Zovem se Boro Stanković i ovisnik sam o diazepamu. Kad god me spopadne nervoza, napetost ili tjeskoba, te su mi tabletice spas. Smire me i daju mi snagu da nastavim s poslom. Recepte nabavljam preko veze, samo za vlastite potrebe. Tek povremeno i sitno dilam, kad sam u frci s lovom. Ja nisam ovisnik, to vam mora biti jasno. Dobro, jesam o kofeinu. Priznajem i da sam par puta u krizi kuhao suhe čahure maka (trideset čahura na litru vode, ako trebate recept). Ali to je sve, majke mi! Sve mi je to posljedica stresa od posla. Sad se već pitate radim li kao broker na burzi ili u školstvu, kad mi je šljaka tako neurozna. Istina je kao i uvijek nevjerojatna: ja lovim pedofile za lovu. Ja sam nešto kao lovac na glave, jer lovim bolesnike koji napastvuju djecu i guraju svoje prljave prste i ostalo u dječje piše i guze. Kladim se da niste imali pojma da posao kao moj uopće postoji, a kamo li da se plaća. O da! Čak je i vrlo unosan.
Sve je počelo prije par godina u Bostonu, gdje sam honorarni posao tražio preko malih oglasa. Natrapao sam na čudan oglas. Udruga roditelja djece –žrtava pedofila tražila je pojedince za unosan ‘posao’. Nudili su veliku lovu nekome, tko bi se u njihovo ime mogao osvetiti pedofilima. Očajni su se roditelji organizirali, tek kad je konačno buknuo skandal u Katoličkoj crkvi, a 2.000 svećenika i 2 biskupa provaljeni kao dugogodišnji pedofili. Bostonski je biskup Bernard Law - i sam dio pedofilskog lanca - uz milijunske odštete zataškao stvar. Neke su uništene obitelji ipak odlučile uzeti stvar u svoje ruke. To jest, unajmili su mene, anđela osvete. Mrzim pedofile. To nisu ljudi, to su zelena čudovišta, alieni iz druge galaksije. Prljavi i nečisti. Mali, ogavni zeleni. Ja sam lovac na zelene.
Uvijek sam imao razvijenu maštu. Za biskupa Shawa osobno sam pripremio maštovitu, starozavjetnu ‘oko za oko’. Za sitnu lovu sam unajmio junkieja sa AIDS-om, da ga propusti kroz šake. Jedne mu je večeri provalio i cijele ga noći rektalno obrađivao. Na odlasku, šutnuo mu je u venu pola miligrama LSD-a. Mislim da su biskupa halucinacije i loši tripovi drmali barem 24 sata, prije nego su ga pronašli i jedva spasili. Privremeno, doduše, jer je u bolnici testiran pozitivno na sidu.
U Hrvatsku sam se uskoro morao vratiti, jer mi je istekla viza. Nisam pokušavao izvrdati i ostati u Zemlji beskrajnih mogućnosti. Naposljetku, vraćao sam se s početnim kapitalom i odličnom idejom za vlastiti biznis. Na netu sam pronašao nekoliko udruga roditelja ovisnika o teškim drogama - Susret, Dvanaest stepenica, Anonimni narkomani. Obično sam im se predstavljao kao bivši ovisnik, skrbnik maloljetnog brata - narkomana. Svugdje su me primali sućutno, s razumijevanjem. Nisu znali, da mi trebaju imena njihovih sinova, ogrezlih i očajnih, koji će biti odlični i jeftini pomagači u biznisu koji sam planirao pokrenuti.
Sljedeći je korak bio delikatniji. Obitelji narkomana se uglavnom nisu bojale javnosti, niti stigmatizacije u društvu. Otvoreno su nastupali i javno iznosili imena svojih ovisnika i njihovih dilera. S druge strane, roditelji molestirane djece, žrtava pedofila, prešutno su se držali zajedno u šutnji o svemu i gurali glave u pijesak. Njihovih formalnih udruga u Hrvatskoj nema. Biti žrtva pedofilije ovdje je sramota i za zlostavljano dijete, ali i za roditelje. Ipak, uspio sam doći do više desetaka imena. Neki od tih roditelja bili su jako ogorčeni nefunkcioniranjem pravnog sustava i blagim kaznama za pedofile. Toliko, da su bili spremni i platiti, da se pedofilu ‘nešto desi’. Doduše, počelo je nevino: polomite mu noge; uglavnom su se zadovoljvali nanošenjem fizičke boli. Samo je jedna samohrana majka žrtve na glas izgovorila – ubijte gada! Mislim da je vjerovala da govori u afektu. Ali nije - prepoznao sam to po govoru tijela, grču i drhtanju usana, dok je naizgled mirno opisivala strahote kojima je njezin desetogodišnji sin bio izložen. Napastvovao ga je susjed, ugledni prvoborac vladajuće političke partije i uspješni poduzetnik. Liječnički i policijski izvještaji hladno su nabrajali bestijalnosti i ozljede, bez zalaženja u traumu psihe. Državno je odvjetništvo zavlačilo sa podnošenjem kaznene prijave, a kasnije se sudska rasprava otegla unedogled. Majka je na sudu morala dokazivati da je moralna osoba, nabrajati ljubavnike i njihovo ponašanje prema djetetu. Izgledalo je da će suđenje završiti kao farsa, a predmet otići u zastaru. Bio je to moj prvi posao i rado sam obećao besplatnu uslugu. Imao sam i osobne razloge – mrzim građevinske podizetnike, pa makar i bili u meni dragoj desničarskoj stranci. Tip je bio klasični slučaj pohlepe i potpunog odsustva morala. Navukao sam ga pričom o unosnim poslovima za Gradsku upravu Zagreba, uz masnu proviziju i dodatnu nagradu – nježnog petnaestogodišnjaka, koji dobro puši.
Bila je to moja katastrofalna pogreška. Nisam se sjetio da je ovo mala zemlja i malo tržište. Ovdje su domaći pedofili ujedno i nasilnici, silovatelji. Tu se ne radi o seksu, već osjećaju nadmoći, prisile. A kud ćeš veće moći od članstva u vodećoj, desno i konzervativno orijentiranoj stranci, koja se zalaže za seks u potpunom mraku, zabranu pobačaja, puritanizam u svemu - osim u porijeklu novca. Zato su im seksualne frustracije ogromne, a devijacije česte. U takvoj stranci i takvom društvu, moćni jebu slabije i nemoćne. Moja je prva žrtva sama širila krug zaraženih poput prerijskog požara. Infekcija se kao kuga počela širiti društvom.
Shvatio sam – moja je odlična poslovna ideja propala u samom začetku! Perpetuum mobile stavljen je u pokret. Jedino me frka da se ne razbolim ili nastradam, pa zatrebam transfuziju. Mislim da će uskoro mogućnost zaraze krvlju u bolnicama postati zastrašujuće velika. Paradoksalno, u zemlji koja je toliko nade polagala u čista krvna zrnca, budući će naraštaji drhtati pred sindromom nečiste krvi.
|
