|
|
'Mono zvučnik' odgovara komentatorima
08.10.2007., ponedjeljak
Netko me je 'dolje' nazvao 'mono zvučnikom'. Očito je krajnji trenutak za odgovor na vaše komentare iz kolovoza i rujna.
Nakon toga, odlazim na godišnji odmor. Sljedeća blog-umotvorina pojavit će se početkom studenog.
Kako sam u nekoliko navrata već napisao, čitanje komentara i odgovaranje na njih predstavlja mi najveće zadovoljstvo vezano s ovim blogom. Na to mi također odlazi i najviše vremena. (Sa šalicom kave u ruci, barem 27 puta prijeđem pravcem spavaća soba-hodnik- kuhinja-dnevna soba-balkon.) Prvo, zbog toga što me mnogi od vaših komentara navode na razmišljanje, jer su pametni i razložno objašnjeni. Mnogi od autora imaju vlastiti blog, pa onda 'skrenem' tamo i sa zanimanjem čitam, i za čas prođe par sati.
Drugi razlog za 'misaono-intenzivnu' prirodu ovakvih, 'interaktivnijih' tekstova je činjenica da se neki ljudi strašno lako vrijeđaju nečim što su ovdje pročitali, pa onda ja provedem dosta vremena razmišljajući je li ono što sam napisao zaista bilo povod tome.
Inače, drago mi je ako vam moji tekstovi zanimljivi. Svatko tko nešto piskara, čini to da bi ga se čitalo, i nisu iskreni oni koji tvrde da to čine jedino iz vlastita zadovoljstva. Zato, zahvaljujem na pohvalama tipa 'dobar tekst'. Pogotovo mi je drago kada vidim da je neka od ovih mojih mudrolija bila inspiracija za daljnju polemiku, u kojoj ja postajem manje važan, a naglasak je na temi o kojoj sam pisao.
Ako Washington Rocks išta vrijedi, onda je to zbog doprinosa blogera i drugih posjetitelja poput Zvone Radikalnog, 'zyzy', Optionmastera, 'plavuše', 'Paška Patka', Filipinke, 'Devlina', 'Tvrtka', 'Boy Georgea', 'bane', 'josipe', 'komentara' i desetaka drugih. Naravno, i zbog blogera 'kardinal don branko' koji nas često sve lijepo pozdravi i zaželi nam mir.
Sada da odgovorim na par komentara. Izabrao sam one polemičnije prirode.
'Paško Patak' u komentaru mojih razmišljanja o izjavi biskupa Jezerinca o 'prisutnosti Sotone u televizijskim programima', kaže da mu je čudno što je mene i neke druge komentatore 'zbunila ili začudila' ova biskupova izjava. Kao primjer 'Zla koje je utjeljovljeno u Sotoni', 'Paško Patak' navodi primjer iz svjetske književnosti - Braću Karamazove F. Dostojevskog te romane Faulknera, Grahama Greena i drugih velikih pisaca.
Komentatorica zyzy poručuje PP-u da 'izađe na ulicu'.
Točno je da ćemo o ljudskoj prirodi i životu često naučiti više iz dobrog romana nego odlaskom na ulicu. Međutim, jednostavno rečeno, vojni ordinarij nije Dostojevski. Spominjanje Sotone možda bi malo rezonantnije odjeknulo u javnosti da je izabran neki bolji primjer. Umjesto televizijskog programa nešto malo 'životnije', nešto 's ulice', u čemu bi ljudi možda brže prepoznali sukob dobra i zla. Ovako, završimo na onome što smo već vjerojatno znali – 'zlo, to je netko drugi'.
Naime, ako se na političkoj sceni već izvlači 'teška artiljerija' ('Sotona') onda to treba i malo podrobnije obrazložiti ljudima koji na razmišljaju u relacijama Zla i Dobra, već zla i dobra. Staviti naglasak na krimiće na televiziji je čista linija manjeg otpora. Inače, mislim da je Paško Patak uložio više truda da nama svjetovnjacima objasni sadržaj biskupove izjave, nego sam gospodin Jezerinac. Šteta, jer je propuštena prilika da se polemizira o važnom pitanju (sadržaj tv-programa).
Ne treba biti vojni ordinarij da bi zaključili da je ljudski rod u prilično jadnom stanju – ljudi se ubijaju, umiru od gladi, naširoko se vara, krade i laže. U dobrom broju tih slučajeva akteri su ljudi koji pripadaju nečijoj vojsci. Sad, je li to zbog toga što je 'svijet bojno polje polariziranih sila Dobra i Zla' – kako to kaže 'Paško Patak'? (Zašto ljudi koriste ove pseudonime, pogotovo kada zaista imaju nešto suvislo za reći, kao u ovom slučaju? Zar je takva sramota javiti se imenom i prezimenom na blogu Washington Rocks?)
Bojim se da nisam dovoljno pametan da bi dublje ušao u ovu diskusiju. Pristalica sam manje mističnih objašnjenja. Radije 'dobro' i 'zlo', nego 'Dobro' i 'Zlo'. Čitajući roman 'Moć i slava' (Kršćanska sadašnjost, 1985.) spomenutog Grahama Greenea, imao sam dojam da se 'sile' u kojima govori 'Paško Patak' sukobljavaju u svakom od nas, ne samo u 'svijetu'. U meni, u Vama, u našim roditeljima, u Mahmudu Ahmadinedžadu, u Georgeu Bushu... Također, i u Greeneovom junaku, bezimenom katoličkom svećeniku kojeg proganjaju ateističke vlasti u Meksiku, tridesetih godina prošlog stoljeća. Suosjećamo s Greenovim likom (kojeg on naziva 'whiskey priest'), priželjkujemo da se spasi od potjere i povrati dignitet, no istovremeno smo svjesni činjenice da naš junak nije savršen, već je pijanac i razvratnik.
