko poslijepodne i vani se već debelo smračilo. Odjednom, u dućan su ušla dva dečka. Prvi je bio obučen u crnu odjeću i kožni kaput a la' Keanu i poprilično bi mu i ličio da se priroda nije poigrala i, umjesto tamne, dala mu svijetlu kosu do ispod uha. Bio je primjerak dečka kojeg ćete rijetko sresti jer je brbljao 100/h i o svakoj temi je imao mišljenje. 
Frajer tipa "sad-ću-ti-ja-objasnit-kak-svijet-funkcionira". 
Nakon pola sata razgovora već je uvjeravao djevojku da su joj sva životna stajališta pogrešna i da će ih kad-tad morati mijenjati.
Drugi primjerak je bio samozatajan tip koji se mudro držao pozadine i rijetko se uključivao u razgovor, osim kad je trebalo pokazati smisao za humor. Odjeća je bila toliko neupadljiva da je Ona potpuno zaboravila što je nosio te večeri.
Nakon što su Ju zajedničkim snagama uspjeli potpuno izbaciti iz takta, kupili su nekakav držač za wc papir i zahtijevali uslugu pakiranja u ukrasni papir jer je bilo predbožićno vrijeme. Ona je u tom trenutku bila toliko isprovocirana da su joj se ruke tresle pa je morala ponoviti postupak, što je rezultiralo novom navalom smijeha i zafrkavanja s Njihove strane.
Napokon su otišli, a Dotična je u lokvi znoja poželjela da se nikad ni ne vrate. A opet bilo je tu nečega što ju je kopkalo. Naime svidio joj se Mr. Samozatajni, a da ni sama nije znala tome razlog.
Nedugo potom je (Mr. Samozatajni, naime) ponovo navratio i ovaj put su normalno porazgovarali. Toliko su se zadubili da joj je radno vrijeme proletjelo. Kako joj se nije išlo doma, pozvala ga je na kavu. Nekako im je to postao ritual i gotovo svaku večer je On navraćao u dućan, a nakon toga su zajedno išli u birc.
Jedne večeri, mjesec dana kasnije, koji dan prije Svih svetih, prvi put Joj se dogodilo da ju je netko prošetao, usred noći, kroz cijeli grad.
U parkiću preko puta Petrove crkve su razmijenili prvi poljubac i od onda su bili nerazdvojni. 
Tri mjeseca kasnije su se uselili u zajednički stan, a 24.07.2004. su se i vjenčali.
Danas je druga godišnjica Našeg braka.
Još je prerano sa sigurnošću reći da li ćemo doživjeti i našu 52. godišnjicu, ali je sigurno da si to oboje priželjkujemo. Uskoro planiramo kupiti i nešto svoje i imati bebu.
Ili dvije.
Iskreno, to vrijeme zajedno nam je proletjelo.
Nekad još imam osjećaj da smo tek par mjeseci zajedno i čudim se koliko je već vremena prošlo. 
Nadam se da ćemo se uvijek ovoliko voljeti i poštovati.
On mi je najbolji prijatelj i koliko god se nekad «zakačimo», uvijek se možemo osloniti jedno na drugo.
Sretna ti druga godišnjica.
S ljubavlju, tvoja Eskimka
* update *:
Da ne bi bilo zabune, lik u odijelu a la' Keanu je danas Šogor mi Najmlađi, dobar za zafrkanciju i druženje, al ne bi ja živaca za njega imala ni pod noktom. Divim se Ženi Šogora mi Najmlađega.
24.07.2006. u 16:43 |
1 Komentara |
Print |
# |
^
KAKO BITI LIJEP I SRETAN - Moja kritika društva
Za promjenu ću danas pisati o jednoj ozbiljnoj temi.
