|
|
Da li su ljudi budale?
30.05.2007., srijeda
U posljednjih tjedan dana napisao sam tri teksta (prednosti bloga u odnosu na tradicionalne medije, američki bonovi za hranu, i 'JuBiTo- svuda oko nas'). Na vaše polemičke komentare odlučio sam odgovoriti s dva pitanja te istovremenim odgovorom na njih - što će, nadam se, dodatno rasplamsati našu diskusiju. Pitanja glase:
1. Da li su ljudi budale?
2. Da li se osobni/društveni/nacionalni interes uvijek iskazuje kao gola sebičnost?
Komentator 'no-name' konstatirao je 'da bi bilo lijepo kada bi se autor ovakvih zanimljivih, poticajnih i znalački napisanih tekstova mogao osloboditi potrebe da, doduše neizravno, obavlja popagandu SAD.'
Ova me misao potakla na postavljanje prvog pitanja.
(Inače, drago mi je da su vam moji tekstovi zanimljivi. Kada ih pišem, obraćam se upravo Vama. Što se tiče 'propagande', mogu jedino slegnuti ramenima. Što god da kažem, vjerojatno vas neću razuvjeriti.)
No, sada kada sam već slegnuo ramenima, ipak ću dodati i ovo. Kada sam bio mlad, svašta se smatralo 'propagandom'. Vicevi o Miki Špiljku. Beatlesi. Pjesma o Velebitu. Televizijska serija Dinastija... Danas kao da je u vezi svega toga zavladala amnezija, ali bez obzira na to – tako je bilo. (Zbog viceva i pjesama ljudi su odlazili u zatvor. Strana pop-kultura nije bila zabranjivana, bila je dozirano puštana. Međutim, ona je često bila predmet rasprava u CK-u. Osuđivala su se 'idejna skretanja' i 'štetni utjecaji sa Zapada'.)
Na nastavi ONO i DSZ u gimnaziji, sjećam se kao danas, profesor nam je tumačio da 'vanjski neprijatelj iskorištava smisao za humor našeg naroda', tako što u Langleyu u Virginiji, stručnjaci CIA-e (valjda kvalificirani vic-maheri) izmišljanju viceve o našim političarima te ih potom plasiraju u Jugoslaviju, kako bi oslabili našu zemlju.
Naravno da su nam te tvrdnje bile bedaste. Međutim, činjenica je da i danas u Hrvatskoj postoji fobija od strane propagande, koja se i dalje definira vrlo fluidno. Bojim se da to pokazuje da su gimnazijski predavači Općenarodne obrane i društvene samozaštite ipak, u izvjesnom smislu, obavili dio svog posla.
A dio njihova posla sastojao se u tome da vas uvjere da je čovjek zapravo - budala. Ne zna što zapravo misli, u intelektualnom smislu nije vrlo zahtjevan, možeš mu servirati bilo što, ako je zamotano u kričavi sjajni papir, on/ona će to sasvim sigurno 'pokusati' i tražiti još. 'Kruha i igara'. Zbog toga ga treba brižno čuvati od štetnih utjecaja te mu docirati što treba misliti. I pri tome ga učiniti još glupljim.
Ja ne mislim da su ljudi budale. I nadam se da moj blog to pokazuje. Nastojim ponuditi iznijansiraniji pogled na Ameriku. Trudim se ponuditi različita mišljenja. Ja Vam ne govorim 'to je tako i nikako drugačije'. Teme su, čini mi se, provokativne i često ne prikazuju Ameriku u najatraktivnijem svijetlu (oružje, ilegalna imigracija, loša reakcija na uragana Katrina, bonovi za hranu, nepotizam u javnim ustanovama). Pretpostavljam da je čitatelj inteligentno biće, poštujem njegovo mišljenje – čak i kada me zove glupanom ili idiotom.
Recimo, tekst o bonovima za hranu u Americi. Netko će reći – 'sramota, kakva zemlja?!'. Netko će reagirati konstatacijom 'da bar hrvatski političari na tjedan dana pokušaju živjeti kao siromasi...'. Netko čak misli da 'siromasi često žive na tuđi račun i da bi im se najbolje pomoglo da ih se baci da plivaju...'
Tko je tu u pravu, tko je u krivu, a tko nasjeda 'propagandi'? Svi su u izvjesnom smislu u pravu. Ako nasjedate 'propagandi', tko vam je kriv.
Recimo. Ja u tekstu o bonovima za hranu navodim činjenicu da je američko Ministarstvo poljoprivrede, koje je odgovorno za podjelu bonova, zamijenilo termin 'hunger' sa frazom 'low food security'. Nakon toga Vam nisam vam rekao što ja o tome mislim ('ideja dostojna Orwella' – eto što mislim) ili što mislim da bi vi trebali misliti.
Mislite što hoćete.
Ili, državni bonovi za hranu iznose u tipičnom slučaju 20 dolara tjedno. Zar nije korisno navesti i činjenicu da je u Americi državna briga za siromašne možda nedostatna, ali da mnogi građani (i to ne samo Bill Gates i Warren Buffet) najnormalnije mjesečno pošalju ček za neku dobrotvornu akciju ili projekt. To rade i ljudi koji nemaju puno novaca. Oni su, ne bi vjerovali, najčešći donatori. (Barack Obama, kojeg je spomenuo 'komentar', prikupio je impresivnu svotu novca za izbornu kampanju preko interneta upravo zato jer mu puno ljudi šalje male iznose). 20 ili 50 dolara godišnje ovdje gotovo svatko može poslati.
Je li navođenje ove činjenice – 'propaganda'?
Ja znam da ovo u hrvatskoj situaciji, možda, zvuči kao bajka, ali ja vam nisam lagao - deseci milijuna Amerikanci zaista daju dobrovoljne priloge. U obiteljskim budžetima postoji redovita stavka tako da se to radi sustavno, a ne recimo samo za Božić. Puno ljudi redovito ide u crkvu, džamiju ili sinagogu – tamo se skuplja novac za razne korisne stvari od, recimo to tako, 'šireg društvenog interesa'. Pomoć onima koji imaju manje na prvom je mjestu, pogotovo kada je riječ o ovdašnjoj katoličkoj zajednici. Katolička crkva u Americi pomaže, najčešće, bez obzira na vjeru primatelja. Drugi, koji nisu možda tako pobožni, pomažu razne 'građanske' ciljeve. Recimo, moja supruga šalje novac koledžima na indijanskim rezervatima.
Netko će reći – budala. Netko će reći da je ona darežljiva zapravo zato što tu svotu 15. travnja svake godine može oduzeti od poreza. Netko pak misli da ljudi daruju zbog toga da bi se potom osobno osjećali bolje, superiornije. A netko će reći – zamislite naivnosti! – da je onom koji daruje stalo do bližnjeg, vlastite zajednice, zemlje, društva, grada, sela, možda čak i situacije u svijetu općenito...
Sve su ove opcije moguće. (Švicarski filozof Henri Frederic Amiel napisao je: 'Pjesniku je sve divno, svecu je sve božanstveno, junaku je sve veliko, a sitnoj i podloj duši sve je kukavno, bijedno, ružno i nevaljalo'.)
Solidno, zdravo društvo stavit će naglasak na posljednju, ovu naoko 'naivnu' opciju. (Potencijal za to postoji u svakoj zemlji. U Americi se o tome dosta piše, ljude se na različite načine potiču da djeluju filantropski, altruistički - ili da daju novčani prilog, ili da se angažiraju svojim radom.) Da li se u potpunosti uspjeva? Naravno da ne, vjerojatno niti blizu. Ali napor je tu. A činjenice često govore same za sebe – primjerice za žrtve tsunamija je novac dalo svako treće američko domaćinstvo. (Tko želi provjeriti neka ode na Ask.com ili Google).
Što nas dovodi do uloge osobnog interesa, koji je spomenuo komentator zvani 'Ajvar', u diskusiji o bonovima za hranu. Da li se naš uski osobni interes ili interes neke države mora iskazati isključivo kao egocentričnost, sebičnost?
Karikirani, strip-image Amerike je image društva-džungle gdje svatko samo pohlepno grabi, ne osvrčući se na ostale. Tako se, mnogi misle, Amerika ponaša i na svjetskoj sceni. (Nekad da, nekad ne - rekao bih ja).
Kako s tim pomiriti sve ovo o čemu ja često pišem na mom blogu?
Netko će reći 'propaganda'. Ja ću reći – 'prosvjećeni osobni interes'. O čemu se radi? Jedan manji dio ljudi pomoći će neznancu jednostavno jer je dobrog srca. Druga je krajnjost, također jedan manji dio, koji neće uopće dati – jer jednostavno ne želi podijeliti s drugim nešto što smatra svojim. Većina svoje davanje vjerojatno neće artikulirati kao 'prosvjećeni osobni interes' ali će negdje u dubini biti svjesna da daruje i zbog toga što želi živjeti u društvu/zemlji koja je pristojna, odgovorna, civilizirana, stabilna - zemlji koja vodi računa o svojim članovima. 'Pomažem njima, ali pomažem na neizravan način i sebi'.
Jer, ako je sve samo goli, bezočni interes – kako objasniti požrtvovno i nesebično ponašanje kojeg smo svjedoci svaki dan? Roditelji, prijatelji, razne organizacije i udruge, pa čak i države i vojske... Zašto su se mladi dečki prije petnaest godina u Hrvatskoj bacali pod tenkove? Zašto Kanada sudjeluje u desecima mirovnih misija po cijelom svijetu? Zašto je NATO reagirao na Kosovu iako tamo nema nafte? Zašto američki US AID pomaže zagrebačkom naselju Kozari Bok?
Nisu ovo velike mudrosti. Ja sam siguran da bi svaki branitelj ili aktivistica Caritasa, Zelene akcije ili Gonga rekao/la da postupa po svojoj savjesti. I, jer želi da joj djeca žive bolje. I upravo je to 'prosvjećeni samo-interes'.
Amerika koju sam ja upoznao je takva zemlja. I Hrvatska koju znam je takva zemlja.
|
JuBiTo - svuda oko nas
27.05.2007., nedjelja
Nevolje hrvatskog ministra koji je prije par mjeseci pred kamerama krivo izgovorio ime YouTube-a podsjetile su me na dva ponešto slična gafa ovdašnjih političara. Oba su se dogodila za vrijeme predsjedničke izborne kampanje.
1992. godine, predsjednik George Bush, otac sadašnjeg stanara Bijele kuće, se na blagajni jednog samoposluživanja, iskreno divio elektronskom scanneru. Očito je bilo da ga nikad nije vidio, iako su se ti aparati koristili već skoro desetak godina.
2004. godine, senator John Kerry, predsjednički kandidat Demokratske stranke, naručio je u u Philadelphiji, na uličnom kiosku, tamošnju delikatesu – steak and cheese sandwich. Na prodavačev upit 'sa?', odgovorio je 'swiss'. Bezvezna opcija - kao da je, recimo, naručio ćevape s majonezom.
