Pozdrav svima.
Danas odgovaram na poštu.
Tekst o začecima seksualnog skandala u Washingtonu nije vas, čini mi se, odveć zaintrigirao, tako da o njemu neću previše. (Ako se bude stvar razvijala prvi update čitajte ovdje).
Na opservacije o američkoj dvoličnosti u vezi ljudske seksualnosti odgovaram: moj je dojam da je u Americi dominantni pristup seksualnosti pristup koji su imali i moji pokojni baka i djed, koji su bili rođeni prije nekih stotinu godina. Nisam o toj temi s njima mnogo razgovarao, ali njihovo mišljenje se moglo sažeti ovim riječima: što manje priče, to bolje. Oni su, kao i drugi ljudi iz te generacije, sve u vezi sa spolnošću smatrali nepristojnim. (Ja drugačije razmišljam, ali ne mislim da je moj stav nešto strašno 'napredno').
Takav puritanizam danas, u Americi, zna biti smiješan – netko je rekao da su puritanci 'ljudi koje najviše uznemirava činjenica da se netko negdje dobro zabavlja'. Naravno da je često takav stav i dvoličan, pogotovo jer je dobar dio ove zemlje u vizualnom smislu a i u drugim svojim aspektima - primjer modernosti.
S jedne strane - broadband, s druge - Clochemerle.
Međutim, ovo je odgovor Zvoni Radikalnom, nije ovdje samo seks 'sumnjiv' – tu su i drugi tjelesni užici. Hollywood, na primjer, razmatra ograničavanje scena u kojima se puše cigarete. Zemlja je prije osamdesetak godina prošla kroz neuspješni eksperiment prohibicije alkohola.
Prelazim na druge komentare – Tvrtko je bio u Arlingtonu, u blizini Washingtona i pita kako to da ovdje ima toliko Etiopljana. Od svih useljenika iz Afrike, kojih u metro-regiji Washingtona ima između 60 i 80 tisuća, najviše je onih s Roga Afrike, iz Etiopije, Eritreje i Somalije. Isto tako, u Washingtonu i oko njega živi i par stotina tisuća useljenika iz zemalja Srednje Amerike – Nikaragve, Gvatemale, Hondurasa i Salvadora.
U gradu Washingtonu ima oko dvadesetak etiopskih restorana. Etiopljani su, čini mi se, prilično poduzetnički nastrojena zajednica. Prije dvije godinu, željeli su da se u dijelu grada gdje se nalaze njihove trgovine i restorani postavi ulični natpis 'Little Ethiopia'. Gradsko se vijeće složilo, ali se ideja nije svidjela crnačkoj zajednici, jer su četvrti uz washingtonski U Street – tradicionalno crnačke. U Street je u prošlosti ila poznata kao 'Black Broadway', tu su počeli karijeru brojni crnački glazbenici, recimo Duke Ellington. 'Mi jako poštujemo etiopsku zajednicu, ali oni moraju znati da su ovdje gosti' – izjavio je vlasnik jednog jazz kluba. Anegdotu navodim jer me podsjetila na Hrvatsku (nazivi ulica - vrlo važno pitanje).
Ovdje istovremeno odgovaram i Conanu i Tvrtku. Riječ je o useljeničkim zajednicama koje su toliko velike jer su ljudi iz tih djelova svijeta došli u Ameriku kao izbjeglice. Krajem sedamdesetih na Rogu Afrike se ratovalo, tijekom osamdesetih – u Srednjoj Americi. Američka imigraciona politika je do 1965. godine favorizirala useljenike iz Europe, koji su ovdje već imali svoje etablirane zajednice. Nakon reforme useljeničkog sustava prije više od četrdeset godina, definirana je za svaku zemlju svijeta imigraciona kvota, tako da se lakše primaju oni koji su u Americi 'underrepresented'. Cilj je dati priliku svima, postići mix... Ukratko, dobar dio legalnih useljenika u SAD su izbjeglice iz raznih kriznih područja. Prije deset godina, došlo je tako i dosta ljudi iz BiH. U SAD se godišnje legalno useli oko milijun ljudi, većinom iz zemalja u razvoju.
Što se tiče viza koje ljudi iz Hrvatske moraju vaditi ako žele doći u SAD, Conan pita 'zašto nas se USA boji'. Ja ne mogu iznijeti nekakvo službeno stajalište u vezi ovog pitanja. Činjenica je da ulaznu vizu trebaju i Grci, koji nisu 'istočna Europa'. Možda američke imigracijske statistike pokazuju da su posjetitelji (ili određena kategorija posjetitelja – recimo mlađi ljudi bez znatnijih nekretnina) iz Hrvatske skloniji ostati u Americi nakon isteka svoje vize – i da se to događa češće nego kada su u pitanju recimo posjetitelji iz Švedske ili Slovenije. Imigracijska služba, valjda, proučava te brojke i donese odluku o tome tko treba vizu, a tko ne. Ne radi se o tome da se netko nekoga 'boji'. Riječ je o pokušaju uvođenja reda u, inače, prilično kaotični i nesređeni imigracijski sustav.
******
Na pitanje 'Ono što je Americi Britanija, Hrvatskoj je .....' došli su različiti odgovori - od 'nitko' pa do 'svi'. Austrija, Austro-Ugarska. Vatikan. Europa. Bloger cvjetići pita 'kome smo mi Britanija'. Bloger optionmaster zanimljivo opisuje situaciju u Kanadi. Na globalnu povezanost svih sa svima ukazuje stanoviti hebatga, koji tvrdi da je 'VB kmet SAD, ali da je SAD kmet drugih zemalja – Izraela, Saudijske Arabije, Meksika'...