Naime, već dugo razmišljam o tome kako nas svakodnevno mediji, poznanici i društvo uopće zasipa sa njihovim viđenjem lijepoga. Jučer, npr. u Latinici je bila komentirana baš ta tema. Gđa. Nevenka Mesić je bila jedna od intervjuiranih. Žena fizički izgleda sasvim solidno za svoje godine. No cijeli dojam kvari prenakvarcanom kožom koja izgleda kao da će se raspuknuti ko fino zapečena piletina i previše zblajhanom i napadnom frizurom. Ujedno je prošla i operaciju, pazi sad, zatezanje kapaka. Napadna odjeća i šminka, koja bi na 25 godišnjakinji sasvim dobro funkcionirala, na njoj samo naglašava uvele «atribute». Mjesečno na svoj izgled, prema vlastitoj procjeni, odvaja 2500 do 3000 kuna od svoje udovičke vojne mirovine s objašnjenjem da bi taj novac ionako potrošila na gluposti. Ovako ona taj novac ulaže u sebe. No očito nema osjećaja za mjeru pa izigrava mladost, nažalost, jako neuvjerljivo. Po vlastitoj procjeni, ona je lijepa. Po mojoj procjeni, ona je vrijedna sažaljenja.
Izdvojila sam primjer gđe. Mesić iz tog razloga što je tipičan primjer žene u zrelim godinama koja na jedan groteskni način pokušava izgledati što mlađe, a postiže upravo suprotan efekt . Takve žene (a i muškarce) viđam svakodnevno na ulicama Zagreba i svaki put me ta slika rastuži. Toliko su željni pažnje i toliko su nesretni samima sobom da čine sve ne bi li ih drugi ljudi uvjerili da su poželjni i dobri. Ljudi zaboravljaju dostojanstveno starjeti. Prije se osobe u tim godinama doživljavalo kao mudre pojedince sa iskustvom kojima smo se obraćali s poštovanjem i povjerenjem i obično su predstavljale autoritet mlađim ljudima.
No pojedinci su preko medija uspjeli nametnuti samo svoje viđenje ljepote kao mjerilo svima na svijetu.
Danas žena nije lijepa ako ima višak kilograma, ako ima pjegice ili koji prištić, ako joj je nos kvrgav ili koljena grbava…
Naglašava se da je vanjski izgled ogledalo duše i da su lijepi ljudi ujedno i uspješni na poslu, prihvaćeni u društvu i sretni u privatnom životu.
No to i nije baš tako, zar ne?
Koliko lijepih i poznatih ima na svijetu, a koliko su nesretni i neuspješni, čak i prezreni u društvu. Zbog svoje zaokupljenosti vanjskim izgledom, zaboravljaju «uljepšati» svoju nutrinu. Zaboravljaju što je to ljubav, prijateljstvo, poštovanje, dobrota i mudrost. Zaboravljaju učiti svaki dan iz svakog, i najmanjeg, iskustva.
Na kraju ne vole same sebe, nego traže da ih drugi vole.
No kad osoba zavoli samu sebe postaje cjelovita i tada se ne osjeća obavezna nikome podilaziti da bi bila omiljena i uspješna. Samim time prestaje biti nesigurna i ne opterećuje ljude svojim izgledom i ljepotom jer shvaća da je to ionako prolazna pojava. Više se okreće drugim ljudima i shvaća da postoji cijeli svijet koji prije nije vidjela. I tada se događa transformacija. Zbog smanjenog stresa tijelo postaje opuštenije i zadovoljnije. Ljudi bivaju privučeni tim osjećajem jer ga širimo oko sebe poput valova pozitivne energije. Da li vam se kad desilo da ste se ludo zaljubili i bili ste sretni i odjednom su vas, iz vedra neba, počeli salijetati i nazivati ljudi koji su vas prije izbjegavali? To je ono što zapravo primjećujemo kod zaista lijepih ljudi.
Zadovoljstvo.
Osoba čak može imati krivi nos, tanke usne, male cice, prištić na vrh nosa, 15 kila viška….. ali sve dok zrači zadovoljstvom, ljudi će ju doživljavati kao lijepu osobu. Priznajte, i sami vidite neke ljude iz svoje okoline kao lijepe osobe iako nemaju svršenu figuru ili simetrično lice.
Zato, nemojte se toliko opterećivati vanjskim jer je to ionako prolazno.
No unutarnja ljepota će vam uvijek dovesti dobre ljude i iskrene prijatelje. A s njima uvijek dolaze sreća i zadovoljstvo.
IMAM RAČUNALO. TOČNIJE, IMAMO RAČUNALO.
Malčice je pohabano i razmak na tastaturi je raskliman ali svi nedostaci blijede pred činjenicom da
IMAMO SVOJE RAČUNALO.