Političarima se dogodilo ono što je svim javnim osobama najveća panika – ljudi im se smiju, ispali su budale. Sva tri događaja pokazala su da žive u 'drugom svijetu', da se daleko od tipične svakodnevice. Jedan očito dugo nije bio u samoposluživanju, drugi nije bio upoznat s jednim od gurmanskih vrhunaca vlastita naroda, dok treći – kakva li skandala - nije znao što je to YouTube!
'A ha, ha – koji idioti... '
Javnost se jako voli izrugivati ljudima za koje će, za nekoliko tjedana, ipak glasati. No, ovakve anegdote dosta govore i o onima koji se podsmjehuju, a ne samo o čovjeku kojemu se smijemo.
Amerikanci očito žele da im političari budu što običniji ljudi, Hrvati pak – barem se to na osnovu Kirinova slučaja čini – žele da im političari budu cool hipsteri, uvijek u kontaktu sa svijetom dvadesetogodišnjaka.
Prilična ironija. Zemlja koja je izumila 'cool' i 'hip', i to uspješno izvozi svima, žudi za 'čovjekom iz naroda', takozvanim Dude Prez-om. ('S kojim bi od predsjedničkih kandidata najradije otišli na pivo?' – odgovor na ovo pitanje američkim analitičarima često daje najbolju indiciju tko će pobijediti na predsjedničkim izborima). Narod u zemlji 'običnih ljudi' – tu ne mislim ništa loše, dapače! – želi političara koji surfa po internetu. (Ili poliglota. Ili autora traktata od 800 stranica koji analizira 'svjetsku povijest zlosilja').
Međutim, dobar političar uvijek je svjestan činjenice da je 'običnih' - kada se glasa - uvijek više od cool faca.
Što me navodi na pitanje – je li zaista tako strašno što je Kirin krivo izgovorio YouTube-a? (Imam blagi dojam da to možda i nije njegov najveći problem.)
Ignorancija je toliko raširena, u svakoj zemlji. Više kao da ne postoji tradicionalni standard 'opće kulture', što je to što 'svatko treba znati'. Svatko naravno misli da je ono što on/ona zna - užasno važno, a ono što ne znamo, to je neka periferna glupost koju nije niti vrijedno znati. Mene osobno više bi zabrinula vijest da Ivica Kirin ne zna tko su, recimo, Monika Leskovar ili Toni Franović, ili da nije pročitao roman Miljenka Jergovića 'Dvori od oraha'.
Ali – Kirin nije čuo za YouTube!? Zamisli.
Mogao je glatko reći da ga puste na miru, da 'nema vremena', da 'ima važnijeg posla'.
Ali možda bi i ta izjava u Hrvatskoj bila nedopustiv gaf.
|
'American Food' - za tri dolara dnevno
24.05.2007., četvrtak
Demokratski kongresmen iz Ohia Tim Ryan prošli je tjedan na hranu trošio 3 dolara dnevno. Dolar po obroku.
Tvrdi da je stalno bio gladan i da je izgubio sedam kilograma. Tjestenina, leća i riža su mu se popele 'na vrh glave'. Jaja nisu dolazila u obzir. Ryan i njegov kolega Jim McGovern, demokrat iz Massachusettsa, opisali su svoja iskustva iz 'posnog' tjedna na blogovima.
Supruga Jima McGoverna, koja je također 'gladovala' sedam dana kaže da je za 21 dolar mjesečno mogla kupiti najnezdravije artikle.
Jim McGovern piše o tome kako je tijekom ovog tjedna morao biti nazočan na doručku za svoju donatore, u washingtonskom restoranu Bistro Bis. Cijena cateringa bila je 20 dolara po uzvaniku. 'Pio sam samo vodu' – kaže Jim McGovern.
Tim Ryan kaže da je želio osobno iskusiti kako žive najsiromašniji Amerikanci koji jedan dio svoje socijalne pomoći dobivaju u obliku bonova za hranu. Također je htio pokazati da bi vlada na ovaj program trebala početi trošiti više novca. Ryan smatra - najmanje 4 nove milijarde dolara kao dodatak na sadašnje 33 milijarde godišnje.
Republikanka iz Missourija, Jo Ann Emerson, koja je također sudjelovala u ovoj 'akciji', kaže da je 'naučila dobru lekciju', da će se potruditi da se program reformira, te da se ponovno naglasi njegova prvotna svrha – da bude tek stepenica na putu 'izlaska iz siromaštva'.
Prošle je godine bonove za hranu koristilo 26 milijuna Amerikanaca. Organizacija Congressional Hunger Center tvrdi da 'svaku večer u krevet odlazi gladno više od 33 milijuna Amerikanaca'.
(Inače, američko ministarstvo poljoprivrede posljednjih godina ne koristi izraz 'hunger', 'glad', već ga je zamijenilo terminom 'very low food security'.)
Ako ste samac kao Tim Ryan, imate pravo na bonove u vrijednosti od oko 155 dolara mjesečno, ili nešto više od dvadeset dolara tjedno. Obitelj s četiri člana prima bonove u vrijednosti od oko 518 dolara mjesečno. Većina korisnika ovog vladinog programa socijalne pomoći živi ispod službene granice siromaštva, koja iznosi nešto više od 20 tisuća dolara brutto-godišnje zarade za četveročlanu obitelj.
'Svi mi koji smo u Kongresu živimo prilično udobno. Kada se u jutro ustanemo iz kreveta, nije nam glavna briga odakle dolazi sljedeći obrok, kao mnogim našim sugrađanima. Mislim da je upravo nemoralno da u najbogatijoj zemlji na svijetu ima gladnih' – rekao je nakon proživljenog 'posnog' tjedna kongresmen Jim McGovern.
Sedam dana dugi 'projekt' življenja na bonovima za hranu, nazvan 'Food Stamps Challenge', zamislio je Congressional Hunger Caucus, klub zastupnika iz obje stranke, republikanaca i demokrata, koji su se okupili da zajednički rade na rješavanju problema gladi u Americi. (Caucusi, ili klubovi zastupnika, oblik su neformalnog udruživanja na Capitol Hillu. Organiziraju se na temelju regionalnih interesa, industrijske branše, etničke zajednice ili profesije.)
U 'projektu' je odlučilo sudjelovati četvero od 435 članova Zastupničkog doma Kongresa. (Pretpostavljam da su mnogi njihovi kolege 'akciju' vjerojatno smatrali 'jeftinom demagogijom' kojoj je prvenstveni cilj – osobna promocija u medijima.)
Ministarstvo poljoprivrede – koje vodi program bonova za hranu – pozdravilo je napore četvorice kongresnika, no podsjetilo je da su 'food stamps' samo dodatak kućnom budžetu, a ne jedini izvor pomoći pri kupnji hrane. 'Kongresmeni su ovih tjedan dana živjeli ekstremno štedljivo, kao gotovo nitko drugi. Ogromna većina korisnika bonova za hranu na hranu, naravno, potroši mnogo više nego 21 dolar tjedno' – izjavio je Roberto Salazar, koji je u ministarstvu poljoprivrede odgovoran za ovaj program.
Najsiromašniji Amerikanci imaju pravo i na druge izvore socijalne pomoći, među ostalim i na besplatno zdravstveno osiguranje putem programa Medicaid. Najveći dio njih i radi, međutim, ako zarađuju tek federalno zajamčenu minimalnu nadnicu od 5.15 dolara na sat, još uvijek su ispod granice siromaštva, bez obzira što rade pet dana tjedno, osam sati dnevno.
Ljudima koji imaju vrlo malo novca u Americi najviše pomažu privatne dobrotvorne organizacije koje primaju donacije od građana. Prema online publikaciji The Chronicle of Philantrophy, prosječni Amerikanac koji godišnje zaradi više od 50 tisuća dolara u dobrotvorne svrhe donira godišnje oko 1100 dolara, dok ljudi s brutto-godišnjim prihodom od 30 do 49 tisuća dolara poklone u dobrotvorne svrhe oko 500 dolara godišnje. Amerikanci su 2004. godine u dobrotvorne svrhe dali više od 248 milijardi dolara. Individualni građani odnosno domaćinstva u dobrotvorne su svrhe dali više od 75 psoto te svote, a korporacije oko 12 posto.
Uglavnom, tema za novu blog-diskusiju ima na pretek. Možda će pomoći i nekoliko činjenica iz udžbenika sociologije, koji koriste američki brucoši. Autor pobija neke od široko rasprostranjenih 'mitova' o siromaštvu u Americi.
Na primjer. Najbrojniji primatelji socijalne pomoći su bijelci, a ne crnci ili Hispanici. (Tu treba uzeti u obzir činjenicu da bijelci predstavljaju više od 70 posto stanovništva SAD). Više od polovice siromašnih ne živi u gradskim 'getima', već u ruralnim dijelovima zemlje i u predgrađima. Savezna vlada troši tri puta više novca na programe koji pomažu srednjoj klasi, nego na program socijalne pomoći. 90 posto ljudi koji su klasificirani kao 'siromašni' u roku od pet godina napuštaju tu kategoriju i 'idu' gore. Samohrane majke s više djece predstavljaju tek trećinu siromašnih domaćinstava.
Kao i uvijek, s nestrpljenjem očekujem vaše komentare.
|
Blog - bolji od novina i telke!
22.05.2007., utorak
Pozdrav svima,
Odgovaranje na vaše komentare uvijek mi uzme najviše vremena – prvenstveno zato jer je to povezano s odlaskom na blogove komentatora koji su, često, vrlo zanimljivi. Na primjer, blogovi dayafterday i angel&wolf.
Prvi me je već 'osvojio' prije nekoliko tjedana, informativnim napisom o mjestu Arbanasi. Sada se na dayafterday mogu pročitati duhovite opservacije o hrvatskoj školskoj svakodnevici, koja očito nije uvijek i 'duhovita' – ako je u pitanju vaše dijete. Blog angel&wolf nudi osobno viđenje atmosfere u Banja Luci, s fotografijama. Vrlo interesantno.
Ako kao bloger-početnik smijem to reći, rekao bih da ti tekstovi pokazuju zašto je blog izvrsna alternativa tradicionalnim medijima, koji su u obradi tema vrlo predvidivi, plošni i ograničeni. Kao film kojem već na početku znate kraj.
Dobar blog se, ja mislim, temelji na ideji koja bi – uz uobičajene žurnalističke norme poput točnosti, objektivnosti, provjerljivosti i slično - trebala motivirati i novinskog urednika, koji šalje novinara na 'zadatak':
'Tell me something I don't know'. Informiraj me. Daj da nešto novo naučim. Iznenadi me. Tretiraj čitatelja kao inteligentno biće.
