Zovem se Maksim Mihailovič Rukov, a moj posao je lov na psovke u literaturi. Komitet gosudarstvennoj bezopasnosti imenovao me posebnim povjerenikom za jezik još 1921.godine, radi očuvanja čistote književnosti, od mladosti Komsomola pa sve do Akademije znanosti. Puno je posla, previše, jer Majčica Rusija ima lijep jezik, u kojem prostote, profanosti i psovke plivaju kao riba u ulju.
Za sve je krivo katoličanstvo i pogani utjecaj Zapada. Tamo su sve žene kuje, a ruski je jezik prijemčiv za budalaštine, pa se i kod nas ta budalasta riječ ukorijenila. Zvali tako ženu ili psa - isto je, ali suprotno našim starim i bogatim ruskim izričajima.
Kod nas se za suhu pizdu bez kurca govorilo ljepše – ‘suka’ ,od latinskog ‘sukubus’, žene-demona, koja nikad nije bila suha, naprotiv. ‘Suka’ bi znala muškarce cijediti do zadnjih kapi tjelesnih sokova, predstavljajući samu strast koja se goni, tjera. A onda je prokleti Zapad donio tu hladnu, otuđenu riječ, suvlju od trstike i naši su pisci počeli koristiti riječ ‘kučka’ na svakoj trećoj stranici. Znam precizno, to mi je posao, čitati tisuće knjiga tražeći ovakve riječi, kako bih u ime Revolucije očistio naš veličanstveni jezik za buduće naraštaje.
- Jeb svaju matj!- Mihail Afanasijevič je kriknuo i pljunuo mi u lice, dok su ga bičevali i tražili da otkrije tko mu je dao ideju za roman ‘Majstor i Margarita’. Bila je 1936.godina, a samizdat rukopis, izvučen na šapirografu, gorio je u limenoj peći, dok je vatra obasjavala Ukrajinčevo izmučeno lice.
- Veliš, rukopisi ne gore? E, pa gledaj kako ovaj tvoj pravi fini plamen - narugao sam mu se. Dok mu je čuvar petom čizme lomio prste, Bulgakov se luđački smijao, zagledan u plamen.
- Mi znamo da roman nisi napisao ti, već sam Vrag – strpljivo sam mu objašnjavao. Ali, KGB ima u posjedu originalni sotonski rukopis, a ti si ga, misleći da je izgorio, ponovno prepisao po sjećanju. Dakle, nije ti Sotona davao psovke, već ih je tvoj prljavi um sam ispisao. Govori, otkud si pokupio prostote?
- Pizdec!- vrištao je, dok su mu užarenu šipku nabijali u stražnjicu.
- Na huj, bljad!!!!
Nije pomagalo, jer se sljedećeg trenutka onesvijestio. Mislim da mu je sam Beelzebub pomagao da pobjegne u nesvijest, svaki puta kad smo bili blizu priznanja.
Nakon par tretmana u podrumu Lubjanke, svi bi propjevali, ali Ukrajinac nikad nije priznao. Živ nije izašao iz našeg podruma. Poslije smo ženi Bulgakova podmetnuli dvojnika, s lažnim dokumentima.
Do smrti je ponavljao maksimu ‘svog’ romana : “Sjedim s mirom, nikoga ne diram, tek pijuckam čaj”.
Ipak, 1940. smo i njega morali skloniti u podrum, jer je previše znao, a veliki rat s Nijemcima valjao se na horizontu. Ženi smo dopustili da objavi rukopis dvadeset godina kasnije, jer je previše samizdat kopija cirkuliralo Moskvom, pa svaku pojedinu šapirografiju nismo više mogli kontrolirati. Službeno izdanje ipak je očišćeno od psovki, što ste se sigurno uvjerili i sami.
Jedna od naših, a ne Bulgakovljevih podmetnutih ideja u romanu, bila je “Nema lične karte, nema ni čovjeka”. Svi su znali da tako Berija i tajna policija kontroliraju baš svakoga. Samo nešto radi protiv Partije, pa će ti nestati dokumenti- a onda, ni tebe više nema!
Paranoja se širila i kroz tako provučene naše poruke. Ipak, pravi autor ovog paklenog romana o Vragu zna da je najbolja dosjetka potaknuti pisanje i priču o njemu samome. Time dokazuje da ne postoji, a opet - svaka inkantacija jača ga i snaži među ljudima.