Izbivah ovako dugo iz tog razloga što sam prije,
za vrijeme i nakon Mjesečnog Remonta neko vrijeme neuračunljiva.
Pokušala sam pisati ali mi je ispod prstiju izlazilo samo nesuvislo URGHMHNHGHHHRRKJDEMSKIOLČJUHGRH.
Da bih poštedila cijenjene čitatelje i one koji su u prolazu (kolko vidim po komentarima i jedni i drugi su malobrojni, schmrc) nepotrebnog dešifriranja, pisala sam bilješke da ne bih zaboravila o čemu se sve želim izjasniti putem javnog dnevnikovanja (hrvatski izraz za blogiranje).
Na sveopću radost, popis je nepovratno izgubljen kad se oprao u džepu jedne trenirke.
Zato sam danas na poslu (a gdje drugdje) malo čitala tuđe postove i naletila sam na CHIMERU. Cura slobodno vrijeme provodi u plašenju nas poštenih blogera i inih persona.
O čemu se zapravo radi? Na post je stavila dva amaterska filmića. Dva amaterska filmića zbog kojih sam bila jako nesretna što sam ih išla uopće gledati. Očaj nije dovoljno snažna riječ za opis mog raspoloženja nakon što sam pogledala ta dva amaterska filmića. 
Zbog prvog sam gorko požalila što živim jako blizu Mirogoja, a zbog drugog sam još 3 sata na poslu izbjegavala dva usamljena drveta što rastu nam u dvorištu. Shvatit ćete o čemu pričam ak ih pogledate.
Ak mislite da ste hrabriji pogledajte ih na Chimerinom blogu. Nisam metnula link da mi ne bi palo na pamet to ponovo pogledat. Nisam
Ajmo o nečem drugom.
Ovu nedjelju smo Muž i ja pozvali njegova dva brata
i ženu jednog od njih na roštilj (ovakva konstrukcija rečenice je neprihvatljiva ali što se može). Nakon što smo cijelo jutro imali pripreme, Muž reče meni da nazovem braću mu i raspitam se «oće li doć il neće».
Rečeno- učinjeno. Nazvah Mlađega.
«Čuj bute vi došli skoro il kaj?»
«Mi ti možemo doć tek za dva sata»
«PA JEL VI MISLITE JEST IL NE?»
«Pa mislimo, tu smo na Kvatriću, 3 min od vas.»
Nakon progutanog PSTIMTRTIBUŠMENEVMOJOJKURUZI
s olakšanjem mu objasnih da ga brat po rođenju
očekuje u dvorištu.
Veselo poletih po stepenicama javiti Mužu
dobru vijest kad me iz smjera roštilja
zapahnula nepogrešiva aroma depiliranih podlaktica.
To mu se uvijek desi. Jednom si je uspio osmuditi i ku.čev putić jer je palio vatru bez majice. (To je onaj snop dlaka od pupka do ...hm...znate već čega. Navodno oznaka odličnih ljubavnika.)Dobra strana je što spaljene dlake uvijek daju jedan posebni štih našim ćevapima, što redovito rezultira pitanjma poput «buš mi dala recept za ovo? Koje začine mećeš u meso? KOJA JE TVOJA TAJNA?»
Navečer, nakon obilnog nakrkavanja mesom, pivom, salatama i inim pripremljenim prehrambenih artiklima,
Šogor mi Najmlađi se primio intstaliranja officea na
NAŠE RAČUNALO.
Ustanovismo da se matična ploča pregrijava i da trebamo novu. Ima koji trgovac s druge strane žice?? Max. cijena oko 500 kn, al mi ondak treba znat i usisavat i ručak kuhat. Matična ploča, mislim, ne trgovac.
Aukcija otvorena pa navalite.
Kad smo već kod kupoprodaje,
i nova tastatura bi kod nas našla dobar dom.
Pomozite!!!!!!!!
Plaćamo Vatikanskom karticom (u narodu poznato pod krilaticom «Bog će Ti platiti»).
Over & out.
Pardoniram se, adresa sablasnih filmića je chimaera.blog.hr . Sretno neustrašivima.
Dragi čitaoci
Ja sam na mjesečnom ženskom remontu
.
Molim vas ostavite poruku i javit ću vam se
čim budem psihički stabilna.
Zahvaljujem na posjeti 
Vaša YT
