Raspjevani dikobraz
nedjelja, 16.05.2010.
Osobno
Sad bih stvarno trebala učiti.
Ali na radiju je baš zasvirala pjesma koja me podsjetila na piskaranje...
Ne čitam baš u zadnje vrijeme.
Zapela sam ovdje negdje:
Ne znam želim li nastaviti.
Sranje na dugo i široko.
Zapravo, sve su takve.
Narod potomaka sina Krista i Majke Zemlje, narod izuzetne kulture, ljepote, slobode, uživanja i nemilosrdnih političkih smicalica.
Narod u kojem je moguća ljubav paladina i kurve.
Što više treba lepršavom ženskom duhu od praćenja jednog tako nestabilnog i eksplozivnog odnosa?
Ma što će mi uopće sve moje, sve ovdje, kad imam Jocelynea, koji je toliko lijep da je svaki pokušaj zamišljanja propao unaprijed.
... prodajem se toliko jeftino. Uvijek.
Želim istražiti svoje svjetove. Ali one prave, one besmislene. Rascvijetale krtice zapletene u naranđasto.Prestati gledati svijet tuđim očima. Svijet u kojem prvo jedan mali detalj nije dovoljno dobar. I više nisam zadovoljna. A onda isti taj brutalni kriterij primjenim na druge ljude.I odjednom postaju ružni. Glupi. Odvratni. Kao i ja. A onda ih mrzim jer nisu svijesni svoje nakaznosti. I jer se smiju.
Ovo možda zbilja zvuči onako, patetično. Emo, možda. Ali je istina.
I evo opet mene koja se postavlja u obrambeni stav, u strahu pred potencijalnim reakcijama čitatelja.Opet ona ja koja se objašnjava.
Razmišljala sam, ima li smisla stavljati ovako intimne stvari na dohvat svima, ali baš svima.Moglo bi se dogoditi koješta ružnoga. Mogao bi to sve netko krivo shvatiti, kao što se i događalo. A netko bi mogao ovo i ispravno shvatiti i povrijediti me. Ali mislim da ovo što pišem i nije osobno. Nije ništa što svatko prije i poslije ne osjeti i doživi. U nekom obliku, u nekom kontekstu. Zapravo, mislim da sam hrabra zato što pišem ono za što mislim da je istina. Uz samo poneku, sitnu laž, sitnu izmišljenu emociju koja se ušuljala, možda i nepozvana.
Nekako se sve na kraju vrti oko pitanja, što je uopće od svega toga stvarno.