I, reci mi nešto o sebi – ovo, naravno, nije načelo u pisanju tradicionalnog novinskog članka, no blogu daje šarm.
Hrvatska blogosfera za mene je još razmjerno neistraženo područje. Više pratim tradicionalne medije u Hrvatskoj koji, čini mi se, prilično ignoriraju svakodnevicu svog čitatelja/gledatelja – medijski posve neistraženo područje koje se proteže na liniji 'stan-radno mjesto-škola/vrtić-trgovina-bolnica-televizija'.
Zato, ako znate zanimljiv blog o tim temama – recite mi. Interesantan bi bio i blog o životu u mjestima koja, kada su u pitanju mediji iz Zagreba, kao da ne postoje– što otprilike uključuje sve od Novog Zagreba pa do najmanjeg sela. Ili recimo, blogovi iz inozemstva – bez obzira radi li se o životu u Prištini, Beogradu, Lyonu i Kuala Lumpuru.
******
A sada, na poštu. O posljednjem sam postu pisao o 'župi Georgea Washingtona' koja se 'preselila' u Nigeriju. Pero Panonski komentira da se 'sve vraća, sve plaća', ukazujući da su – kako sam barem ja pročitao njegove misli - globalizacijski trendovi 'dvosmjerna ulica' i da zbog njih nesigurnost vlada ne samo u malim zemljama već i u velikima.
Škerac kritizira preuzimanje 'homo-vrijednosti', te kaže da je 'crkva tu zbog vjernika'. No što činiti ako je i homoseksualac vjernik? I on odnosno ona ima se pravo moliti Bogu, biti u društvu ljudi iste vjere, komunicirati sa svećenikom, a u isto vrijeme očekivati da ga se ne vrijeđa.
Zanimljiva je lakoća i ležernost pri 'stvaranju' crkvi na američkom kontinentu. Možda u tom 'cjepkanju' i seljenju iz jedne crkve u drugu ima i površnosti, no činjenica jest da se u mnogim drugim zemljama zbog ovakvih problema (promjena identiteta neke župe) reagira osnivanjem 'seoskih straža' i organiziranjem pogroma. I u Engleskoj je bilo tako, ali prije 400 godina. U Americi su bili proganjani mormoni, diskriminirani katolici, ali isto – dosta davno.
U europskim zemljama, ljudi se – ako im se nešto ne sviđa, jednostavno otuđe od crkve u kojoj su rođeni – i prestanu prakticirati vjeru. (Zanimalo bi me što bi, recimo, katolički svećenik u Hrvatskoj odgovorio na ovo pitanje: što je s pozicije crkve prihvatljivije - da katolički vjernik napusti crkvu i postane, recimo, adventist ili musliman ili da potpuno odbaci vjeru općenito?)
Ovdje, u Americi, postoji svojevrsni 'švedski stol' – ako se čovjeku ne sviđa jedna vjerska zajednica, može otići u neku drugu (primjerice, negdje sam pročitao da je gotovo trećina budista u Americi – židovskog podrijetla). Naravno, velika većina Amerikanaca cijeli život ostaje u 'svojoj' vjeri. Također, kao i u Europi, mnogi ne odlaze niti u jednu crkvu, džamiju ili sinagogu. Mislim međutim da su u Americi ljudi pobožniji nego u Europi i zbog toga što je u SAD legitimno 'izabrati' svoju crkvu – dok se u drugim zemljama 'nove' crkve često smatraju 'sektama', a njihovi pripadnici 'fanaticima'. Ne treba zaboraviti niti to da dobar dio čovječanstva još uvijek živi u zemljama gdje je za prelazak s jedne vjere u drugu propisana smrtna kazna. (Sjetit ćete se prošlogodišnjeg slučaja nekog Afganistanca koji je prešao na kršćanstvo dok je bio na radu u Njemačkoj, poslije se vratio kući, tamo mu je prijetilo kamenovanje, pa je na kraju dobio politički azil u Italiji.)
******
U vezi teksta 'Witz-End?', cilj mi je bio otvoriti dijalog o prirodi Svjetske banke, ustanove za koju – kako se čini - gotovo nitko nema nešto pozitivno reći, ali da pitate ljude koji obnašaju državne funkcije u zemljama u razvoju – pa hoćete li da je ukinemo? – rekli bi najvjerojatnije 'pa, ne baš sada'.
Korisno je otići na web stranice Svjetske banke, one koje se odnose na Hrvatsku, i pogledati u kakvim je ona projektima angažirana. Moj dojam je da su to projekti koji nisu interesantni komercijalnim bankama, a ako i jesu – zajam bi bio pod znatno nepovoljnijim uvjetima. Osim toga, Svjetska banka novčano pomaže ne-vladinom sektoru jer joj je stalo da se razvije civilno društvo.
Tvrtko piše da 'diktatori, socijalisti, komunisti i nesposobni političari uz pomoć Svjetske banke zalažu svoju zemlju za kredit, kojim potom kupuju popularnost u vlastitoj javnosti.' Tako misli i dobar dio konzervativaca u Americi. U vezi toga, navodim mišljenje Naomi Klein iz časopisa Nation, koji nije konzervativno, već socijalističko glasilo – ali poanta je slična. U vezi činjenice da borba protiv korupcije zapravo nikad nije bila glavni prioritet Svjetske banke i IMF-a, Naomi Klein piše: ''dužnosnicima Svjetske banke i Fonda jasno je da će provedbom njihovog ('ultra-tržišnog') koncepta lokalni političari sebi stvoriti dodatne neprijatelje u vlastitoj zemlji – zbog toga u paketu pomoći mora biti nešto za samog političara, odnosno za njegov bankovni račun u inozemstvu''.
Osoba koja se javlja pod imenom 'komentar' piše o jadnom načinu na koji je tretirana Shaha Riza, stručnjakinja Svjetske banke, 53-godišnja arapska feministica s diplomom Oxforda, koja je bila u romantičnoj vezi s Paulom Wolfowitzom. Komentar piše da je kojim slučajem Shaha Riza bila muškarac da bi se slučaj drugačije 'odmatao'. Slažem se. Mediji su je konstantno zvali 'Wolfowitz's girlfriend'. Njoj je (kao i Wolfowitzu) upravni odbor Svjetske banke nametnuo tzv. gag-order, naloženo im je da ne smiju davati izjave za medije, dok traje istraga. Ignorirana je činjenica da su ona i Wolfowitz obavijestili nadležna tijela u banci o njihovom odnosu, čak i prije no što je P.W. stupio na dužnost.
Mislim inače da je takvih slučajeva 'sukoba interesa' u međunarodnim organizacijama – a i na radnim mjestima općenito – jako mnogo. I da je, često, taj problem dio neke 'sive zone' koju reguliraju prilično nejasna pravila koja se nekad primjenjuju, a nekada ne. Ovisi o osobi koja ih je prekršila. Wolfowitzu sasvim sigurno nije pogodovala činjenica da ga se smatra 'arhitektom iračkog rata'. Osoblje banke je naime liberalno odnosno lijevo orijentirano – što će sasvim sigurno iznenaditi mnoge kritičare Svjetske banke.
Što se tiče 'komentarova' mišljenja o nepostojanju istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj, što reći osim da se potpuno slažem. Razlozi za to su razni – pobrojao ih je 'komentar' – no treba dodati još jedan. Mislim da postoji strahovita nevoljkost da se javno kaže bilo što, čak i ako je sve OK. To je problem i za glasnogovornike, ljude koji su plaćeni da održavaju 'odnos s javnošću'. Što se tiče niskih plaća novinara – omiljeno objašnjenje! – moja poruka glasi: Guess what! I u Americi novinari misle da su malo plaćeni. Svatko misli da zaslužuje više. Svatko. Čak i milijarderi.
******
U vezi 'odljeva mozgova' osoba potpisana kao 'friend' piše o zatvorenosti hrvatskih sveučilišta prema predavačima iz inozemstva. Piše o katedrama-sinekurama, što pogoduje i šefu katedre i asistentu i svima ostalima koju se se nekako 'ubacili'.
Ne mogu suditi o situaciji koju ne poznajem najbolje. Na američkom je fakultetu status asistenta nešto poput statusa šegrta – da se izrazim na najobičniji način. Magisterij ili doktorat smatra se vježbom – ozbiljnom vježbom, svakako - za karijeru znanstvenika. Kada to obavi, oko svoje 25 ili 26 godine, asistent u pravilu ide predavati na neki drugi faks. Ili, naravno, ode raditi izvan sveučilišta.
Treba reći da u Americi ima između 4 i 5 tisuća visokoškolskih ustanova, koje su često vrlo različite.
Na sveučilištima – uzmimo njih 200 -300 najboljih - vlada načelo 'publish or perish', što znači da se položaj redovnog profesora zaradi prvenstveno na temelju objavljivanih znanstvenih radova i knjiga, a ne toliko držanjem predavanja studentima. I to - ne objavljivanjem bilo gdje. U svakoj znanstvenoj disciplini postoji rang-lista časopisa. Recimo, u kriminologiji ima više desetaka, možda danas i stotina, znanstvenih časopisa na engleskom jeziku – američki, britanski, kanadski... Neke od tih publikacija objavljuju svaki primljeni rad, neke su jako selektivne. Kada se kao izvanredni profesor natječete za 'tenure', položaj redovitog profesora, onda vas ocjenjuju prvenstveno na temelju toga gdje ste objavljivali. Ako ste objavljivali u prestižnim publikacijama, koje odbijaju 95 posto tekstova koje su primile, onda za to dobijete više bodova, u odnosu na nekoga čiji su tekstovi objavljivani u manje selektivnim časopisima, ili od strane manje zahtjevnih nakladničkih kuća.
Taj naglasak na znanstveno-istraživačkom radu i publiciranju stvara potrebu za vojskom asistenata-postdiplomaca i izvanrednih predavača, koji će studentima držati predavanja, ispravljati njihove pismene radove, nadgledati testiranja, i jasno, pomoći u istraživanju svojim profesorima. Na američkim faksovima to su sve češće stranci koji, recimo, na svom odjelu rade 20 sati tjedno, za svoju asistenturu primaju plaću od koje mogu živjeti na campusu, a kao asistenti ne trebaju platiti svoj post-diplomski studij.
Puno se govori o 'izrabljivanju' tih ljudi od strane sveučilišta i njihovih profesora – po meni, to je još uvijek 'win-win' situacija, pogotovo ako dolazite iz vana i tako kvalitetno obrazovanje ne možete dobiti u vlastitoj zemlji.
|
Misionari u Virginiji
18.05.2007., petak
Naš nedavni razgovor o ‘odljevu mozgova’ – koji se u komentarima, kako vidim, nastavlja – podsjetio me je na ponešto bizaran događaj iz Virginije koji upućuje da je u današnjem svijetu u tijeku ne samo odljev mozgova nego i ‘odljev crkvene pastve’.
