< | studeni, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
16-06-2005 16:20 Morana je stajala pred zgradom, gledajući u prozore vlastitog stana u mraku. Noć se još borila s jutrom, a praskozorje se tek naziralo na udaljenom horizontu. Sve je spavalo. Nijeme su zgrade usamljeno stajale, razbacane bez nekog plana, betonsko drveće na ogoljeloj krčevini predgrađa. U ruci joj malena torba otežala, iako je u sebi skrivala tek album s požutjelim fotografijama i nešto rublja. Prije su pripreme za put bile temeljite, a torbe i koferi prepuni. Na kraju se uvijek tražila još poneka sitnica, da se nađe ako ustreba. Ovaj je puta bilo drugačije. Ovaj se put nije namjeravala vratiti. Rano jutro, autobusna stanica s mamurnim putnicima, klošar na klupi mrmlja u snu i jače grli promrzla rebra. Kondukter nervozno pogledava na sat. - Polazak za Berlin, uđite gospođo! Glava među rukama, obraz na hladnoj površini torbe. Umjesto sna kaleidoskop slika, vrtuljak dragih lica koje ostavlja zauvijek. Od muža se već godinama udaljavala, njegove crte počele su blijediti mnogo prije odlaska. Majka, koja se nakon očeve smrti preudala, neće previše nedostajati. Njezino kvocanje nad svime i svačime, od frizure do odgoja djece – za nju nikad nije bila dovoljno dobra kći. Ostavlja par prijatelja, koji će u prvo vrijeme biti iznenađeni, povrijeđeni i ljuti. Neće razumjeti, zašto je otišla bez riječi objašnjenja. Što joj se događalo pred našim očima, a da nismo vidjeli, pitat će se. Vremenom će ostati tek daleka slika nekadašnje prijateljice, koja je iznenada netragom nestala i za koju se više ne čuje. Odgađala je pomisao na djecu do zadnjeg momenta. Djeca, naravno! Što će prvo pomisliti, kad je ujutro ne zateknu u stanu, hladnoj kuhinji, bez doručka koji im je uvijek pripremala? Žitne pahuljice, maslac, med i topli kakao. Morala je hitno u trgovinu, pomislit će. Vraća se uskoro. Kad je ni do podne ne bude, zabrinutost će prerasti u otvorenu paniku. Nešto joj se dogodilo! Možda je imala ljubavnika i konačno pobjegla s njim? Negdje stradala? Čitali su o osobama, koje izađu po kruh i mlijeko, dožive nesreću, pa u nekoj bolnici bez dokumenata i svijesti čekaju da ih pronađu, identificiraju? Njezina djeca! Ramena su joj se tresla u bezglasnom plaču bez suza. Dok je autobus gutao kilometre i odnosio je u nepoznato, samo se nadala da će je vremenom zaboraviti. Morana, vi imate težak oblik duktalnog karcinoma, glas iz daljine je ponavljao. Kao odvojena od vlastitog uma, jasno je čula nerazumljive riječi. Kristalno jasno shvaćala je da umire. Možda ne sutra, ali ubrzo. Pred njom su bili teški dani operacije, mučnih kemoterapija i zračenja. Liječnik je ozbiljnim glasom navodio nuspojave koje tek može očekivati, ali ga nije slušala. Samo je vidjela vlastiti lik kako postaje izmučeno tijelo, izbodeno iglama, u bolovima i grčevitoj borbi za zrak, san, još koji uzdah. Vidjela je vlastitu djecu, kako sa užasnutih očiju gube majku u makabričnoj agoniji umiranja. Takav kraj nije mogla zamisliti. Pomisao da djecu izloži poniženju svoje degradacije u zapleteni čvor bolova i propadanja tijela. Doktor je i dalje govorio, hladnim i distanciranim glasom bez emocija, kao da izlaže postupak štavljenja u izradi bundi. Na tren bi profesionalna znatiželja zanatlije u njegovim riječima otkrila uzbuđenje zbog još jednog izazova. Znate, mogli bismo pokušati kombinaciju liječenja…. Riječi su se izgubile u kakofoniji misli. A što ako, trebalo bi, kad bi samo, možda ipak… Znala je da svjesno pokušava ostati sabrana i mirna, iako bi urlala. Zašto baš ja? Zašto sada? Buka u glavi je utihnula, a na površini se iskristalizirala pomisao – ne želi umiranje pred očima djece, ne želi degradaciju u bespomoćnog bolesnika, koji čeka da netko isključi uređaje. Želi umrijeti daleko od očiju najbližih. Po vlastitim pravilima. Sljedeća