četvrtak, 14.02.2008.
Scrubs
The Fray - How To Save A Life
Step one you say we need to talk
He walks you say sit down it's just a talk
He smiles politely back at you
You stare politely right on through
Some sort of window to your right
As he goes left and you stay right
Between the lines of fear and blame
You begin to wonder why you came
Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life
Let him know that you know best
Cause after all you do know best
Try to slip past his defense
Without granting innocence
Lay down a list of what is wrong
The things you've told him all along
And pray to God he hears you
And pray to God he hears you
Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life
As he begins to raise his voice
You lower yours and grant him one last choice
Drive until you lose the road
Or break with the ones you've followed
He will do one of two things
He will admit to everything
Or he'll say he's just not the same
And you'll begin to wonder why you came
Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life
Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life
How to save a life
How to save a life
Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life
Where did I go wrong, I lost a friend
Somewhere along in the bitterness
And I would have stayed up with you all night
Had I known how to save a life
How to save a life
- 23:58 -
poke my liver (6) - poke my spleen - uništi svemir
srijeda, 13.02.2008.
mrtvo vrijeme
kada je pocelo?... tesko je reci u ovom trenutku... mislim da se pocelo uvlaciti
u nase zivote onako postepeno... poput hrđe na starom željezu. to su rane
nase generacije... nevidljive ljudskim okom. uvuceni smo u ovaj tihi vakum
koji se javlja izmedu epskih dogadaja ljudske rase. izmedu ratova... izmedu velikih otkrica, naglih napredaka u medicini, tehnologiji... djeca majki i očeva
koji su nas znojem i radom hranili i oblačili, slali u školu, i vikali na nas kad bismo pogrijesili. ali nam nikad nisu pokazali odrediste. nekakav cilj kojeg trebamo dostici. i nisu oni krivi... najlakse je prebaciti krivnju na druge. ubrzo
smo uvidjeli da nase želje i snovi ne znače ništa ako ih društvo oko nas ne prihvati. ako se ne uklapamo u Veliki Plan, onda nas odbacuju. i tako smo postali izgubljeni... izgubljena djeca. dali su nam prilike... odbijali smo ih. nedostatak motivacije...mozda lijenost...samosazaljenje...
tko zna. nesto nedostaje. ovo nije dobro... potpuno sam odlutao od onog o cemu sam namjeravao pisati. nije bitno...
lose se osjecam, mrzim rutinu... mrzim je vise od bilo cega na svijetu. uvjek istu, dosadnu, tmurnu jeb*** rutinu.
nedostaje mi nesto cemu se mogu nadati, aspiracija mi blijedi...
zao mi je sto ne mogu napisati nesto optimisticnije... mozda slijedeci put.
kazu da vrijeme lijeci sve rane... lijeci li praznine, pitam se...
- 00:24 -
poke my liver (1) - poke my spleen - uništi svemir