Gdje se tu točno krije utjelovljenje Zla? Vjerojatno ne samo u vlastima koje progone svećenika. Graham Greene je bio predobar pisac da bi se zaustavio na tome.
Dosta o literaturi. Okrenimo se važnijim stvarima – pitanjima identiteta. Mog identiteta.
Tekst o senatoru Larryju Craigu (koji je uhićen jer je navodno u aerodromskom nužniku predložio policajcu u civilu spolni odnos) potakao je osobu koja se predstavila kao 'volja za moć' da me pita jesam li ja homoseksualac. 'Volja za moć' ovo je inače upitao nakon što nam je odao da je on homoseksualac, te dodao da je u mom 'stilu pisanja' naslutio da bi to mogao biti i ja.
Ne, nisam homoseksualac ('not that there's anything wrong with that!' – kao što bi rekli u Seinfeldu). Ja sam heteroseksualac. Meni se sviđaju žene. Ako smijemo reći i ovo - najviše moja žena.
'To su blagodati pisanja bloga. Sada si dobio priliku da svojoj maloj nacija točno kažeš tko si i što si' – veli moja sarkastična supruga, inače ultra-privatno stvorenje koje me već na početku ove blog avanture zamolila da je spominjem jedino u iznimnim prilikama, 'jednom godišnje'.
Ovo je bila takva prilika.
I na kraju, komentator 'samopitam' je reagirao na tekst o Mahmudu Ahmadinedžadu na Columbiji upitavši me 'može neki tekst bez srba'. Može. Većina tekstova na ovom blogu ne bavi se Srbima. U tekstu o iranskom predsjedniku u New Yorku napisao sam da je njegova pojava na Columbiji 'otprilike kao kad bi Zagrebačko sveučilište pozvalo Tomislava Nikolića', šefa Srpske radikalne stranke.
Paralela Ahmadinedžad-Nikolić povrijedila je i komentatore 'Boy George' i 'Dejan BG'. 'Boy George' me je dapače nazvao 'mono zvučnikom'. Ja sam svjestan da je navođenje takvih paralela nezahvalno. Mislim da sam odmah u tekstu to i napisao. Naravno, treba li uopće reći - Tomislav Nikolić nije Ahmadinedžad. Jedino je Ahmadinedžad Ahmadinedžad. Međutim, ja ovdje pokušavam biti relevantan. To znači da publici koja je u drugoj zemlji, Hrvatskoj - a naravno i ljudima u drugim zemljama koji razumiju hrvatski jezik - nastojim približiti neke događaje iz Amerike. Pokušavam pokazati da su dileme vezane uz, recimo, slobodu govora univerzalne, da takvih problema i kontroverzi ima i u zemaljama s dužom demokratskom tradicijom i u onima s kraćom. Ukratko, da je slobodno društvo 'work in progress', a ne nešto što se obznanjuje zakonom.
A kada govorimo o Ahmadinedžadu na Columbiji, ne možemo pobjeći od činjenice da je riječ o predsjedniku zemlje koja je prije gotovo tridesetak godina zarobila američke diplomate i držala ih više od godinu dana kao taoce – slučaj bez presedana. Iran je putem Hezbollaha početkom osamdesetih napad na marinsku bazu u Libanonu, gdje je poginulo više od 200 Amerikanaca koji su u Libanon došli zaustaviti krvoproliće (isto kao što su deset godina kasnije došli u BiH i Hrvatsku). Iran financira terorističke grupe – to ne tvrdi samo Washington već i niz europskih zemalja.
O svemu ovome se može raspravljati (Iran također ima dugu listu pritužbi na račun Amerike), ali složit ćemo se o ovome: američka vlada i iranska vlada nisu u prijateljskim odnosima. A jedno od najprestižnijih sveučilišta u Americi poziva prvog čovjeka Irana da održi govor studentima i profesorima. Govor izravno prenose sva tri news-programa kablovske televizije. Ja ne mislim da bi netko s Columbije trebao biti odlikovan za hrabrost zbog toga što je pozvao iranskog predsjednika – u demokraciji bi to trebala biti normalna stvar.
Kako je Ahmadinedžad predstavnik radikalnije frakcije u Iranu, smatrao sam da je najbolje da u paraleli spomenem Nikolića, a ne recimo Borisa Tadića.
Iako Hrvatska i Srbija imaju danas bolje odnose nego Amerika i Iran, priznat ćete da je teško zamisliti dolazak bilo kojeg srbijanskog političara na hrvatsko sveučilište. Ja sam siguran da bi on ili ona došli, ali sumnjam da bi bili pozvani.
A s druge strane, zašto bi i bili pozvani? Dejan BG kaže da 'Bush ne bi imao hrabrosti doći u Iran' i gostovati na nekom tamošnjem sveučilištu. Ne radi se o hrabrosti. Predsjednici država nisu gladijatori. Kada je riječ o događajima na koje dolaze premijeri i predsjednici, pretpostavljam da se gleda na to što se tim događajem želi postići, hoće li iza njega nešto trajno ostati u odnosima dvije zemlje..
'Dejan BG' mi na kraju poručuje da s 'Nikolićem nebi imao nikakvu šansu u pravoj debati'.
U to ne sumnjam. Zato se moj blog i zove Washington Rocks, a ne Belgrade Rocks.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.