Dvije episkopalne župe u saveznoj državi Virginija izdvojile su se krajem prošle godine iz američke Episkopalne crkve, u znak prosvjeda zbog toga što je 2003. godine za biskupa izabran jedan homoseksualac.
Obje su osnovane u 18. stoljeću. George Washington, prvi predsjednik Sjedinjenih Država, bio je član jedne od njih.
Vjernici u te dvije župe, kojima se do sada pridružilo još desetak širom Amerike, očito su zaključili da više zajedničkog imaju s Anglikanskom crkvom u Nigeriji, koja je konzervativnija od američke Episkopalne crkve. Nadbiskup nigerijske Anglikanske crkve Peter Akinola izjavio je u prosincu da otvoreniji odnos prema homoseksualcima predstavlja 'napad Sotone na crkvu'. Prije nekoliko dana, Akinola je došao u Virginiju i zaredio novog, ‘svog’ biskupa.
Vrh američke Episkopalne crkve molio je nigerijskog biskupa da to ne čini. U pozivu mu se pridružio i nadbiskup Canterburyja Rowan Williams, duhovni čelnik svih anglikanaca. Čelnica Američke episkopalne crkve, biskup Katherine Jefferts Schori osudila je ‘otimanje vjernika’ jer je u suprotnosti s ‘drevnim običajima naše crkve’. Nigerijski je biskup odgovorio, parafraziram, ‘od kada je vama toliko stalo do drevnih običaja?’.
Episkopalna crkva krilo je Anglikanske crkve, koja u svijetu ima oko 77 milijuna vjernika. Anglikanci u Britaniji i episkopalni vjernici u Americi znatno su liberalniji od većine anglikanaca koji danas žive u zemljama u razvoju.
Očito ne svi. Michael Gerson, bivši speechwriter Bijele kuće, u nedavnom članku u Washington Postu opisuje transformaciju njegove crkve u Woodbridgeu, koja je postala ‘nigerijska’. Služba božja ponekad uključuje goste odjevene u halje živih boja, koji misu doživljavaju mnogo ‘intenzivnije’ od nas – piše Gerson te nastavlja: ‘Još se navikavamo na činjenicu da smo partner-junior. Iako nas povezuje konzervativizam u etičkom smislu, naši suvjernici iz Afrike su drugačiji od nas - snažnije naglašavaju važnost socijalne pravde, ne smeta im miješanje države u ekonomiju, i sumnjičavi su prema prema gospodarskoj i vojnoj snazi Amerike.’
Međutim, piše Gerson, ‘vjera s Juga ima jednu ogromnu prednost – ona je živa'. ‘Majci koja u rukama drži dijete oboljelo od malarije ili AIDS-a nisu potrebne prodike. Potrebna joj je izravna prisutnost Boga, što ‘biblijsko’ kršćanstvo nudi’.
Najveće prilagođavanje očekuje američku ‘vjersku ljevicu’ – piše Michael Gerson. Ona već desetljećima slavi multikulturalizam, no sada kada se izbliza upoznala sa drugim kulturama – shvatila je da joj se one baš ne sviđaju. Nisu dovoljno ‘progresivne’. Gerson navodi riječi jednog aktivista episkopalnog ‘liberalnog mainstrema’ koji je afričkim svećenicima poručio da se ‘vrate u džunglu iz koje su došli’.
Povijest se često 'odmata' na ironičan način. Church of England je u predjele Afrike koje danas zauzima Nigerija poslala prve misionare 1842. godine, da 'promiču Evanđelje među nevjernicima'. 2007., nigerijski misonari dolaze na plodna polja Virginije.
Domoroci se na tu činjenicu tek privikavaju, a mnogi se su počeli i nelagodno vrpoljiti.
|
Witz-End?
16.05.2007., srijeda
Panel stručnjaka Svjetske banke prekjučer je objavio izvješće prema kojem je direktor te ustanove, Paul Wolfowitz, prekršio etičke norme poslovanja te se našao u 'de facto sukobu interesa'.
Paula Wolfowitza, bivšeg zamjenika američkog ministra obrane, kojeg često nazivaju i 'arhitektom iračkog rata', kritiziraju zbog toga što je Shahi Ali Riza, zaposlenici Svjetske banke s kojom je u višegodišnjoj romantičnoj vezi, 'izradio' vrlo povoljno unapređenje te povišicu plaće.
Dok ovo pišem, upravni odbor Svjetske banke još uvijek vijeća o sudbini svog direktora. Novine spekuliraju da će Upravni odbor navjerojatnije izjaviti da je položaj Paula Wolfowitza toliko kompromitran da u budućnosti neće moći efikasno obavljati svoje dužnosti, nakon čega očekuju ostavku.
Od 'slučaja Wolfowitz-Ali Riza' meni je zanimljivija sama funkcija Svjetske banke. Na njezinim web stranicama piše da joj je glavni cilj 'eliminacija siromaštva u svijetu', kroz financijsku i tehničku pomoć. Također se navodi da Svjetska banka 'nije tradicionalna banka u uobičajenom smislu te riječi'.
Ako je zaista tako, onda je Svjetska banka prilično neshvaćena ustanova koja ima ozbiljan 'public-relations' problem.
Ljevičari će danas bilo kakvu banku a priori dočekati s podozrenjem, 'svjetsku' pogotovo. (Mislim da je Bertolt Brecht izjavio da 'zločin poput pljačke banke blijedi u usporedbi s puno većim zločinom – osnivanjem banke'). Konzervativci se pak počinju grohotom smijati na spomen 'eliminacije siromaštva' - u zemljama koje su ogrezle u korupciji, gdje novac koji je stigao iz inozemstva kao pomoć vrlo brzo nestaje u džepovima lokalnih političara. (U posljednje 42 godine Afrika je primila 568 milijardi dolara pomoći, bez primjetnog rasta standarda života – tvrdi profesor ekonomije na Sveučilištu New York William Easterly.)
No, na stranu ljevica, desnica i razne teorije – ajmo vidjeti što se dešava u stvarnom životu. Svjetska banka je u lipnju prošle godine dala zajam za remont zagrebačke Toplane.
HINA je o tome objavila vijest.
Možda nisam pozorno pratio hrvatske medije. No imam dojam da se o angažmanu Svjetske banke u remontu zagrebačke Toplane ne piše iz jednog od tri razloga (može i njihova kombinacija).
1. Smatra se da je priča 'dosadna'.
2. Na članku, ili seriji članaka, bi se trebalo raditi, a to se novinarima često ne da.
3. Slučaj – ako se prenese na istinit i točan način – može u pitanje dovesti predrasude koje novinari, a i javnost, imaju u odnosu na rad Svjetske banke. Takvi članci znaju iritirati čitatelje.
Šteta. Jer, Zagrepčani vjerojatno nisu niti svjesni da Svjetska banka radi na remontu njihove toplane. A kamoli da znaju odgovore na ovakva pitanja:
Zašto Svjetska banka, zašto ne recimo Zagrebačka banka, ili neka druga banka? Koji su uvjeti zajma? Hoće li se nakon remonta promijeniti vlasnička struktura? Hoće li usluga biti skuplja ili jeftinija?
Svjetska banka za sve svoje projekte vrši i ekološku evaluaciju, odnosno analizira utjecaj projekta na okoliš – kakvi su rezultati u ovom slučaju?
Svjetska banka vodi borbu protiv korupcije u svijetu. Nekim je zemljama zbog raširene korupcije pomoć bila obustavljena. Je li to problem u Hrvatskoj?
Kontaktirati: ured Svjetske banke u Zagrebu. Toplanu. Gradsku upravu. Organizaciju Transparency International. Nekog financijskog stručnjaka, da objasni prirodu ovog tipa pomoći.
U Americi, ovo bi bio idealan 'civic education project', u srednjoj školi. Dok sam ja bio mlad, prije tridesetak godina – dobra tema za Polet ili Studentski list. Danas, u doba bloga – angažman za blogere-volontere! Za vas koji razmišljate globalno, a djelujete lokalno.
Ovo je, naravno, samo prijedlog. Sjetit ćete ga se za par dana, kada ćemo možda ponovo čitati o Paulu Wolfowitzu, njegovoj prijateljici i 'sukobu interesa'.
Ja mislim da je od njihovih problema pet puta važnija – vaša Toplana.
|
Puritanci, Etiopljani i 'odljev mozgova'
14.05.2007., ponedjeljak
Pozdrav svima.
Danas odgovaram na poštu.
Tekst o začecima seksualnog skandala u Washingtonu nije vas, čini mi se, odveć zaintrigirao, tako da o njemu neću previše. (Ako se bude stvar razvijala prvi update čitajte ovdje).
Na opservacije o američkoj dvoličnosti u vezi ljudske seksualnosti odgovaram: moj je dojam da je u Americi dominantni pristup seksualnosti pristup koji su imali i moji pokojni baka i djed, koji su bili rođeni prije nekih stotinu godina. Nisam o toj temi s njima mnogo razgovarao, ali njihovo mišljenje se moglo sažeti ovim riječima: što manje priče, to bolje. Oni su, kao i drugi ljudi iz te generacije, sve u vezi sa spolnošću smatrali nepristojnim. (Ja drugačije razmišljam, ali ne mislim da je moj stav nešto strašno 'napredno').
Takav puritanizam danas, u Americi, zna biti smiješan – netko je rekao da su puritanci 'ljudi koje najviše uznemirava činjenica da se netko negdje dobro zabavlja'. Naravno da je često takav stav i dvoličan, pogotovo jer je dobar dio ove zemlje u vizualnom smislu a i u drugim svojim aspektima - primjer modernosti.
S jedne strane - broadband, s druge - Clochemerle.
Međutim, ovo je odgovor Zvoni Radikalnom, nije ovdje samo seks 'sumnjiv' – tu su i drugi tjelesni užici. Hollywood, na primjer, razmatra ograničavanje scena u kojima se puše cigarete. Zemlja je prije osamdesetak godina prošla kroz neuspješni eksperiment prohibicije alkohola.
Prelazim na druge komentare – Tvrtko je bio u Arlingtonu, u blizini Washingtona i pita kako to da ovdje ima toliko Etiopljana. Od svih useljenika iz Afrike, kojih u metro-regiji Washingtona ima između 60 i 80 tisuća, najviše je onih s Roga Afrike, iz Etiopije, Eritreje i Somalije. Isto tako, u Washingtonu i oko njega živi i par stotina tisuća useljenika iz zemalja Srednje Amerike – Nikaragve, Gvatemale, Hondurasa i Salvadora.