Jevgenija Zamjatina ulovili smo prije nego je uspio izdati svoj roman ‘Mi’ , tobože distopijsku viziju naše veličanstvene Revolucije. Normalno, u njegovoj verziji sve je obrnuto od utopije kojoj stremimo – ljudska bijeda i jad, siromaštvo, opresija, zagađenja, glad...
Nije to najgore, nego roman vrvi psovkama, te brojnim pogreškama u gramatici i sintaksi. To je povelik posao za mene, jer Ženja je zaista gad prljavog uma, misli i usta. Ne znam gdje je naučio te prostote, jer mu je otac bio svešteno lice i učitelj, a majka glazbenik.
Na kaljeni, suka! Čjort vazmi !
Tamničar ga je mlatio cijelo prijepodne, ali gad bi tek tu i tamo prokleo nasitno, ili protisnuo poneku krupniju psovku. Ništa drastično, ni upola kao u njegovom rukopisu. Čekalo se mene, glavnog ispitivača, da iz njega izvučem najgore.
Kad sam ga posjeo za stol i pred njim počeo ispravljati pravopisne pogreške u njegovom rukopisu, od bijesa mu je izbila pjena na usta.
- Mudak! Pedričo! Matj tvaja sluha nakzaljnaja! – vrištao je, dok sam crvenim flomasterom u skoro svakoj rečenici nalazio pogreške i podcrtavao ih. Svaki put bih mu značajno namignuo, dok se on, solidno vezan debelim užetom batrgao na stolici, koja je ugostila mnoge njegovog poganog soja.
- Zatknjis na huj, zavali jebalo!- odjednom je meni izletjelo iz usta. Zgranuo sam se, pocrvenjevši do korijena kose. Nekakvo pervezno zadovoljstvo obuzelo me dok sam mu uzvraćao prostotama. Nisam psovao već godinama, i osjećaj je bio bolji od vodke i cigare istovremeno.
Svoloh se trzao i bacakao u stolici, pokušavajući zubima dohvatiti moju ruku i crveno penkalo. Odalamio sam ga po gubici i nastavio križati naopake rečenice.
Uredništvo zatvoreničkih rukopisa naporan je posao, jer ih najčešće mlatim istom rukom kojom redigiram tekst. Ponekad mi se čini da je sav moj trud uzaludan. Istina, u konačnici ti romani, pripovijetke, štogod, izađu umiveni, preuređeni i u njima nema ni traga psovkama. Moje osobno zadovoljstvo je kad vidim da nema mrskih pravopisnih pogrešaka.
Kad smo ga gurnuli u peć u podrumu Lubjanke, a na danje svjetlo poslali dvojnika, nije mi bilo ni mrvicu lakše. Nekako sam bezvoljan i mučenja, te ispravci rukopisa budućih ruskih velikana književnosti više me ne vesele.
Možda sam bolestan, možda predugo izložen Zamjatinovim idejama. Mojem šefu se također svidjela ideja da cijeloj službi propišemo brijanje glave i terapije elektrošokovima. Tako, naime, svi izgledamo isto i svi smo na isti način ošamućeni, pa počinjemo misliti slično. A to je ono što nam u ovom povijesnom trenutku treba, a ne nekakve filozofske ideje, sloboda pojedinaca da rovare i izmišljaju, da pišu romane i na razne druge načine troše svoje kreativne potencijale, dok zemlja grca u opasnostima.
Nama treba jedinstvo, drugovi! Moramo postati demokratska zajednica, koja misli i djeluje kao jedno!
Moja služba je jedno, moja država i narod će uskoro biti jedinstveno i u svakom smislu čisto, od Boga izabrano stado. Naš jezik postaje čist i samo naš, oslobođen prljavština, psovki i prostakluka.
Ali, najprije ga treba unificirati, izbaciti sve natruhe ogavnog ukrajinskog. Laž je, drugovi, da smo ikada imali išta zajedničkog s tim jezikom pastira, koji su došli tko zna s kojim hordama sa Istoka. Zabluda je da ih razumijemo, i da oni razumiju nas.
Nek’ ih zeme Vrag! Čort vazmi!!!
|
