Nevolje hrvatskog ministra koji je prije par mjeseci pred kamerama krivo izgovorio ime YouTube-a podsjetile su me na dva ponešto slična gafa ovdašnjih političara. Oba su se dogodila za vrijeme predsjedničke izborne kampanje.
1992. godine, predsjednik George Bush, otac sadašnjeg stanara Bijele kuće, se na blagajni jednog samoposluživanja, iskreno divio elektronskom scanneru. Očito je bilo da ga nikad nije vidio, iako su se ti aparati koristili već skoro desetak godina.
2004. godine, senator John Kerry, predsjednički kandidat Demokratske stranke, naručio je u u Philadelphiji, na uličnom kiosku, tamošnju delikatesu – steak and cheese sandwich. Na prodavačev upit 'sa?', odgovorio je 'swiss'. Bezvezna opcija - kao da je, recimo, naručio ćevape s majonezom.
Političarima se dogodilo ono što je svim javnim osobama najveća panika – ljudi im se smiju, ispali su budale. Sva tri događaja pokazala su da žive u 'drugom svijetu', da se daleko od tipične svakodnevice. Jedan očito dugo nije bio u samoposluživanju, drugi nije bio upoznat s jednim od gurmanskih vrhunaca vlastita naroda, dok treći – kakva li skandala - nije znao što je to YouTube!
'A ha, ha – koji idioti... '
Javnost se jako voli izrugivati ljudima za koje će, za nekoliko tjedana, ipak glasati. No, ovakve anegdote dosta govore i o onima koji se podsmjehuju, a ne samo o čovjeku kojemu se smijemo.
Amerikanci očito žele da im političari budu što običniji ljudi, Hrvati pak – barem se to na osnovu Kirinova slučaja čini – žele da im političari budu cool hipsteri, uvijek u kontaktu sa svijetom dvadesetogodišnjaka.
Prilična ironija. Zemlja koja je izumila 'cool' i 'hip', i to uspješno izvozi svima, žudi za 'čovjekom iz naroda', takozvanim Dude Prez-om. ('S kojim bi od predsjedničkih kandidata najradije otišli na pivo?' – odgovor na ovo pitanje američkim analitičarima često daje najbolju indiciju tko će pobijediti na predsjedničkim izborima). Narod u zemlji 'običnih ljudi' – tu ne mislim ništa loše, dapače! – želi političara koji surfa po internetu. (Ili poliglota. Ili autora traktata od 800 stranica koji analizira 'svjetsku povijest zlosilja').
Međutim, dobar političar uvijek je svjestan činjenice da je 'običnih' - kada se glasa - uvijek više od cool faca.
Što me navodi na pitanje – je li zaista tako strašno što je Kirin krivo izgovorio YouTube-a? (Imam blagi dojam da to možda i nije njegov najveći problem.)
Ignorancija je toliko raširena, u svakoj zemlji. Više kao da ne postoji tradicionalni standard 'opće kulture', što je to što 'svatko treba znati'. Svatko naravno misli da je ono što on/ona zna - užasno važno, a ono što ne znamo, to je neka periferna glupost koju nije niti vrijedno znati. Mene osobno više bi zabrinula vijest da Ivica Kirin ne zna tko su, recimo, Monika Leskovar ili Toni Franović, ili da nije pročitao roman Miljenka Jergovića 'Dvori od oraha'.
Ali – Kirin nije čuo za YouTube!? Zamisli.
Mogao je glatko reći da ga puste na miru, da 'nema vremena', da 'ima važnijeg posla'.
Ali možda bi i ta izjava u Hrvatskoj bila nedopustiv gaf.
Post je objavljen 27.05.2007. u 18:13 sati.