U gradu Washingtonu ima oko dvadesetak etiopskih restorana. Etiopljani su, čini mi se, prilično poduzetnički nastrojena zajednica. Prije dvije godinu, željeli su da se u dijelu grada gdje se nalaze njihove trgovine i restorani postavi ulični natpis 'Little Ethiopia'. Gradsko se vijeće složilo, ali se ideja nije svidjela crnačkoj zajednici, jer su četvrti uz washingtonski U Street – tradicionalno crnačke. U Street je u prošlosti ila poznata kao 'Black Broadway', tu su počeli karijeru brojni crnački glazbenici, recimo Duke Ellington. 'Mi jako poštujemo etiopsku zajednicu, ali oni moraju znati da su ovdje gosti' – izjavio je vlasnik jednog jazz kluba. Anegdotu navodim jer me podsjetila na Hrvatsku (nazivi ulica - vrlo važno pitanje).
Ovdje istovremeno odgovaram i Conanu i Tvrtku. Riječ je o useljeničkim zajednicama koje su toliko velike jer su ljudi iz tih djelova svijeta došli u Ameriku kao izbjeglice. Krajem sedamdesetih na Rogu Afrike se ratovalo, tijekom osamdesetih – u Srednjoj Americi. Američka imigraciona politika je do 1965. godine favorizirala useljenike iz Europe, koji su ovdje već imali svoje etablirane zajednice. Nakon reforme useljeničkog sustava prije više od četrdeset godina, definirana je za svaku zemlju svijeta imigraciona kvota, tako da se lakše primaju oni koji su u Americi 'underrepresented'. Cilj je dati priliku svima, postići mix... Ukratko, dobar dio legalnih useljenika u SAD su izbjeglice iz raznih kriznih područja. Prije deset godina, došlo je tako i dosta ljudi iz BiH. U SAD se godišnje legalno useli oko milijun ljudi, većinom iz zemalja u razvoju.
Što se tiče viza koje ljudi iz Hrvatske moraju vaditi ako žele doći u SAD, Conan pita 'zašto nas se USA boji'. Ja ne mogu iznijeti nekakvo službeno stajalište u vezi ovog pitanja. Činjenica je da ulaznu vizu trebaju i Grci, koji nisu 'istočna Europa'. Možda američke imigracijske statistike pokazuju da su posjetitelji (ili određena kategorija posjetitelja – recimo mlađi ljudi bez znatnijih nekretnina) iz Hrvatske skloniji ostati u Americi nakon isteka svoje vize – i da se to događa češće nego kada su u pitanju recimo posjetitelji iz Švedske ili Slovenije. Imigracijska služba, valjda, proučava te brojke i donese odluku o tome tko treba vizu, a tko ne. Ne radi se o tome da se netko nekoga 'boji'. Riječ je o pokušaju uvođenja reda u, inače, prilično kaotični i nesređeni imigracijski sustav.
******
Na pitanje 'Ono što je Americi Britanija, Hrvatskoj je .....' došli su različiti odgovori - od 'nitko' pa do 'svi'. Austrija, Austro-Ugarska. Vatikan. Europa. Bloger cvjetići pita 'kome smo mi Britanija'. Bloger optionmaster zanimljivo opisuje situaciju u Kanadi. Na globalnu povezanost svih sa svima ukazuje stanoviti hebatga, koji tvrdi da je 'VB kmet SAD, ali da je SAD kmet drugih zemalja – Izraela, Saudijske Arabije, Meksika'...
Nekako su mi najbliža mišljenja osoba koje se predstavljaju kao plavuša i 'komentar'.
Teško mi je govoriti o stranim utjecajima u današnjoj Hrvatskoj, jer u nju dolazim jednom ili dva puta godišnje, na dva-tri tjedna. Dojmovi su mi vjerojatno prilično površni. Ne želim nikoga pretjerano iritirati. Kad čitam hrvatske novine, čini mi se da su utjecaji susjeda s istoka danas jači nego što su to bili dok smo živjeli u istoj državi. Pri tome ne mislim na 'narodnu muziku' već javni život i politiku. Atmosfera je još uvijek dosta konspirativna, a ne otvorena. S druge strane, tu je i pokondirenost koja imitira sve iz Amerike, što ima posebno šizofreničnu crtu jer ljudi u isti mah sa gotovo dirljivim strahopoštovanjem prihvaćaju neke bezvezarije iz američke pop-kulture, a dvije-tri sekunde nakon toga okomljuju se na 'američki način života'.
Indikativno je da je najmanje informacija i utjecaja iz zemalja od kojih bi Hrvatska mogla najviše naučiti, njoj najbližih i najsličnijih – Slovenije, Mađarske, Češke, Slovačke.... Kojeg li paradoksa da ljudi u Hrvatskoj više znaju (ili misle da znaju) o američkoj politici, nego recimo o politici u Sloveniji?
Ili recimo, jeste li primjetili koliko se često u hrvatskom javnom životu čuje argument koji počinje ovim riječima 'pa i u Americi....'. E, jadna li nam majka – to je sve što mogu reći. Od Amerike se može svašta pozitivno naučiti, dapače, ali Amerika je toliko drugačija od Hrvatske. Dajte se, za milog boga, usporedite jedan put sa Slovenijom.
Bojim se da se takve usporedbe ne čine jer bi mogle biti neugodne.
******
U vezi prošlotjedne pošte, povela se rasprava o studiranju u inozemstvu. Dr. Guard kaže da uskoro odlazi na studij u London, na čemu mu čestitam. Što ćete studirati?
Dr. Guard nas sve pita – što mislimo o 'odljevu mozgova'. O tome se po mom mišljenju non-stop bespotrebno cendra. Ja mislim da je 'odljev mozgova' fantastična stvar - i za zemlju koja 'ih' šalje, i za zemlju koja 'ih' prima, a naročito – najvažnije - za osobu o čijem je mozgu riječ.
(Inače od te staljinističke fraze mi se diže kosa na glavi. Zamišljam sluzavi mozak kako na sitnim nožicama kroči preko državne granice. Dok drugi mozgovi, koji ostaju kod kuće, krše ruke i zdvajaju, što ćemo mi sad bez tebe. Neki od njih se potiho vesele da je otišao.)
Mislim da je način na koji se ovo pitanje u javnosti postavlja uvredljivo prema većini ljudi, koji ne idu van na studij, jer implicira da su oni na neki način manje vrijedni - što nije točno. Osim toga, za zemlju poput Hrvatske možda je još uvijek veći problem ne 'odljev mozgova' već 'odljev mišića' – mislim da fizički radnici još uvijek po broju odlazaka nadmašuju vrhunske znanstvenike. (To je očito svakome tko na aerodromu Pleso, oko 11 sati u jutro, dočekuje avion iz Frankfurta.) Ljudi koji rade recimo u tvornici ili u građevinarstvu – mislim da je njima teže prilagoditi se životu vani, više im nedostaje njihova zemlja, njihove sudbine vani znaju biti tragičnije – pa bi možda bilo dobro progovoriti i o njima, jer mislim da je to veći problem.
Drugo, 'odljevom' mozgova – barem je moj dojam – najčešće nas demagoški plaše upravo oni koji su izravan razlog za odlazak mladih ljudi. (1986. kada sam odlazio iz Jugoslavije, da me je netko pitao zašto idem van rekao bih – idem studirati, ali odmah nakon toga, da je bilo prilike i slobode govora, naveo bih desetak imena iz tadašnje političke vrhuške, imena ljudi koji su mi jednostavno bezgranično išli na živce. Ne da sam se ja smatrao nekim njihovim velikim političkim protivnikom. Jednostavno, išli su mi na onu stvar.)
U vezi argumenta da je 'Hrvatska mala zemlja' – koji se neminovno javlja u raspravi o odljevu mozgova – reći ću ovo. I svijet je danas vrlo malen, znatno 'manji' nego što je bio prije stotinu godina. Danas je avion jeftiniji, komunikacija je lakša i brža, znanstvena zajednica je povezana tako da je često svejedno tko gdje živi.
Irska je bila siromašna zemlja koja je stoljećima 'izvozila' ljude. Danas je ekonomski uspješnija od Britanije, a mnogi Irci, koji su živjeli vani, se vraćaju.
Kada se 'mozgovi' počnu vraćati ili dolaziti (naime, možda neće svi 'mozgovi' biti hrvatske nacionalnosti) nameće se pitanje – što učiniti s njima. O odgovoru treba već sada razmišljati.
|
'Red-Light District' - Skandal na koji se čeka
11.05.2007., petak
Kako bi rekao Monty Python: 'A sada nešto sasvim drugačije'.
Victimless crime. Zločin bez žrtve.
Seksualni skandal koji je prije par tjedana ovdje u Washingtonu dosta 'obećavao', kao da se rasplinuo poput, da se poslužim otrcanim klišeom mjehura od sapunice.
Ili mi se to samo čini. Možda je 'juicy stuff' tek na pomolu.
Magazin Slate naime piše da je savezni sud u Washingtonu odredio da će Deborah Jeane Palfrey, poznata 'DC madam', od sada – na državni račun - biti zastupana od strane odvjetnika Prestona Burtona, koji je bio pravni zastupnik Monice Levinsky, šefova Enrona i dvostrukih špijuna Aldricha Aimesa i Roberta Hansena.
Prilično skup javni branitelj za, navodnog makroa koji nema novaca.
Sud je također zabranio daljnje objavljivanje imena mušterija s telefonskih računa escort firme Pamela Martin &Associates, čija je vlasnica bila Deborah Jeane Palfrey.
Malo backgrounda. Tvrtka Pamela Martin & Associates nije se, prema njezinoj vlasnici, bavila prostitucijom, već je bila u businessu koji se u zemlji Walta Disneya naziva 'erotic fantasy fulfillment'. Baš kao i strip-klubovi, u kojima je glavna aktivnost konzumacija alkoholnih pića i voajerizam, odnosno 'adult fantasy' – tvrdi D. J. Palfrey.
Oglasi za 'high-class' escort agencije popunjavaju dobrih desetak stranica washingtonskog telefonskog imenika.
Kada je na saveznom sudu optužena za vođenje kriminalnog reketa, vlasnica sada već propale firme PM&A naljutila se na bivše klijente jer je nisu pohrlili braniti, te je zaprijetila da će – iz osvete - objaviti telefonske račune s brojevima mušterija. Njih je između 1993. i 2006. navodno bilo više tisuća, a neki od klijenata, 'johnova', su - opet navodno - poznata imena u vrhovima vlade, vojske i poslovnih krugova.
Za sada, jedina je 'žrtva' ovog skandala Randall Tobias, visoki dužnosnik američke diplomacije koji je podnio ostavku na položaj takozvanog 'AIDS czara' – čelnog dužnosnika koji je odgovoran za raspodjelu američkog novca zemljama u razvoju, u svrhu borbe protiv zaraze virusom HIV. Tobias je dao ostavku čim ga je kontaktirao novinar mreže ABC, nakon što je njegov telefonski broj otkriven na računima koje je objavila Deborah Jeane Palfrey. Randall Tobias je izjavio da, istina, 'cure su došle u njegov stan radi masaže'. Koja je koštala 300 dolara po satu.
