Raspjevani dikobraz
srijeda, 26.05.2010.
Javio se neki čudan, dobar osjećaj, nakon susreta s tim profesorom.
Ali boli me grlo ovih dana. Tako mala i nebitna bol toliko promijeni doživljaj dana. No, unatoč boli, dobri osjećaji idalje kruže. Polet i želja za kretanjem. Duhovnim i fizičkim.
petak, 21.05.2010.
Opet taj petak, dan polaganog vraćanja u normalniji životni ritam.
Dan koji se završava uz akustične gitare.
Živciraju me ove reklame za igre koje su nam svima naguzili u boxeve.
Reklame, reklame posvuda reklame. Ne ću niš kupit, čisto iz inata.
Danas sam ušla u dučan, pitala za majcu u izlogu, pogledala cijenu i rekla hvala, doviđena.
Učim se. Učim se reći ne, bez da se osjećam loše zbog toga. Jedno onakvo, masno, iskreno ne. Ne zanima me. Hvala.
Nije to jednostavno. A i majca je koštala 600 kn. Bizarno.
Sad sam se pomalo uzrujala zbog ovoga. Al, dobro je. Danas je sve dobro.
nedjelja, 16.05.2010.
Osobno
Sad bih stvarno trebala učiti.
Ali na radiju je baš zasvirala pjesma koja me podsjetila na piskaranje...
Ne čitam baš u zadnje vrijeme.
Zapela sam ovdje negdje:
Ne znam želim li nastaviti.
Sranje na dugo i široko.
Zapravo, sve su takve.
Narod potomaka sina Krista i Majke Zemlje, narod izuzetne kulture, ljepote, slobode, uživanja i nemilosrdnih političkih smicalica.
Narod u kojem je moguća ljubav paladina i kurve.
Što više treba lepršavom ženskom duhu od praćenja jednog tako nestabilnog i eksplozivnog odnosa?
Ma što će mi uopće sve moje, sve ovdje, kad imam Jocelynea, koji je toliko lijep da je svaki pokušaj zamišljanja propao unaprijed.
... prodajem se toliko jeftino. Uvijek.
Želim istražiti svoje svjetove. Ali one prave, one besmislene. Rascvijetale krtice zapletene u naranđasto.Prestati gledati svijet tuđim očima. Svijet u kojem prvo jedan mali detalj nije dovoljno dobar. I više nisam zadovoljna. A onda isti taj brutalni kriterij primjenim na druge ljude.I odjednom postaju ružni. Glupi. Odvratni. Kao i ja. A onda ih mrzim jer nisu svijesni svoje nakaznosti. I jer se smiju.
Ovo možda zbilja zvuči onako, patetično. Emo, možda. Ali je istina.
I evo opet mene koja se postavlja u obrambeni stav, u strahu pred potencijalnim reakcijama čitatelja.Opet ona ja koja se objašnjava.
Razmišljala sam, ima li smisla stavljati ovako intimne stvari na dohvat svima, ali baš svima.Moglo bi se dogoditi koješta ružnoga. Mogao bi to sve netko krivo shvatiti, kao što se i događalo. A netko bi mogao ovo i ispravno shvatiti i povrijediti me. Ali mislim da ovo što pišem i nije osobno. Nije ništa što svatko prije i poslije ne osjeti i doživi. U nekom obliku, u nekom kontekstu. Zapravo, mislim da sam hrabra zato što pišem ono za što mislim da je istina. Uz samo poneku, sitnu laž, sitnu izmišljenu emociju koja se ušuljala, možda i nepozvana.
Nekako se sve na kraju vrti oko pitanja, što je uopće od svega toga stvarno.
četvrtak, 13.05.2010.
Ovih par preostalih minuta izgleda da ne ću provesti učeći.
Premda ne mogu reći da sam se baš pretrgla zadnjih dana.
Kad se ne nerviram oko ispita, nekako mi ni rezultati nisu nešto najsjajniji. Moram izmislit nekakvo rješenje za to.