stanica Berlin, najavio je kondukter nazalnim glasom, okrznuvši je sumnjičavim pogledom u prolazu. Oči su joj bile crvene, a lice podbuhlo od suza. Krenule su same, bezglasno, već na prvom graničnom prijelazu i nisu prestajale. Oplakivala je sebe, propuštene prilike, sudbinu. Izgovorene riječi. Još više one neizgovorene. Na odlasku iz bolnice, liječnik je pomalo uvrijeđeno rekao: – Ako odbijete liječenje, umrijet ćete već za šest mjeseci! Bit će to dovoljno, pomislila je, da se u nepoznatom gradu skrasi i sama suoči s propadanjem i smrću. Berlin. Pod prstima je osjećala papirić s nažvrljanom adresom i presavijene novčanice. Barem se skrivena štednja za crne dane pokazala korisnom. Morana je iznajmila sobicu blizu Sveučilišta. Sjetila se priča najbolje prijateljice, koja je kao dijete gastarbeitera tamo studirala, gnjaveći pričama o lijepim danima u tom dijelu grada. Nakon tjedan dana boravka u sobi, zatvorena sa sobom i vlastitim crnim mislima, zaželjela se zraka i ljudi. O svojima nije htjela ni razmišljati, iako su u zakutku mozga njihova lica promicala kao na vrtuljku. Tad bi sliku i vrtuljak svjesno ubrzala mislima, dok lica ne bi postala neprepoznatljiva. Tupa je bol prešla točku koja se mogla izdržati. Sad više nije boljelo. Morana, neobično ime! - rekao je profesor Pankow, nudeći je kavom u svom kabinetu. - Trebamo mirnu i pouzdanu ženu. Kućanski poslovi nisu vaša obaveza. Dovoljno je da djeci spremite doručak i ispratite ih u školu. Morana je šutke klimnula glavom. Za sada, dok nema vanjskih znakova bolesti, dobro je da misli okupira tuđim licima, nepoznatom djecom i blizinom ljudi, prema kojima može biti ravnodušna. Bez grižnje je savjesti prešutjela bolest i crne prognoze. Kad osjeti da više ne može, samo se neće pojaviti. Mjeseci su prolazili, a osim mučnine kad god bi pomislila na obitelj, vidljivih simptoma bolesti nije bilo. Nejasno se u glavi počela rađati luda nada. Možda je bolest u regresiji? Možda se potpuno povuče? Jednog je jutra Moranu profesor sačekao na ulazu, držeći njezine nalaze u ruci. Izgledao je ozbiljno zabrinut. – Našao sam vaše papire na hodniku, mora da su vam ispali – rekao je. - Ne govorim vaš jezik, ali latinske sam dijagnoze odlično razumio. Pitao sam kolegu liječnika i sve mi je objasnio. Ne mogu vjerovati da ste tako ozbiljno bolesni, a da ste o svemu šutjeli. Morana nije odgovorila ništa. Samo je bespomoćno slegnula ramenima. Riječi su ionako bile suvišne. Profesor je bio uporan: - Ugovorio sam vam hitni pregled na jednoj od naših najboljih klinika za tumore. Idete već danas – prijateljski je, ali odlučno konstatirao. Nije nudio niti predlagao. Jednostavno, o tome nije moglo biti pregovora. Kad su za njom zatvorili vrata bolničke sobe, Morani se učinilo kao da se vraća u Zagreb i period života kad je još imala obitelj. Pretrage su bile obavljene prilično brzo. Ali, iznenađenja su tek uslijedila. - Vi ste potpuno zdravi. Višestruko ponovljeni nalazi nisu otkrili tragove bolesti. Pulsiranje u glavi odjednom Morani zamućuje vid. Pred očima joj u kovitlacima jure slike vlastitog prijašnjeg života, obiteljskog mira, djece i njihovog odrastanja. Svega, čega se teško odrekla, prigrlivši pomisao o skoroj smrti. Tek je godina dana prošla od Moraninog odlaska, ali lice koje vidi u ogledalu, sama ne prepoznaje. Otišla je kao mlada žena u tridesetima, sjajne, crne kose i lica bez bora. Sada joj u ogledalu pogled uzvraća starica sijede kose, lica izbrazdanog borama, stranac kojeg ne prepoznaje. Morana u sumrak stoji pred zgradom nekadašnjeg stana, a jarko osvijetljeni prozor čini joj se kao jureće svjetlo vlaka na kraju tunela. Ono juri prema njoj, dok ona kao srna na cesti, ulovljena farovima automobila, čeka udarac i susret sa sudbinom. Prsti su joj blizu zvona. Morana stoji i čeka. Vrijeme za nju je prestalo postojati. |