Najintrigantnije što se o Randallu Tobiasu iz medija saznalo je da je on autor ideje da se američka novčana pomoć za borbu protiv AIDS-a, koju primaju mahom afričke i azijske zemlje (oko pet milijardi dolara, u nekoliko sljedećih godina), uvjetuje 'efikasnim naporima protiv prostitucije'.
'Ako nekog glumca uhvate s prostitutkom nitko se ne sablažnjuje, no još uvijek nas šokira činjenica da i političare privlači tamnija strana seksualnosti' – piše u nedjeljnom Washington Postu Lily Burana, autorica knjige 'Strip City: Oproštajna turneja jedne striptizete po Americi'. 'Od takvih skandala ne očekujemo samo sablažnjive detalje, očekujemo političarev profesionalni i osobni krah', tvrdi Burana koja tu činjenicu objašnjava puritanskim načelom 'moralne konzistentnosti' – vrlo strogim principom kada je u pitanju seksualnost, a i sve ostalo iz domene ljudske prirode.
'Seksualni skandali se u glavnom gradu, Washingtonu, mogu usporediti s vuklanskim erupcijama u saveznoj državi Washington – možda nas iznenade, razmjerno su rijetki, ali su neizbježni', piše ova bivša 'seks-djelatnica'.
Monica Levinsky još uvijek je planetarno poznato ime, no skandali povezani s bračnom nevjerom u Washingtonu sežu do najranijih početaka ove zemlje. Do šezdesetih godina prošlog stoljeća mediji su – iz osjećaja dobrog ukusa i 'pristojnosti' – ignorirali eskapade državnih čelnika, no nakon seksualne revolucije prestali su ih ignorirati i danas je to njihov 'bread and butter'.
Materijala za malu blog-diskusiju je na pretek. Recimo, kada izbije ovakav skandal, uvijek se čuju oni koji smatraju da prostituciju trebe legalizirati. (Sklon sam pitati - kako bi se osjećali da vaša kćerka odluči postati prostitutka?)
Ili recimo, što mislite o tom 'puritanskom' odnosu prema seksualnosti koji se često doimlje ne samo hipokritičnim već i 'staromodnim' odnosno palanačkim – koji je često svojstven ovoj zemlji. (Ilustracija iz 'stvarnog života' – jednog mog kolegu rodom iz Splita, koji je na ulici u Washingtonu, na Capitol Hillu, poljubio svoju suprugu u obraz, prolaznik je upozorio, sasvim ozbiljno, da 'ovo nije Pariz').
Zaista, Washington nije Pariz.
|
'Naša' kraljica
08.05.2007., utorak
Britanska kraljica Elizabeta Druga okončala je jučer posjet Sjedinjenim Državama. Kao i za prijašnjih njezinih dolazaka u Ameriku očit je bio entuzijazam naroda – na primjer oko 20 tisuća stanovnika Richmonda u Virginiji sudjelovalo je u svojevrsnoj lutriji u kojoj se biralo 108 uzvanika koji će imati prilike i izravno pozdraviti kraljicu, na najvećem trgu glavnog grada te savezne države, po nekima 'najengleskije' od pedeset postojećih.
Divljenje kraljici prošlo je uz dobru dozu humora i ironiziranja samog sebe. Vikend-podlistak dnevnika Washington Post pozvao je svoje čitatelje da e-mailiraju 'što bi rekli kraljici da se nađu s njom na samo na 15-20 sekundi'. Jedan od odgovora - 'I loved you as Helen Mirren'. Mnogi koji su kraljicu dočekali na glavi su nosili krune od kartona koje je – pri kupnji Whoppera – dijelio Burger King.
Međutim, ova svojevrsna 'love affair' s britanskom kraljicom inspirirala je komentatora Washington Posta Marca Fishera da napiše članak 'Sramotno klanjanje kruni', u kojem se kritizira predsjedatelj virginijskog zakonodavnog tijela koji se Elizabeti Drugoj naklonio, ili pak guverner Virginije koji je povodom njezina posjeta dao zaposlenicima državne uprave slobodan dan ('što nas košta 11 milijuna dolara' – primjećuje Marc Fisher).
'U Americi su svi jednaki. Mi nismo ničiji podanici. Mi se ne klanjamo pred kraljevima i kraljicama. Kada zaboravimo tu činjenicu, unižavamo sami sebe' – piše kolumnist washingtonskog lista. On citira najpoznatijeg protivnika monarhije i feudalizma, najvećeg egalitarijanca među američkim 'Očevima utemeljiteljima', Thomasa Painea, autora političkog pamfleta Common Sense, koji je u drugoj polovici 18. stoljeća pozivao koloniste, Engleze, na pobunu protiv monarhije.
(Mala digresija: štovatelji egalitarizma kojeg je promicao Tom Paine okupljaju se oko bloga liberalne orijentacije tompaine.com koji nudi zanimljivo štivo.)
'Jedan običan, pošten čovjek vredniji je od svih tih okrunjenih kabadahija' – napisao je u 'Zdravom razumu' Tom Paine. (Molim da se primjeti kreativnost pri prijevodu riječi 'ruffians'.)
Marcu Fisheru je 'klanjanje' kraljici pogotovo simptomatično jer postoje znaci – tvrdi on – da i suvremena Amerika poprima neke 'feudalne' karakteristike. Primjerice, sve dublje razlike između imućnih i manje imućnih. Pa onda, naglasak na društvenoj stabilnosti, umjesto dinamike i eksperimenta. Činjenica da se na predsjedničkim izborima u posljednjih 28 godina jedan od glavnih kandidata (predsjednički ili dopredsjednički) uvijek prezivao ili Bush ili Clinton.
Cyber-bratija odgovara Marcu Fisheru – neki ga hvale, neki mu poručuju da se 'sabere i ohladi'. Jedan veli da bi Amerika vjerojatno bila bolja zemlja da revolucije iz 1776. nije bilo – 'ropstvo bi bilo ukinuto ranije'. SAD bi vjerojatno danas nalikovale Kanadi.
Anglofilija u Americi kolumnistu britanskog Guardiana Tomu Dowlingu je pomalo smiješna, pogotovo kada je riječ o divljenju kraljici. 'Amerikanci misle da je naša kraljica neka kompleksna osoba, a riječ je zapravo o postarijoj ženici koju zanimaju konji i koja nikad nema što za reći' – piše Dowling.
Naravno, Britanci kod Amerikanaca uvijek primjete gotovo dirljiv kompleks manje vrijednosti koji se iskazuje u – najjednostavnije rečeno – narodskoj percepciji što je 'nobl', a što ne. Čisto kulturološki gledano, Amerikanci jesu svojevrsni 'Ivice Kičmanovići' kada je u pitanju britanski naglasak, samouvjereno držanje, tweed sakoi, plemićke titule i simboli poput obiteljskih grbova i slično. Netko je tu, u Americi prilično raširenu, idiliziranu sliku o Britaniji nazvao 'Miss Marple Britain'.
E sad, za sve vas koji ste bili dovoljno strpljivi – jedno pitanje: Ono što je Americi Britanija, Hrvatskoj je ......
Da li ponuditi odgovor tipa 'multiple choice'? Austrija. Srbija. Italija. Turska. Amerika. Iza svake od opcija mogao bi staviti i upitnik i uzvičnik, i oboje. Za svaku bi se od opcija mogao navesti dobar argument.
Naravno, svaka je misao dobro došla no, ne zanima me toliko politika, koliko 'svakodnevni feeling' – s jedne strane aspiracije, s druge stvarnost...
Onima koji se spremaju da me poduče da je najvažnije 'biti svoj', ja već sada poručujem da se slažem - ali dajte mi recite što to konkretno znači.
Stranih utjecaja je u svakoj zemlji danas na pretek. Ja ne mislim da je to loše, pogotovo ako se (vjerojatno zabunom) preuzme i nešto korisno. Evo tu je par mojih misli koje bi mogle poslužiti kao 'food for thought' – za one koji se samnom 'dopisuju', a i za ostale - a vezane su uz svaku od gore ponuđenih alternativa:
Hrvatsku je prije desetak godina često posjećivao potomak obitelji Habsburg (Austrija). Popularan je turbo-folk (Srbija). Način života je 'talijanski', s puno sjedenja po kavanama (Italija). Državna administracija često je spora i namrgođena, po uzoru na Orijent (Turska). Ljudi provode dane u trgovinskim centrima; riječ 'event' u hrvatskim je medijima zamijenila riječ 'događaj' (Amerika).
Kao i uvijek, jedva čekam vaše komentare.
|
Interaktivni petak - dva dana poslije
06.05.2007., nedjelja
Čitanje Vaših komentara je, sasvim sigurno, najzanimljiviji aspekt ovog mog blog-projekta. Nekoliko opservacija prije no što se posvetim pojedinačnim porukama i razmišljanjima:
1. većina komentatora očito živi izvan Hrvatske
2. interakcija američke i hrvatske kulture očito je 'hot topic'
3. komentatori (knut, lorraine, Mona, newyorčanka) ulaze u konverzaciju jedni s drugima u kojoj ja postajem manje važan, što mi je drago jer to ukazuje na stvaranje osjećaja zajedništva – blog WashingtonRocks je kao neka cyber-kavana, postaje tek povod za razgovor koji se nastavlja bez obzira na mene
4. komentatora koji me izravno vrijeđaju prilično je malo. S jedne strane to mi je drago, s druge pitam se – Am I doing something wrong?
Dakle, first things first. Prije dva dana pisao sam o nedavno preminulom novinaru Davidu Halberstamu i citirao pasuse iz jedne njegove knjige, o angažmanu privatne američke vojne tvrtke MPRI koja je 1994. i 1995. uvježbavala HV, neposredno prije Oluje.
U vezi Vijetnama i Iraka, dr. Guard piše: 'Drago mi je da su se zajebali...njihov kredibilitet ne postoji'. Slagali se ili ne s politikom Washingtona, dobro je biti informiran – zato sam i dao linkove, da se pročita više o tome, koga zanima. Ova knjiga Davida Halberstama u Hrvatskoj nije objavljena, o toj se temi malo govorilo. Upućenost, obavještenost, informiranost dovodi do, recimo to tako, 'iznijansiranog pristupa', koji nije crn ili bijel.