U međuvremenu, nekako sam uspjela doista pojmiti nešto.
A to je da nikada ne će biti bolje.
Da strah nikad ne će nestati. Prilično je očito. Ali nekako, uvijek se jedan dio mene nadao da ću se jednog dana probuditi kao super-ja.
Umh ... ne. Žao mi je ali ne.
Teško je shvatiti da su moje noge lijepe baš zato jer su kvrgave.
Zvući vrlo... glupo. I površno. Ali je osjećaj divan, kad shvatite tako nešto.
Probala sam nacrtati noge koje bi bile poput mojih. Na kraju sam shvatila da izgledaju vrlo stvarno.
Svaki puta kad izobličim neku liniju, dodam boru ili malo sala ... slika oživljava.
I trbušćić postaje nevjerojatno simpatičan.
Kao na Winnie Poohu.
Shvaćam koliko je ona fiktivna linija dosadna.
petak, 07.05.2010.
Stvar je u tome da ...
... nema zaključka.
Ali opet, ponovno je "ne mogu" postala prilika za mene da ga pretvorim u mogu. Bila to jednostavna poza u yogi, bio to začkuljast zadatak iz vjerojatnosti, držanje prezentacije pred brdom ljudi ili odlazak zločestom doktoru.
U to ime, evo jedne slikice.
Nema nikakve veze nisačime. Samo ima lijepe noge. Niš drugo.
Na kompu za sad nemam ništa osim painta u kojem ne znam podešavat kontrast ako se to može, pa je boja takva kakva je.
Svejedno. Da, i ovoj se vide gaće. Tako je zabavnije.
utorak, 04.05.2010.
Ovaj put je na redu izdah. Jedan dubok izdah.
i možda koji osmijeh više. Koja prepreka manje.
Ne znam što sad. Ovdje. Koji je idući korak. Stvarno tapkam u mraku.
Trebala bih se opustiti, jel da?
Ne znam zašto je to toliko prokleto teško. Jednostavno osluškivati šum vjetra u krošnjama i hodati njihovim ritmom.
Jednostavno bilo što. Samo da je jednostavno. Da nema pogrešaka, niti propuštenih prilika. Niti straha od istih.
Kaj god da napravim, pogriješiti ću.
Ali se dan svejedno vrti opet i ispočetka. Jednato isti dan.
Jednato isti strah. Ista hladnoća.
Ne znam kako da se naučim na samoću, na samu sebe.
Na ono što je bilo.
Ponestaju mi ideje pomalo, što bih mogla iduće napraviti da bude novo i drugačije. A da naravno bude unutar nekih okvira, jelte.
Ponekad se začudim sama sebi koliko se bespomoćno osjećam. Ne, ne osjećam se kao da je život bogato prostrt stol s kojega mogu uzeti što god želim. Zapravo me ta odgovornost i guši pomalo. Da uvijek treba ispočetka prolaziti sve teško i strašno. Da ja to mogu i da to uopće nije ni teško ni strašno osim ako ja to ne želim. Želim biti žrtva, stvarno.
Da se mogu od jutra do sutra žaliti kako je meni teško i kako nemam sreće. I kako je život težak i kako se cijelo vrijeme trudim proći ga uz što manje patnje. Onda sam ljuta sama na sebe jer sam takav cmizdravac. Onda si izmrcvarim prišt na vratu.
I sve nekako ode na krivo. Jer je prošao još jedan dan u kojem sam ja mislila samo na sebe i živjela samo u sebi.
Greška za greškom za greškom. Ali greške nema. Jednostavno je nema. Postoji samo sram u meni.
I ljutnja prema osobi za koju mislim da je vidjela moju grešku i slabost. I agresivna reakcija. Bahatost.
Greška. Ljutiš se na mene. Greška.
Gubi se, stvano se lako gubi prostor za one osmijehe i za toplinu. S bilo kime, bilo gdje, bilo kada.
Za onaj jedan zagrljaj u kojem stvarno grliš cijeli svemir, ili tako nešto slično.