18-04-2005 15:50
Hodam zamišljeno, zureći u pukotine na pločniku. Čudno je, kako primjećujem prljavštinu, opuške, odbačene papiriće, skorenu pljuvačku u tim sitnim pukotinama. Kao da odjednom imam rentgenski vid. Vidno mi je polje suženo na tih par metara ispred sebe, dok kao robot ravnomjerno koračam. Ne znam kuda sam krenuo. Primjećujem druge noge kako mi koračaju ususret, noge u patikama, staromodnim ženskim cipelama, modno osviještenima sa štampanim uzorkom. Cipele čiste, blatnjave, nemarno navučene na rasparane čarape. Samo svoje vlastite ne primjećujem. Ipak, podsvjesno znam, da s lijeve kaplje krv dok hodam.
Na uglu skrećem u pokrajnju ulicu, zagušenu parkiranim automobilima, kontejnerima i razbacanim smećem, koje raznosi vjetar. Stajem na naslovnicu odbačenih novina, s kojih vrište naslovi o mrtvima u Iraku, gladnima u Africi, turističkoj sezoni na Jadranu. Kao u usporenom filmu, uspijevam pročitati naslove koji promiču, čak i prvih par rečenica novinskih članaka. Ipak, koliko dugo hodam, ne znam.
Na kraju je ulice skladište. Izgleda napušteno i prazno, a kolni prilaz zatrpan je prevrnutim kantama za smeće. Očito ga dugo nitko nije koristio. Na vratima piše ‘nezaposlenima ulaz zabranjen’, ali nekako instinktivno znam, da se to na mene ne odnosi. Bez ikakvih voljnih ili svjesnih pokreta vadim iz stražnjeg džepa snop ključeva, a jedan od njih savršeno pristaje. Škriputava vrata i miris vlage sijevnu mi u mozgu kao trenutno prepoznavanje. Čega? Ne mogu se sjetiti, osim da me mirisi truleži i vlažnih zidova nepogrešivo vode kroz mračni hodnik prepun paučine, a ruke sigurno napipaju nova, manja vrata u dnu hodnika. Otvaram, a dnevno me svjetlo zabljesne iznenada, da mahinalno podižem ruke prema očima. Polako se navikavam na promjenu, upijam pogledom cijelu, poveliku prostoriju golih, išaranih zidova i prozora s razbijenim staklima. Na sredini prostorije je starinski pisaći stol i dvije stolice, jedna nasuprot drugoj. Od stola prema vratima u ravnoj crti vode krvavi tragovi, otisci cipela odaju pravilnoću da se radi o nekom, tko je znao točno što radi i gdje ide. Obaram pogled, uspoređujem krvave mrlje na vlastitim cipelama s tragovima. Poklapaju se! Sve je kao u nekakvoj noćnoj mori, dok pratim vlastito tijelo kako pristupa stolu. Za stolom otromboljeno tijelo muškarca, s glavom naslonjenom na rubu, kao da drijema, ne iznenađuje me. Ne vidim mu lice, ali instinktivno znam da ga poznajem. Ispod njega se širi povelika mrlja tamnocrvene, guste tekućine, klizi i osvaja nove milimentre poda. Nešto mi govori da je ubijen, iako vidljivih znakova nasilja nema.
- Podigni mu glavu, pogledaj ga! - zapovjednim glasom šapuće netko nevidljiv i moje ruke poslušno slijede naredbu. Ne iznenađuje me što vidim vlastito lice na nepoznatom mrtvacu. Ne pitam se, kakvom sam to čarolijom dobio dvadeset godina mlađi izgled, gustu, smeđu kosu, kamo su nestale duboke bore na čelu i oko usana. To sam ja kao mladić - kristalno mi je jasno, da ovo mora biti san, jer drugog, pogotovu logičnog, objašnjenja nema.
Letimično pregledam torzo ubijenoga – nema vidljivih rana na tijelu. Ne vidim odakle kaplje krv. Na licu je zaleđen pogled pun iznenađenja, poluosmijeh spoznaje, kao kod nekog, kome je pokazan sveti graal, otkrivene najveće tajne svijeta.
Lijeva ruka ubijenoga, stisnuta u šaku, beživotno visi uz tijelo, a između prstiju proviruje papirić. Bezuspješno pokušavam rastvoriti prste. Rigor mortis očito je nastupio prije više sati, jer šaka ostaje neotvorena. Nekako znam, da je papirić od životne važnosti. Nerado to činim, ali nemam drugog izbora. Lomim mrtvacu prst po prst, a zvuci prelomljenih kostiju odzvanjaju praznom prostorijom kao pucnji. Možda ustvari čujem zvuk nastao prije, zarobljen u nekom drugom vremenskom kontinuumu? Pucnje, koji su nepoznatom muškarcu s mojim licem prekratili život? Šaka se polako rastvara kao cvijet i papirić ispadne na pod, ravno u ljepljivu skrletnu tekućinu. Saginjem se, uzimam ga, otresam zgrušanu krv.
Na papiru su samo dvije riječi: ljubi, ljubim.
Pokušavam dosegnuti smisao tih riječi, dok moji koraci odzvanjaju hodnikom na povratku. Svježi me zrak ulice i zvukovi velegrada vraćaju iz obamrlosti. Satima hodam, naizgled bez cilja, iako me noge precizno nose prema najvećem gradskom groblju. Bez muke pronalazim aleju, parcelu i grob. Na nadgrobnoj ploči piše “Ljubim, ljubi”. Nema imena, godina, ožalošćenih. Ne čudim se ničemu. Odjednom su mi noge od olova. Moram sjesti, odmoriti se. Po uvijek užurbanim grobnim alejama, žamoru posjetilaca, cvrkutu ptica i zvonjavi zvona kapelice pada neka čudna izmaglica. U njoj ja vidim sve, a mene nitko. Opružit ću se pored humke samo malo, tek da odmorim umorno tijelo. Grob nema križa, već samo kamenu ploču s te dvije enigmatske riječi, a ja grlim hladni kamen i tonem u olovni san bez snova.
Iza aleje čempresa Golob recitira ‘U sjeni križa’.
Pitam se - kome?
|
