Ulica je bila mračna i uska, a moji su koraci po kaldrmi šuplje odjekivali kroz noć. Slabašno svjetlo na kraju prolaza činilo se kao usamljeni svjetionik na obali mora, spas brodolomcu ili ribarskom čamcu na povratku kući. Ne bih tu niti ulazio, da me nije privukao mutni sjaj na tlu. Dva su novčića, očito zlatna, biti teški pod dodirom prstiju, njihovi reljefi na aversu glatki, izbočeni, a nazubljeni rubovi nepravilnog kruga podsjetili su me na rimske, koje sam jednom davno imao u rukama. Nisam se obazirao na nakrivljene kuće visokih zabata, niti mrak, koji je iz uske, vretenaste ulice nadirao, opipljiv i hladan. Uz sve to, ledeni je vjetar proizvodio čudne jauke kroz kamenite prolaze i tavanske otvore. Kad sam već ušao i podigao novčiće, odjednom mi se učinilo da me ulica progutala, a ulaz i mogući izlaz izgledali kao točkica na kraju mračnog tunela. Strah, zaogrnut u nelagodu, tjerao me naprijed. Hrabrio sam se, kako je svjetlo nadomak ruke, a strah neopravdan. Iako bez izravnog svjetla, sjenke su plesale po zidovima, a moja vlastita, višestruko uvećana i iskrivljena do groteske, rugala mi se bježeći za korak ispred mene. U oznojenoj sam ruci u džepu stiskao dva pronađena zlatnika. Iznad mene, noć je bila bez mjesečine, a nebo bez zvijezda. Oblaci i izmaglica kondenzirali su mi se na vratu i uvlačili pod ovratnik jakne. Razmišljao sam o zlatnicima: otkud baš ovdje, tko ih je izgubio? Jedva sam čekao da stignem do kraja tog uličnog prolaza i na svjetlu pogledam pronađeno blago. Dok žurno koracima grabim prema izlazu, razmišljam o nekim pradavnim vjerovanjima. Na primjer, da su još u prvom stoljeću poslije Krista stavljali novčiće na vjeđe pokojnika, a kolačić od meda i maka u ruku, da uspavaju troglavog psa Kerbera. Novčići su bili vozarina Haronu, šutljivom skelaru preko rijeke mrtvih, Stiksa. I danas mnogi govore kako daju obol nekome, nečemu... A obol je bila nagrada Haronu, novčić pod jezikom mrtvaca.
Moji noge nisu moje, koraci sustižu jedan drugoga. Ta mi je loša navika još iz djetinjstva: kad prolazim pored groblja, ili nekog drugog strašnog mjesta, koje izaziva nelagodu - baš onda me spopadnu takve misli! Misli pozitivno, daj si nešto lokalno, moj je moto. Vadim biljnu tabletu za smirenje. Ako je i placebo, uskoro me nije bilo briga. Počela me zabavljati uvrnuta situacija - što brže hodam prema izlazu, to se svjetlo čini sve manje i udaljenije. Sigurno je optička varka kod velikih očiju u strahu. Zamišljam skelara podzemnog svijeta Hada, kao namrgođenog susjeda iz zgrade, koji već godinama ne pozdravlja, niti razgovara. A skela preko užarene rijeke, iz koje izvire sumporna para i mjehurići lave, dobila je obrise kompe u Osijeku na Dravi, preko puta zoološkog vrta. Olubljena željezna rugoba od lima i čeličnih sajli, s klaustrofobičnom kabinom na sredini i oljuštenom bojom. relikt je i nepotrebna stvar. Još i danas vozi, iako par mostova u blizini poziva šetače i bicikliste da prijeđu ljepše, bezbolnije i sigurnije. Drava i nije baš Stiks, ali opet, čuvene Jelizejske poljane oduvijek su bile na drugoj obali, za bogove i za obične smrtnike, svejedno. Tamo daleko, mnogima samo mrkva pred nosom, koja ih mami i gura naprijed kad je teško. Sjećam se bakine priče iz djetinjstva, da su Ahileja umočili u tu svemoćnu rijeku, koja ga je učinila nepobjedivim. Doduše, držali su ga za petu i nju nisu mogli umočiti. Znate ono, kad pofarbate sve osim drške, nju ne možete, jer nju baš držite? E, to vam je to. Odlutao sam, a moram se fokusirati da izađem iz ove pokrajnje ulice, koja očito ne vodi nikuda. Problem je, što se samo naizgled spaja s drugom, osvijetljenom ulicom. U tunelu sam bez kraja.
Odjednom, ptice ili šišmiši – ne znam – prelijeću iznad mene, ali zastrašujuće nečujno. Nema lepeta krila i odsustvo zvukova plaši više od najgoreg zvuka. U nosnicama mi dobro poznat smrad truleži, propadanja. Ako se sjećam davno pročitane Ilijade, Stiks nije jedina rijeka u Podzemlju, ali jest najstrašnija. Još samo fali gavran, onaj E.A.Poea, pa da ugođaj bude potpun. Ionako sve više sumnjam, da sam propao u neku čudnu rupu paralelnog svemira.
Odjednom se odsjaj svjetla pojačao i učinilo mi se, da svijetli lanterna, možda čak zlatna, jer je odsjaj podsjećao na zlatnike pod mojim oznojenim prstima. Na samom sam izlazu iz uličice, koja me izludila i natjerala da pomišljam na gluposti. Osjećaj je čudan, kao na Kaptolu početkom 20.stoljeća, pod plinskim lampama i sjenama i mirisima tamjana. Nije me iznenadilo, kad mi se iz mraka približilo lice neznanca. Podigao je svjetiljku i osvijetlio obojicu. Imao je kapuljaču, lančić s privjeskom u obliku mrtvačke glave, a u ispruženoj ruci zlatnik. Sigurno putnik prije mene, formirala mi se šizofrena misao u glavi, iako sam još bio živ. Mora da sanjam! Obično sam u snovima razuman, pametan i domišljat – sigurno ću se vješto izvući i iz ove noćne more.
- Dajte mi te novčiće iz džepa, oni ne pripadaju vama – rekao je glasom, koji kao da je dolazio iz velike dubine.
- Moji su, našao sam ih! - nisam se dao smesti.
Ne volim kad mi uzimaju ono što mi pripada. Magla se polako dizala, a mrak je ustupao mjesto svjetlu. Polako su izranjala i druga lica. Bjelina posvuda polako je postajala nepodnošljiva. Svjetlo mi je prodiralo kroz čvrsto sklopljene očne kapke. Kriknuo sam.
Ležao sam, a nad mojom su se glavom nadvila zabrinuta lica. Neke sam počeo prepoznavati.
- Stari, mislili smo da si zauvijek otišao! Nitko još nije ronio na dah dulje od pet minuta i preživio! Ali te rimske novčiće, koje stiskaš u ruci, moraš nažalost predati predstavniku Ministarstva. Sve, što se izroni s rimskih galija, pripada državi.
Neka te tješi, da nisi preživio, stavili bismo ti ih na oči. Barem na pet minuta!
|
