Prošli tjedan u prometnoj nesreći u Kaliforniji poginuo je David Halberstam, publicist koji je 'žurnalizam pretvarao u povijest'. Pisao je o raznim temama – ratu, miru, baseballu i košarci, newyorškim vatrogascima, medijima i automobilskoj industriji, 'pedesetima' te o pokretu za građanska prava.
David Halberstam je najpoznatiji po knjizi 'The Best and the Brightest' – koja opisuje bliske suradnike američkih predsjednika Johna Kennedyja i Lyndona Johnsona, skupinu muškaraca koja je smatrana, a i danas se smatra, najtalentiranijom i najpametnijom vladajućom garniturom u povijesti Sjedinjenih Država. Garnitura koja je, međutim, 'zaslužna' i za Vijetnam.
'Riječ je o brutalnom portretu ljudi koji su bili odveć sigurni u sebe, uvjereni da znaju što je najbolje za njihovu zemlju, a i za cijeli svijet, ali su međutim bili neznalice kada je u pitanju bila jedna daleka zemlja, u koju su slali mlade vojnike da poginu' – ovako u nekrologu Davidu Halberstamu o knjizi 'The Best and the Brightest' piše David Holbrooke, svojevremeno mirovni izaslanik za Balkan, koji je prije četrdeset godina bio diplomat u američkom veleposlanstvu u Sajgonu.
'Možemo samo zamisliti što bi David Halberstam napisao o Iraku' – završava članak David Holbrooke.
Novinar časopisa New Yorker George Packer piše da mnogi ratni izvjestitelji koji za američke medije pišu iz Iraka sa zanimanjem ponovno iščitavaju ovu Halberstamovu knjigu, koja je 'relevantna i danas'.
David Halberstam je 2001. godine napisao knjigu 'War in a Time of Peace. Bush, Clinton and the Generals'. Knjiga se bavi američkom vanjskom politikom za vrijeme devedesetih, koju su u velikoj mjeri odredile humanitarne intervencije poput onih na Haitiju i Somaliji, te dva 'balkanska' sukoba, onaj u Bosni i onaj na Kosovu. I u toj knjizi dolazi do izražaja Halberstamov novinarski 'legwork' – ustrajno prikupljanje činjenica, odlazak u arhive, stotine intervjua, koje prate ponovni razgovori s istim osobama... Ukratko, vrsta novinarskog rada koja se danas sve rijeđe prakticira.
Knjiga 'War in a Time of Peace. Bush, Clinton and the Generals' sadrži i poglavlje o kraju rata u Hrvatskoj, odnosno akciji 'Oluja'. Zanimljiviji su djelovi o angažmanu privatne američke vojne tvrtke Military Professional Resources Incorporated (MPRI), koja je 1994. i 1995. godine uvježbavala hrvatsku vojsku. O radu te tvrtke u Hrvatskoj malo se pisalo, pa mislim da je dobro navesti te djelove Halberstamova teksta.
"U želji da poboljša kvalitetu hrvatske vojske, Šušak je otišao u tvrtku Military Professional Resources Incorporated, koja ima sjedište u Washingtonu. Riječ je o maloj, privatnoj tvrtki jedinstvenoj po tome što okuplja mnoge talentirane vojnike, kojoj su na čelu dva bivša generala američke vojske - Carl Vuono, bivši zapovjednik združenog stožera kopnenin snaga, te Butch Saint, bivši zapovjednik američkih snaga u Europi." (strana 335.)
Vuono i Saint su bili pravi ljudi za ovaj posao. Znali su gdje pronaći talentirane bivše časnike, kao i najbolje dočasnike američkih oružanih snaga. Za zadatak u Hrvatskoj uposlili su samo najbolje. Nakon što su za svoj posao u Hrvatskoj konačno dobili dopuštenje iz Državnog tajništva, Vuono i Saint su u listopadu 1994. u Hrvatsku poslali prvi tim od 14 ljudi.