Nekako su mi najbliža mišljenja osoba koje se predstavljaju kao plavuša i 'komentar'.
Teško mi je govoriti o stranim utjecajima u današnjoj Hrvatskoj, jer u nju dolazim jednom ili dva puta godišnje, na dva-tri tjedna. Dojmovi su mi vjerojatno prilično površni. Ne želim nikoga pretjerano iritirati. Kad čitam hrvatske novine, čini mi se da su utjecaji susjeda s istoka danas jači nego što su to bili dok smo živjeli u istoj državi. Pri tome ne mislim na 'narodnu muziku' već javni život i politiku. Atmosfera je još uvijek dosta konspirativna, a ne otvorena. S druge strane, tu je i pokondirenost koja imitira sve iz Amerike, što ima posebno šizofreničnu crtu jer ljudi u isti mah sa gotovo dirljivim strahopoštovanjem prihvaćaju neke bezvezarije iz američke pop-kulture, a dvije-tri sekunde nakon toga okomljuju se na 'američki način života'.
Indikativno je da je najmanje informacija i utjecaja iz zemalja od kojih bi Hrvatska mogla najviše naučiti, njoj najbližih i najsličnijih – Slovenije, Mađarske, Češke, Slovačke.... Kojeg li paradoksa da ljudi u Hrvatskoj više znaju (ili misle da znaju) o američkoj politici, nego recimo o politici u Sloveniji?
Ili recimo, jeste li primjetili koliko se često u hrvatskom javnom životu čuje argument koji počinje ovim riječima 'pa i u Americi....'. E, jadna li nam majka – to je sve što mogu reći. Od Amerike se može svašta pozitivno naučiti, dapače, ali Amerika je toliko drugačija od Hrvatske. Dajte se, za milog boga, usporedite jedan put sa Slovenijom.
Bojim se da se takve usporedbe ne čine jer bi mogle biti neugodne.
******
U vezi prošlotjedne pošte, povela se rasprava o studiranju u inozemstvu. Dr. Guard kaže da uskoro odlazi na studij u London, na čemu mu čestitam. Što ćete studirati?
Dr. Guard nas sve pita – što mislimo o 'odljevu mozgova'. O tome se po mom mišljenju non-stop bespotrebno cendra. Ja mislim da je 'odljev mozgova' fantastična stvar - i za zemlju koja 'ih' šalje, i za zemlju koja 'ih' prima, a naročito – najvažnije - za osobu o čijem je mozgu riječ.
(Inače od te staljinističke fraze mi se diže kosa na glavi. Zamišljam sluzavi mozak kako na sitnim nožicama kroči preko državne granice. Dok drugi mozgovi, koji ostaju kod kuće, krše ruke i zdvajaju, što ćemo mi sad bez tebe. Neki od njih se potiho vesele da je otišao.)
Mislim da je način na koji se ovo pitanje u javnosti postavlja uvredljivo prema većini ljudi, koji ne idu van na studij, jer implicira da su oni na neki način manje vrijedni - što nije točno. Osim toga, za zemlju poput Hrvatske možda je još uvijek veći problem ne 'odljev mozgova' već 'odljev mišića' – mislim da fizički radnici još uvijek po broju odlazaka nadmašuju vrhunske znanstvenike. (To je očito svakome tko na aerodromu Pleso, oko 11 sati u jutro, dočekuje avion iz Frankfurta.) Ljudi koji rade recimo u tvornici ili u građevinarstvu – mislim da je njima teže prilagoditi se životu vani, više im nedostaje njihova zemlja, njihove sudbine vani znaju biti tragičnije – pa bi možda bilo dobro progovoriti i o njima, jer mislim da je to veći problem.
Drugo, 'odljevom' mozgova – barem je moj dojam – najčešće nas demagoški plaše upravo oni koji su izravan razlog za odlazak mladih ljudi. (1986. kada sam odlazio iz Jugoslavije, da me je netko pitao zašto idem van rekao bih – idem studirati, ali odmah nakon toga, da je bilo prilike i slobode govora, naveo bih desetak imena iz tadašnje političke vrhuške, imena ljudi koji su mi jednostavno bezgranično išli na živce. Ne da sam se ja smatrao nekim njihovim velikim političkim protivnikom. Jednostavno, išli su mi na onu stvar.)
U vezi argumenta da je 'Hrvatska mala zemlja' – koji se neminovno javlja u raspravi o odljevu mozgova – reći ću ovo. I svijet je danas vrlo malen, znatno 'manji' nego što je bio prije stotinu godina. Danas je avion jeftiniji, komunikacija je lakša i brža, znanstvena zajednica je povezana tako da je često svejedno tko gdje živi.
Irska je bila siromašna zemlja koja je stoljećima 'izvozila' ljude. Danas je ekonomski uspješnija od Britanije, a mnogi Irci, koji su živjeli vani, se vraćaju.
Kada se 'mozgovi' počnu vraćati ili dolaziti (naime, možda neće svi 'mozgovi' biti hrvatske nacionalnosti) nameće se pitanje – što učiniti s njima. O odgovoru treba već sada razmišljati.
Post je objavljen 14.05.2007. u 00:59 sati.