Recimo, što se tiče 'njihovog' kredibiliteta – ako sudimo na temelju Vijetnama ili Iraka, on je možda upitan. Ako sudimo na temelju 'balkanskih sukoba' – kredibilitet, htjeli mi to ili ne priznati, postoji. Ako je upitan, onda je jedino upitan zbog toga što je Amerika intervenirala prekasno. Međutim, činjenica jest da je SAD 1994. posredovanjem u tzv. Washingtonskom sporazumu prekinula hrvatsko-muslimanski sukob (o tome pišu i hrvatski izvori, primjerice M. Granić). Pomogla je, u skladu s raznim rezolucijama UN-a, (koje su do tada bile mrtvo slovo na papiru) Hrvatskoj i Bosni da se oslobode. Zahvaljujući NATO-u i Americi, i naravno otporu albanskog naroda na Kosovu, ta je pokrajina danas slobodna.
U Americi je prije 16-17 godina bilo dosta otpora intervenciji u korist Hrvatske i Bosne. Halberstam piše o 'staroj Srbofiliji' u Pentagonu i CIA-i. Običan se svijet – isti oni koji su danas protiv rata u Iraku - najviše bojao da će američki angažman pridonijeti općem kaosu i da će sve izgledati ovako kao što danas izgleda Irak. Očito, to se nije dogodilo. Kad su napadači dobili po tamburi, smirili su se.
Knutova reakcija na moje citiranje Halberstama glasi – Majstore, ti si za nas 'izabrao' što ćemo čitati. Kao da tu postoje neki moji zakulisni motivi. Naravno da sam 'izabrao' – to je priroda bloga, ovo je moj blog. Sve što je tu, ja sam 'izabrao'. Crucify me. Ili još bolje, počnite pisati vlastiti blog, pa ćete vi birati za nas.
Mislim da je loše to što se ti Halberstamovi pasusi mogu pročitati jedino ovdje. Knjiga iz koje sam citirao je zanimljiva i šteta je da američki ili britanski čitatelj o ovim događajima iz nedavne prošlosti možda zna više nego ljudi u Hrvatskoj.
******
U vezi teksta 'Što reći stranom donatoru?' – blogeri newyorčanka i Mona te emailer 'pamćenje samo' zaista su obogatili moj blog svojim izvrsno argumentiranim komentarima o agresivnom kompleksu inferiornosti koji izaziva činjenica što smo se našli u poziciji da nam netko stran pomaže.
Pridružit ću se ovoj diskusiji jednom opservacijom: socijalizam u Hrvatskoj danas često pamte kao solidarno društvo. On je na nekom 'makro' planu to zaista i bio – porezna politika, izdašnija socijalna davanja, pomoć nerazvijenima (iako, koliko se sjećam, tada se stalno cendralo što naši novci odlaze siromašnijim republikama). Međutim, socijalizam je potpuno uništio ideju da pojedinac može činiti nešto iz vlastitog, osobnog osjećaja altruizma, jednostavno iz dobrote, ili iz osjećaja odgovornosti za neko opće dobro. . (Ljudi te u Hrvatskoj često smatraju hlebincem ako ukažeš da možda netko i tako postupa).
Uvijek se traži zakulisni motiv, neki zadnji interes... ('Bill Gates pomaže Africi zato da bi tamo mogao prodati svoj software. Yeah, right – piše Mona). I zato, u Sarajevu neki možda ne mogu shvatiti zašto im je netko iz inozemstva pomagao i slao te konzerve – mora da je to zato 'da se ne bi pokvarile', jer im je 'istekao rok trajanja' ili slično. No, sasvim sigurno postoji i 'drugo' Sarajevo i 'drugi' Zagreb, i 'druga' Hrvatska i 'druga' BiH. Ljudi koji su recimo bez ikakve naknade angažirani u Caritasu ili recimo dobrovoljno rade u raznim ne-vladinim organizacijama – oni znaju zašto su se u to upustili. Sasvim sigurno ne iz sebičnog interesa. Ako smijem primjetiti, Amerika je puna takvih 'do-goodera', oni su kičma ove zemlje, i zbog njih je Amerika to što je. Oni koji žive ovdje nadam se da znaju o čemu govorim. Mnogi drugi će se vjerojatno ovoj tvrdnji čuditi ko 'pura dreku' – no što ja tu mogu.
******
O 'drugoj', za mene 'pravoj' Hrvatskoj, piše blogerica dayafterday – u odgovoru na pitanje 'Tko je vaš uzor, heroj?' (Moj tekst je bio o taksistu iz Washingtona, iz Koreje, koji mi je rekao da mu je u mladosti uzor bio Milovan Djilas. Ta me je dirnulo). Dirnuo me je elokventni komentar dayafterday-a: uzor je profesorica biologije Ivna Bućan iz Kaštel Lukšića koja je sa učenicima napravila botanički vrt u svojoj školi. (Blog dayafterday je zanimljiv – naučio sam nešto o mjestu Arbanasi i ljudima koji tamo žive.)
Bloger dragoljubi.blog.hr također je obogatio ovaj moj cyber-prostor svojim mislima o osobnim uzorima, iskazanim u stilu haiku-poezije:
prijatelj iz djetinjstva,pisao je igrokaze koje smo izvodili po dvorištima
nikada ga kasnije nisam srela
herojstvo je došlo kasnije za vrijeme Proljeća
Bloger psychiatrist pita ‘kako živjeti i studirati u Americi?’ Ja mislim da je najvažnije naći nešto što vas zaista zanima, biti dobar student, naučiti engleski jezik. Angažirajte se u nekakvom studentskom klubu ili organizaciji – tamo se može više saznati o raznim stipendijama. Budite aktivni u društvenom smislu - pokušajte sresti što više ljudi koji će vam jednog dana biti kolege, ili će vam moći pomoći. To je ono kaj se naziva networking. Nikad ne znate kako neki slučajan susret može promijeniti vaš život.
Ja sam recimo kao student četvrte godine prava 1985. radio na svjetskom viktimološkom kongresu koji se tog ljeta održavao u Zagrebu. Upoznao sam neke ljude koji su u Americi i Izraelu predavali kriminologiju. Jedna od tih osoba predložila mi je da magisterij napravim na Kent State University, u Ohiou, gdje je ona predavala. Bio sam njezin asistent dvije godine, dok nisam magistrirao. Imao sam stipendiju od KSU-a, što znači da nisam trebao platiti za magisterij, a plaćali su me i neku crkavicu za 20 sati tjedno što sam radio kao research assistant. Dovoljno za studentski dom i njupu.
Bio sam jedan od onih studenata o kojima piše knut – ‘stranac bez mnogo novca’. Moram priznati da se nisam nikada zbog toga osjećao strašno hendikepiranim. Ljudima s kojima sam bio prijatelj činjenica da nisam imao puno novca nije bila važna. Niti mnogi Amerikanci nisu imali puno novca. Kao i mnogi drugi studenti post-diplomci koji vole ono što rade, osjećali smo se bogatima na drugi način. Bavili smo se onim što nas zanima, sretali interesantne ljude, bili smo u stranoj zemlji, knjižnica je bila otvorena 24 sata dnevno… Budućnost je bila pred nama.
Možda i drugi posjetitelji bloga mogu psychiatristu dati neki koristan savjet o dolasku u Ameriku na studij.
Mislim da je doći na studij ovdje zapravo lakše nego što ljudi misle. Među ostalim, dobro je imati i malo sreće, zato -
Good luck!
|
David Halberstam o tvrtki MPRI i 'Oluji'
04.05.2007., petak
Prošli tjedan u prometnoj nesreći u Kaliforniji poginuo je David Halberstam, publicist koji je 'žurnalizam pretvarao u povijest'. Pisao je o raznim temama – ratu, miru, baseballu i košarci, newyorškim vatrogascima, medijima i automobilskoj industriji, 'pedesetima' te o pokretu za građanska prava.
David Halberstam je najpoznatiji po knjizi 'The Best and the Brightest' – koja opisuje bliske suradnike američkih predsjednika Johna Kennedyja i Lyndona Johnsona, skupinu muškaraca koja je smatrana, a i danas se smatra, najtalentiranijom i najpametnijom vladajućom garniturom u povijesti Sjedinjenih Država. Garnitura koja je, međutim, 'zaslužna' i za Vijetnam.
'Riječ je o brutalnom portretu ljudi koji su bili odveć sigurni u sebe, uvjereni da znaju što je najbolje za njihovu zemlju, a i za cijeli svijet, ali su međutim bili neznalice kada je u pitanju bila jedna daleka zemlja, u koju su slali mlade vojnike da poginu' – ovako u nekrologu Davidu Halberstamu o knjizi 'The Best and the Brightest' piše David Holbrooke, svojevremeno mirovni izaslanik za Balkan, koji je prije četrdeset godina bio diplomat u američkom veleposlanstvu u Sajgonu.
'Možemo samo zamisliti što bi David Halberstam napisao o Iraku' – završava članak David Holbrooke.
Novinar časopisa New Yorker George Packer piše da mnogi ratni izvjestitelji koji za američke medije pišu iz Iraka sa zanimanjem ponovno iščitavaju ovu Halberstamovu knjigu, koja je 'relevantna i danas'.
David Halberstam je 2001. godine napisao knjigu 'War in a Time of Peace. Bush, Clinton and the Generals'. Knjiga se bavi američkom vanjskom politikom za vrijeme devedesetih, koju su u velikoj mjeri odredile humanitarne intervencije poput onih na Haitiju i Somaliji, te dva 'balkanska' sukoba, onaj u Bosni i onaj na Kosovu. I u toj knjizi dolazi do izražaja Halberstamov novinarski 'legwork' – ustrajno prikupljanje činjenica, odlazak u arhive, stotine intervjua, koje prate ponovni razgovori s istim osobama... Ukratko, vrsta novinarskog rada koja se danas sve rijeđe prakticira.
Knjiga 'War in a Time of Peace. Bush, Clinton and the Generals' sadrži i poglavlje o kraju rata u Hrvatskoj, odnosno akciji 'Oluja'. Zanimljiviji su djelovi o angažmanu privatne američke vojne tvrtke Military Professional Resources Incorporated (MPRI), koja je 1994. i 1995. godine uvježbavala hrvatsku vojsku. O radu te tvrtke u Hrvatskoj malo se pisalo, pa mislim da je dobro navesti te djelove Halberstamova teksta.
"U želji da poboljša kvalitetu hrvatske vojske, Šušak je otišao u tvrtku Military Professional Resources Incorporated, koja ima sjedište u Washingtonu. Riječ je o maloj, privatnoj tvrtki jedinstvenoj po tome što okuplja mnoge talentirane vojnike, kojoj su na čelu dva bivša generala američke vojske - Carl Vuono, bivši zapovjednik združenog stožera kopnenin snaga, te Butch Saint, bivši zapovjednik američkih snaga u Europi." (strana 335.)
Vuono i Saint su bili pravi ljudi za ovaj posao. Znali su gdje pronaći talentirane bivše časnike, kao i najbolje dočasnike američkih oružanih snaga. Za zadatak u Hrvatskoj uposlili su samo najbolje. Nakon što su za svoj posao u Hrvatskoj konačno dobili dopuštenje iz Državnog tajništva, Vuono i Saint su u listopadu 1994. u Hrvatsku poslali prvi tim od 14 ljudi.
