04-10-2005 u 13:39
- Idemo na koncert barokne glazbe - gnjavila me danima, iako je znala da ne volim klasičnu glazbu. Dobro, volim gledati Vanessu Mae, ali ja općenito volim skladna i vitka azijatska tijela, na primjer, one slatke Kineskinje, posebno gimnastičarke, žene od gume, glumice u pornićima. Jednostavan sam čovjek jednostavnih zadovoljstava. Klasična glazba i ja imamo razmirice još od osnovne muzičke škole i moje nacistički raspoložene nastavnice solfeggia. Ali, to je jedna posve druga priča. – Sviraju glazbu s dvora kralja Artura - bacila je mamac, znajući kako ću se upecati. Obožavam bajke, a ona o Camelotu i vitezovima Okruglog stola moja je omiljena. – Ma, što kažeš? Idemo odmah! - pristao sam i počeo se spremati za put u Cardiff, gdje je taj Velški barokni orkestar imao koncert. Pažljivo sam pročitao program – prva violina i solistica zove se Marianne. Nije baš Camelot, više kao Robin Hood i Sherwoodska šuma, ali dobro.
Ušli smo u dvoranu u zadnji tren. Glazbenici su već ulazili, raspoređujući se na pozornici, zauzimajući stolce, namještajući stalke s notama. Zadovoljno sam odahnuo - uglavnom gudači: violine, par viola, violončela, kontrabas. Dirigent se naklonio i odmah sjeo za smiješnu kutiju, ružni križanac pianina i dječjih orgulja. – Gle, klavičembalo! - uzbuđeno je kazala moja žena, pokazujući prstom na rugobu na sred pozornice. Tip se predstavio kao Andrew Wilson-Dickson, te odmah sjeo za čembalo. Zašto ti napuhanci moraju imati barem dva prezimena – upitao sam glasno, više retorički, a nekoliko ljutitih faca zmijski je psiknulo da zavežem. Pa sam zavezao.
Počelo je glasno, pa naglo prešlo u tiho muziciranje. Pogledao sam na program – ‘The Fairy Queen’ preludij nekog Henryja Purcella iz sedamnaestog stoljeća. Nije zvučalo loše, iako je moj prirodni otpor prema klasičnoj glazbi, makar i ovom razbarušenom, baroknom pridjevu pokušavao pronaći razloge protiv. Za desetak minuta sasvim sam se uživio u svirku. Iako s minimalnoim glazbenim odgojem (već na prvoj godini izbačen iz muzičke škole), ocem pijanim jazzerom i vlastitom opsjednutošću bluesom, brzo sam prepoznao Bachov koncerto za čembalo i gudače s dvostrukim A (allegro, adagio), pa zatim Vivaldija i Handela. U sebi sam počeo bezglasno pjevušiti, naznačavajući zamišljene taktove i mašući glavom kao slijepi Lemon Jefferson ili Ray Charles, da nabrojim tek dva, od meni omiljenih slijepaca. Žena me gurkala laktom u rebra, a bijesni je pogled prenosio ‘smanji doživljaj’ poruku. Pa sam smanjio ton u glavi i prebacio se na vizualni doživljaj. Orkestar je imao oko dvadesetak izvođača, prevladavale su violine, a robusna je prva violina Marianne (poslije sam u programu vidio da je porijeklom Mađarica) živčano, ali osjećajno gudalom izvlačila najfinije tonove. Mađarica je, sa svojih metar osamdeset pet izgledala kao nordijska heroina: gusta joj je kosa padala do polovice leđa, a klasična joj se koncertna haljina s mukom borila s oblinama dostojnih Boticcelijeve Venere. Njoj nasuprot, čembalist mišjeg izgleda svirao je i dirigirao orkestrom, isto kao što je vjerojatno gazdovao u vlastitoj kući - plašljivo i s respektom prema gorostasnoj violinistici.
Prvi red violina bile su žene neupadljivog izgleda, zatim jedan ostarjeli dvometraš s ofucanim konjskim repom, pa starija gospođa, glave zaronjene u violončelo, dva trubača s izgledom i napuhanim stavom srednjevjekovnih minstrela.