Nikad nije postojala sumnja da je primarni zadatak poboljšati kvalitetu hrvatske vojske u što kraćem roku. U samo deset mjeseci, ovi su američki stručnjaci pomogli u pretvaranju hrvatske vojske u kompetentnu oružanu silu. Deset mjeseci nije dugo razdoblje, no kada je vojska tako loše uvježbana - kao što je bio slučaj na Balkanu - te kad su postavljeni zadaci vrlo temeljne prirode, onda i deset mjeseci dobrog uvježbavanja mnogo znači. "U zemlji slijepih, jednooki postaje kralj" - opisao je situaciju u Hrvatskoj jedan od Amerikanaca koji su radili za MPRI.
++++++
Na početku, hrvatska je vojska zapravo bila neka vrst teritorijalne vojske, sastavljena od policajaca, učitelja, radnika i nižih činovnika - što samo po sebi nije slaba strana. To je značilo da niže vojno osoblje, pogotovo mladići nižih činova, ne trebaju mnogo zaboraviti od prethodno naučenog znanja, u komunističkoj vojsci. Osim toga, hrvatske su snage imale osobinu koju treba svaka dobra vojska - bile su izraz svog društva, predstavljale su ga u cjelosti. (strana 336.)
Jedan od prvih ciljeva MPRI bio je uvježbati dočasnički kadar, kako bi na bojišnici djelovao što neovisnije. Dočasnički kadar je bila slaba točka svih komunističkih vojski, koje su bile organizirane po čvrstoj hijerarhiji. Drugi je cilj bio naučiti hrvatske vojnike temeljnim vještinama pješačke borbe, te borbenu koordinaciju postrojbi srednje veličine.
++++++
Nešto prije akcije Oluja, u kolovozu 1995., iz časničke škole koju su ustrojili ljudi iz MPRI izašli su prvi diplomci. Savladane borbene vještine, kao i psihološki učinak činjenice da su im nastavnici bili kvalitetni američki časnici, dali su hrvatskim vojnicima ogromnu prednost na bojnom polju.
"U Hrvatskoj nismo bili dugo. Da je rat sa Srbima kojim slučajem bio obnovljen 1999., naših bi tragova na terenu bilo mnogo više" - kaže jedan djelatnik MPRI-ja koji je radio u Hrvatskoj. "Kako bilo da bilo, onoliko koliko smo tamo bili, mislim da smo nešto postigli, ako ništa drugo pomogli smo im da dobiju samopuzdanje."
Tajming nije mogao biti bolji. Bistri, mladi Hrvati nestrpljivo su primali sve američke savjete o tome kako da moderniziraju vojsku te kako da izbace mrske napadače iz zemlje. Uz to, ljudski materijal koji su američki vojni stručnjaci pronašli u Hrvatskoj bio je više nego dobar. Fizički čvrsti, izvrsno motivirani mladići, od kojih je većina bila sa sela, u svakodnevnom su životu i prije vojske bili navikli na izazove. Američki časnici opisuju svoje učenike kao 'prototip dobrog vojnika'.
++++++
Bez obzira na iskustvo MPRI-ja sa hrvatskim vojniicma, u Washingtonu su mislili drugačije. Ministarstvo obrane i CIA su vjerovali u vojnu premoć Srba. Čelni američki vojni časnici i čelni obavještajci su osobno poznavali sve čelne ljude JNA. Od 1994. godine pa na dalje, Pentagonu je bilo u interesu da - svjesno ili nesvjesno - preuveličava moć Srba i umanjuje snagu Hrvata. Osim toga, ako umanjujete sposobnosti Hrvata, a veličate borbeni talent Srba, lako je racionalizirati vlastitu pasivnost pred agresijom. U Washingtonu su također bili zabrinuti u vezi s posljedicama hrvatske akcije u krajini. Što ako Hrvate prvo ohrabrimo da poduzmu akciju, a onda ona ne uspije - hoće li doći do šireg rata, hoće li na kraju Srbi osvojiti još veći teritorij?
Prema tome, čak i u trenutku kada je Hrvatska pripremala ofenzivu, na američkoj strani desna ruka nije znala što radi lijeva. I Pentagon i CIA sustavno su hranili Vijeće za nacionalnu sigurnost informacijama prema kojima bi - ako Hrvati napadnu - Zagreb bio brzo poražen.
Post je objavljen 04.05.2007. u 20:38 sati.