Jutros je baba Stana vadila vodu iz bunara na dvorištu, na onaj starinski đeram, kakvih još samo ponegdje ima u Slavoniji. Uprla tako Stana, digla se kanta, ona priskočila pridržat i hop - povuklo je u bunar. Jadna je baba imala sreće, jer nije glavom lupila o ciglu sa strane, nego ravno do dna. Poslije prvog šoka, osovila se na noge, stala u tih metar studene vode studenca i počela zapomagati. Ali uzalud! Jer, baba Stana živi sama na kraju Belog brda, a prvi joj susjedi dva kilometra daleko. –Upomoć! Pomagajte! Kukala stana sat-dva, dok joj od hladnoće noge nisu odrvenile, a grlo od vike osušilo. Izmolila Stana stotinjak očenaša i zdravomarija, ali ništa nije pomoglo. voda sve ledenija, a jedino što je čula bila je jeka vlastitog glasa, koji je strašno ječao u bunaru, vraćajući joj se podrugljivo.
Molila se ocu i sinu i duhu svetome amen, nije pomagalo. Sjetila se kućnih svetaca, svetog Antuna Padovanskog – ništa. Arkanđela Gabrijela i svetog Petra, apostola i samoga Boga - uzalud. Sa svakom je molitvom bivalo sve teže, jer su se stijenke bunara počele sužavati, a cigle, od mahovine zelenim zubima, kesile. Daj babo glavu, podrugljivo su se cerekale, a baba se Stana križala po stoti put i ljubila krunicu i križ oko vrata. Čuda nije bilo na vidiku.
Posustala od vikanja, sleđena od hladnoće, premještala se kao roda s noge na nogu, a široke se suknje i podsuknje mokro lijepile za tijelo i probadale kičmu. Toliko je puta tu rashlađivala lubenice, pivo za svog pokojnog. Jednom je u ratno vrijeme, za jedne rijetke, dugotrajne suše, u bunar spustila zadnju šunku, da je sakrije od ustaša. Dobro joj je služiotaj starac od bunara, kojeg je po dobru pamtila još od djetinjstva. skoro nikad ne bi presušio, a imali su vode i kad je drugima žeđa morila stoku i čeljad po kućama. Nije škrtario, davao je i pojio znane i neznane.
Znala je baba Stana, nema puno nade da bi tko naišao i čuo njezino zapomaganje. Dugo je već živjela sama, a u selu baš i nije bila omiljena.
Ostalo joj je samo ufanje u Boga, sve svece i velečasnog, koji bi znao po milodare svraćati sve češće, pa čak i njoj bez mirovine ili ikakvih prihoda. Ona bi uvijek poneku crkavicu, zasluženu od prodaje jaja, gusaka i pataka, znala imati skrivenu za crne dane. Crkvenjak bi to uvijek vješto znao izmamiti, nudeći joj zauzvrat oprost grijeha i najmekše paperjaste oblake u Raju. Stana nije bila glupa, znala je da milodar ide crkvenjaku, a ne Bogu, jer velečasni je bio poznat kao strastven kockar i pijanac, kojeg su se čuvale udane snaše, a neudane za njim gubile glavu. Pa ipak, rado je davala, jer je znala da njemu treba više nego njoj. Ona je bila zadovoljna skromnim ručkom, komadom sira uvečer, kavom od cikorije i korom kruha ujutro. Drugo joj nije trebalo.
Stana nije znala, koliko je vremena prošlo otkad je pala u bunar. Znala je samo, da ruke i noge više ne osjeća, a hladnoća je odjednom više nije smetala. Čak joj se učinilo, da su joj nekakvim čudom molitve uslišene, na neki čudan način. Više je kostobolja u križima nije mučila, niti reuma u kvrgavim šakama i zglobovima. U glavi joj postalo lako, a molitve koje su tekle s usana, odjednom počeše same od sebe zvučati šuplje, baš kao i bunar u kojem je stajala. Odjednom je prosvijetlilo da Boga i nema, da su ljudi oduvijek sami, a rađanje i smrt dođe prirodno, bez nekog reda i obzira, ne hajući za nečiju pobožnost ili svetogrđe. Učini joj se molitva svetom Antunu smiješna, baš kao i velečasni Jozo, debeo i rumen Hercegovac, na prekomandi po kazni u njihovo selo. Čovhjek je on, od krvi i mesa, ništa svetiji od mene, pomisli Stana i prvi joj put bude žao novaca, koje mu je davala. Dobro se sjećala kako ju je zapeklo, što prosjacima i putnicima namjernicima, koji bi ponekad svraćali, nikad nije dala ni novčića, izgovarajući se na neimaštinu, nedostatak prihoda i slično, ljubomorno čuvajući ušteđeno za popa.
Dok je lagano tonula u ledeni san, babi Stani se učini da je maleni vrag, kao na biblijskim slikama, gleda iz okrhnute stijenke bunara. Njegov je glas zvučao brižno i zabrinuto, dok je pitao treba li joj što, može li joj pomoći.
- Spusti kantu, đavle, da se u nju popnem, a ti me izvuci!- prošapta Stana modrih usnica, sa zadnjom mrvom snage u tijelu. Odjednom začu čekrk i zveket željeznog lanca, kako škrgućući juri prema njoj odgore. Stana podignu pogled, a zadnje što je vidjela bila je kanta kako se strelovito okomljuje na njezinu glavu pod mokrom maramom. Zatim je potonula i jedno vrijeme nije znala za sebe.
Kad je polako došla sebi, vidjela je vlastito tijelo, opruženo na ledini pred kućom, par susjeda i velečasnog u razgovoru. Nešto su se žustro prepirali. Stana osluhne bolje – čini se, da je pop odbijao održati ukop i misu zadušnicu, kako su susjedi tražili. Čula ga je kako veli – Bez novaca nema ni svećeničke službe!
Tad Stana prokune Boga i odluči čvrsto – tamo, gdje ide, bit će bezvjerka. A kad ispod njezinog oblaka promakne koji svećenik, pljunut će na njega, kako je trebala za života.
|