Kad sam pogledima dobro obradio orkestar, prebacio sam se na publiku. Uglavnom starija gospoda, odjeća i maniri. Vidjelo se da uživaju. Neki su možda, sudeći po izgledu i godinama, možda i živjeli u doba te glazbe, cinično sam pomislio i nastavio skenirati dvoranu. U drugom redu do nas, mlađi muškarac s brkovima vrpoljio se na sjedalu, kopajući po džepovima i šuškajući nekim papirima. Nije se obazirao na utišavanje susjeda. Izgledao je, kao da je na koncertu po kazni. Možda je i njega žena namamila lažnim obećanjima, kao mene. Pogledao sam prema prvoj violini – savršeno koncentrirana na glazbu, letjela je gudalom po žicama, parajući zgusnuti zrak kao maslac nožem. Ali, više nije svirala zatvorenih očiju. Zaintrigiralo me, videći kako je usnice stegnula u tanku crtu, da su pobijelile. Očito joj je brkati muškarac iz publike išao na živce i remetio koncentraciju. Sad je intenzivno gledala u njega, a gudalo je vrhom bilo okrenuto prema njemu. Položaj njezinog tijela i crte lica kao da su poručivale da se utiša, ako ne želi biti utišan na silu. U jednom mi se trenutku učinilo, kao da je skočila iskrica u tom mađarsko-velškom pogledu. Marianne nije imala vidljive dlačice nad gornjom usnicom, ali ja sam ih lako mogao zamisliti, kako ih depilira voskom svaki mjesec, psujući sočno na mađarskom. Lijepo sam razaznao ustima oblikovane riječi atok, tepofarkas, gyulolet. Pitam se, je li to bilo nešto u stilu ‘vrag te odnio’? Moja je baba uvijek govorila, ‘sinko, čuvaj se brkatih žena i Mađarica’. Zanimljivo, ali nakon par minuta fokusiranja pogledom nemirnog brkonje, Mađarica je ponovno muzicirala sklopljenih očiju. Valjda se tip smirio, pomislio sam, listajući pogledom dalje po dvorani. Prenuo me pljesak, dvorana je bila na nogama, frenetično aplaudirajući. Očito, pauza u polovici koncerta. Ustao sam, protežući noge na izlasku prema foajeu.U gledalištu je bilo neko komešanje. Uskoro su se pojavili bolničari s nosilima. Nisam mogao suspregnuti radoznalost - nekome je pozlilo na koncertu. Opla! Bio je to nemirni brkajlija! Ruka mu je beživotno visjela postrance, a staklasti pogled odavao nekog, tko se trajno odjavio s ovog svijeta. Pa tko veli da klasična glazba koristi! Čudila me neobična podudarnost mojeg opažanja za vrijeme kocerta i nagle smrti u gledalištu. Sad će sigurno prekinuti koncert, pa možemo na put kući. Daleko je London od Walesa! Ali vraga! Očito Velšani smrt u teatru doživljavaju prirodnije nego mi u metropoli - koncert se, uz kratko pojašnjenje iz uprave koncertne dvorane, nastavio. Gledao sam prvu violinu – energično gudalo prelazilo je iz pospanog ritma u stakato, a raspuštena kosa vijorila u divljem ritmu nečeg, što Talijani dobro opisuju kao ‘vivace’ - živo, živahno uz dobar tempo. Viole su ublažavale oštrinu tonova, violončela usporavala i uspavljivala. Ali, Mađarica je gudalom parala, probadala, jurila i sustizala, tek na trenutak padajući u taktu i jačini tona, prepuštajući čembalu da nosi neprekinuti zvuk, kao splav na divljoj rijeci.
Publika je bila fokusirana, pažljiva i prijemčiva. Debela žena sa smiješnim šeširom, točno ispred mene, pratila je trenutnu izvedbu simfonije Williama Boyceja u D-duru, opus 2 br.5 nekako krivo, barem se meni činilo. Bio je allegro, tempo di gavotta i di minuetto, ali glupača je trzala glavom u krivom taktu, kasnila u mimici i pokretu glave, usporavala tempo i očito krivo suflirala ostalima u dvorani. Koja krava! Očito su joj glazbeni uzori Spice girls ili nešto isto tako budalasto. Unaprijed me brinulo, kako će prva violina reagirati na ovu očitu provokaciju iz gledališta. Bio sam u pravu da će je zasmetati, jer je namrštenih, debelih obrva ljutito gudila u furioznom maniru, desnog lakta visoko podignutog, što joj je zategnulo svilenu haljinu, preusku na bokovima. Na haljini se pojavio ružan nabor i bilo je vidljivo da Mađaricu zateže u struku. Manje jedi, komentirao sam u sebi, ipak se diveći antičkim proporcijama prve violine. Gospođa sa šeširom očito je bila zadovoljna privučenom pažnjom i pogledima solistice i glavne zvijezde koncerta. Smješkala se neukusno namazanim usnicama drečavog ruža i sjajila, koje bi trebalo zabraniti zakonom. Čini mi se, da sam ista usta vidio u jednom freak-show transvestita na West Endu. Stisnuo sam vlastitoj ženi ruku, predosjećajući da će se nešto u redu ispred nas dogoditi. Bio sam u pravu. Veliki se šešir odjednom zatresao u neobičnom trzaju i sletio s glave, otkrivajući užasnuto lice gledateljice. Iz nosa joj je krv obilno curila, natapajući satensku haljinu i ogrtač od neke oderane životinje. Nesigurno je ustala, gazeći po nogama susjeda, pokušavajući što prije izaći iz reda. Orkestar se nije dao smesti. Furiozno su završavali Boyciejev komad, a maleni je čembalist sa smiješkom odobravanja gledao u prvu violinu. Well done, Marianne, čitao sam mu sa usana. Dok sam kradomice pogledom ispraćao hendikepiranu gledateljicu okrvavljenog nosa, obuzela me čudna misao. Što, ako je Mađarica vještica? Velšani imaju čudan keltski jezik, baš kao i Mađari. Obje su nacije imale debelog iskustva s vješticama, a Marianne izgleda kao velika svećenica nekog pretkršćanskog kulta. Možda je pogledom izazvala moždani udar u prvom činu i krvarenje iz nosa u drugom. Nema drugog racionalnog objašnjenja.
Odjednom sam postao svjestan, da nisam baš idealni slušatelj ovakvog koncerta. Vrpoljim se, ne pratim, zvjeram pogledom po dvorani. Možda mi se samo pričinjava, ali Marianne kao da gleda u mom smjeru. Brzo spuštam pogled na koncertni vodič u rukama. Sranje, listovi papira šuškaju. Neopazice virim u smjeru prve violine. Ona sad otvorenih očiju fiksira moj red. Nisam praznovjeran, ali neka bi molitva protiv uroka sad dobro došla. U panici, sjetio sam se jedne, od svega par riječi na mađarskom. Formiram bezglasno usnama tu riječ u neprekinutom nizu i otvoreno gledam u Marianne. Čini se da pali. Njen se pogled ublažio, nestalo je hladnoće u njenim očima, a usnice joj se razvlače u smiješak.
Bezglasno u sebi zahvaljujem: hvala ti Almasy, hvala ti filmska umjetnosti. Spasila me obična riječ. Szeretlek. Volim te.
|