Nikad nije postojala sumnja da je primarni zadatak poboljšati kvalitetu hrvatske vojske u što kraćem roku. U samo deset mjeseci, ovi su američki stručnjaci pomogli u pretvaranju hrvatske vojske u kompetentnu oružanu silu. Deset mjeseci nije dugo razdoblje, no kada je vojska tako loše uvježbana - kao što je bio slučaj na Balkanu - te kad su postavljeni zadaci vrlo temeljne prirode, onda i deset mjeseci dobrog uvježbavanja mnogo znači. "U zemlji slijepih, jednooki postaje kralj" - opisao je situaciju u Hrvatskoj jedan od Amerikanaca koji su radili za MPRI.
++++++
Na početku, hrvatska je vojska zapravo bila neka vrst teritorijalne vojske, sastavljena od policajaca, učitelja, radnika i nižih činovnika - što samo po sebi nije slaba strana. To je značilo da niže vojno osoblje, pogotovo mladići nižih činova, ne trebaju mnogo zaboraviti od prethodno naučenog znanja, u komunističkoj vojsci. Osim toga, hrvatske su snage imale osobinu koju treba svaka dobra vojska - bile su izraz svog društva, predstavljale su ga u cjelosti. (strana 336.)
Jedan od prvih ciljeva MPRI bio je uvježbati dočasnički kadar, kako bi na bojišnici djelovao što neovisnije. Dočasnički kadar je bila slaba točka svih komunističkih vojski, koje su bile organizirane po čvrstoj hijerarhiji. Drugi je cilj bio naučiti hrvatske vojnike temeljnim vještinama pješačke borbe, te borbenu koordinaciju postrojbi srednje veličine.
++++++
Nešto prije akcije Oluja, u kolovozu 1995., iz časničke škole koju su ustrojili ljudi iz MPRI izašli su prvi diplomci. Savladane borbene vještine, kao i psihološki učinak činjenice da su im nastavnici bili kvalitetni američki časnici, dali su hrvatskim vojnicima ogromnu prednost na bojnom polju.
"U Hrvatskoj nismo bili dugo. Da je rat sa Srbima kojim slučajem bio obnovljen 1999., naših bi tragova na terenu bilo mnogo više" - kaže jedan djelatnik MPRI-ja koji je radio u Hrvatskoj. "Kako bilo da bilo, onoliko koliko smo tamo bili, mislim da smo nešto postigli, ako ništa drugo pomogli smo im da dobiju samopuzdanje."
Tajming nije mogao biti bolji. Bistri, mladi Hrvati nestrpljivo su primali sve američke savjete o tome kako da moderniziraju vojsku te kako da izbace mrske napadače iz zemlje. Uz to, ljudski materijal koji su američki vojni stručnjaci pronašli u Hrvatskoj bio je više nego dobar. Fizički čvrsti, izvrsno motivirani mladići, od kojih je većina bila sa sela, u svakodnevnom su životu i prije vojske bili navikli na izazove. Američki časnici opisuju svoje učenike kao 'prototip dobrog vojnika'.
++++++
Bez obzira na iskustvo MPRI-ja sa hrvatskim vojniicma, u Washingtonu su mislili drugačije. Ministarstvo obrane i CIA su vjerovali u vojnu premoć Srba. Čelni američki vojni časnici i čelni obavještajci su osobno poznavali sve čelne ljude JNA. Od 1994. godine pa na dalje, Pentagonu je bilo u interesu da - svjesno ili nesvjesno - preuveličava moć Srba i umanjuje snagu Hrvata. Osim toga, ako umanjujete sposobnosti Hrvata, a veličate borbeni talent Srba, lako je racionalizirati vlastitu pasivnost pred agresijom. U Washingtonu su također bili zabrinuti u vezi s posljedicama hrvatske akcije u krajini. Što ako Hrvate prvo ohrabrimo da poduzmu akciju, a onda ona ne uspije - hoće li doći do šireg rata, hoće li na kraju Srbi osvojiti još veći teritorij?
Prema tome, čak i u trenutku kada je Hrvatska pripremala ofenzivu, na američkoj strani desna ruka nije znala što radi lijeva. I Pentagon i CIA sustavno su hranili Vijeće za nacionalnu sigurnost informacijama prema kojima bi - ako Hrvati napadnu - Zagreb bio brzo poražen.
|
Što reći stranom donatoru?
02.05.2007., srijeda
'Pomozi sirotu na svoju sramotu' – dugo mi nije bio baš jasan smisao ove poslovice koju sam čuo od moje bake. Sjetio sam je se ponovno prekjučer – iako događaj koji ću navesti pomalo izokreće njezin smisao.
List Washington Post piše da vlada Sjedinjenih Država, nakon uragama Katrina u ljeto 2005., nije željela primiti stotine milijuna dolara pomoći koju su ponudile strane zemlje. Riječ je gotovini (454 milijuna dolara od ukupno 150 zemalja i međunarodnih organizacija), raznoj robi (primjerice 400 milijuna dolara vrijednim pošiljkama nafte) i humanitarnim potrepštinama te o stručnoj pomoći poput spasilačkih ekipa ili medicinskog osoblja.
Da je pomoć New Orleansu i okolici tada zaista trebala osvjedočili su se svi koji su izravno, putem televizije, gledali mučne scene iz uraganom razrušenog grada.
Međutim, tek je manji dio pomoći koju su američkoj vladi ponudili stranci bio prihvaćen (126 milijuna dolara). Veći dio je bio, uz zahvalu, jednostavno odbijen, a jedan dio je bio verbalno prihvaćen, ali nikad nije bio preuzet.
Washingtonski dnevnik navodi par primjera. Vlada SAD odbila je 54 od 77 konkretnih projekata pomoći koje su ponudila tri najbliža američka saveznika – Kanada, Britanija i Izrael. Washington je, uz zahvalu, odbio ponudu Grčke da u New Orleans uputi dva broda za kružna putovanja, koji se mogu iskoristiti kao bolnice ili hoteli. Ubrzo nakon toga je savezna vlada iznajmila slične brodove kompanije Carnival Cruise Lines - za 249 milijuna dolara. Kuvajt je dio novca koji je prvotno bio namijenjen vladinom humanitarnom naporu (ukupno oko 100 milijuna dolara) preusmjerio prema Crvenom križu i lokalnim projektima obnove stotina škola i sveučilišta u Louisiani i Mississippiju.
Vlada Sjedinjenih Država u posljednjih je 20 mjeseci na uklanjanje posljedica uragana Katrina potrošila oko 125 milijardi dolara iz džepa vlastitihh poreznih obveznika – piše Washington Post.
Američki su mediji mjesecima nakon uragana Katrina izvještavali o lošoj organizaciji i nekoordiniranosti vladinih službi. Nekompetentnost u rješavanju humanitarne krize nakon uragana Katrina pri vrhu je liste promašaja aktualne administracije, odmah nakon Iraka.
Upitana da objasni zbog čega njezina vlada nije željela primiti ponuđenu pomoć iz inozemstva, državna tajnica Condoleezza Rice izjavila je u televizijskoj emisiji 'This Week' da je 'ova kriza bila za nas jedna posve nova situacija', te da Sjedinjene Države 'nisu naučene da primaju'.
'Nisu naučene da primaju' – rečenica možda zvuči prijetvorno, neiskreno (Moja žena veli: 'bilo im je neugodno, baš kao i Sovjetima nakon Černobila'). Međutim ova tvrdnja ukazuje na individualističku crtu u mentalitetu ove nacije. Kao što sam već pisao u tekstu o osobnom naoružanju, Amerikanci vjeruju u oslanjanje na vlastite snage. Nevoljko uzimaju bilo čiju pomoć. Čak, smatraju da ona primatelja u moralnom smislu može 'pokvariti'.
Stav 'vuka samotnjaka' koji je ovaj put zauzela Amerika očito ima svoju iracionalnu, štetnu stranu – zašto ne prihvatiti pomoć prijatelja, kada je ona očito potrebna? Zbog nekakvog glupog ponosa? I, jesu li ljudi zaista tako 'lako kvarljiva' roba?
Odgovor na neka od ovih pitanja - najviše ovo posljednje - možda pruža drugi primjer, iz Sarajeva. Tu, ja barem mislim, dolazi do izražaja istinitost poslovice 'Pomozi sirotu na svoju sramotu'. U Sarajevu je, naime, nedavno postavljen spomenik 'konzerviranoj govedini'. Kako piše Večernji list, autor spomenika se 'narugao stranim donatorima koji su za vrijeme rata u BiH slali goleme količine te nepopularne hrane'. Na postolju piše: 'Spomenik međunarodnoj zajednici. Zahvalni građani Sarajeva'. Ovih se konzervi, piše autor članka, 'Sarajlije i danas prisjećaju s gađenjem, jer im je ta hrana... neko vrijeme bila jedini izbor.'
Ne želim uspoređivati kruške i jabuke, jedino ukazati na prilično različite mentalitete. Jedna zemlja pomoć od stranaca odbija, jer nije navikla biti u poziciji primatelja, no zahvaljuje na ponuđenom. I drugoj je zemlji sasvim sigurno neugodno primati pomoć, ali je ipak uzima, svjesna da će joj ljudi jedino tako preživjeti. Na kraju, više od deset godina kasnije, donatorima se odlučila - narugati.
Netko će reći – jedno je 'moćna' Amerika, a drugo mala Bosna koja se jedva drži na nogama. Međutim, koliko se sjećam, Amerika za vrijeme Katrine nije djelovala 'moćno', dapače doimala se na trenutke kao zemlja Trećeg svijeta. Ukratko, i jednoj i drugoj zemlji bila je potrebna pomoć.
Meni je problematično jedino ovo ruganje. Svjestan sam da ljudi u Sarajevu vole šalu. A i da su bijesni zbog raznih tragičnih pogrešaka međunarodne zajednice. Međutim, mislim da 'spomenik konzerviranoj govedini' pruža ilustraciju za tvrdnju da 'pomoć kvari', odnosno da lako korumpira one koji je primaju. Pomoć ubrzo postaje nešto što smatramo da je neko naše pravo, a nije. Prvotna zahvalnost začas nestane, a nakon toga slijedi 'daj još', 'zašto tako malo' i 'zašto ovo, a ne ono'. Ubrzo, donator je gotovo veći neprijatelj od pravog neprijatelja.
Američki je Senat najavio svjedočenja o načinu na koji je vlada reagirala na ponude pomoći iz inozemstva. Čut će se sasvim sigurno razna objašnjenja. Sumnjam da će se čuti ovo, po mom mišljenju 'pravo' objašnjenje: 'Thanks, but no thanks. Da vam za deset godina ne bi trebali dizati spomenike'.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.