kada je pocelo?... tesko je reci u ovom trenutku... mislim da se pocelo uvlaciti
u nase zivote onako postepeno... poput hrđe na starom željezu. to su rane
nase generacije... nevidljive ljudskim okom. uvuceni smo u ovaj tihi vakum
koji se javlja izmedu epskih dogadaja ljudske rase. izmedu ratova... izmedu velikih otkrica, naglih napredaka u medicini, tehnologiji... djeca majki i očeva
koji su nas znojem i radom hranili i oblačili, slali u školu, i vikali na nas kad bismo pogrijesili. ali nam nikad nisu pokazali odrediste. nekakav cilj kojeg trebamo dostici. i nisu oni krivi... najlakse je prebaciti krivnju na druge. ubrzo
smo uvidjeli da nase želje i snovi ne znače ništa ako ih društvo oko nas ne prihvati. ako se ne uklapamo u Veliki Plan, onda nas odbacuju. i tako smo postali izgubljeni... izgubljena djeca. dali su nam prilike... odbijali smo ih. nedostatak motivacije...mozda lijenost...samosazaljenje...
tko zna. nesto nedostaje. ovo nije dobro... potpuno sam odlutao od onog o cemu sam namjeravao pisati. nije bitno...
lose se osjecam, mrzim rutinu... mrzim je vise od bilo cega na svijetu. uvjek istu, dosadnu, tmurnu jeb*** rutinu.
nedostaje mi nesto cemu se mogu nadati, aspiracija mi blijedi...
zao mi je sto ne mogu napisati nesto optimisticnije... mozda slijedeci put.
kazu da vrijeme lijeci sve rane... lijeci li praznine, pitam se...
Post je objavljen 13.02.2008. u 00:24 sati.