Ponekad pokušam prerezati nit svojih misli i samo osluškivati i zapažati svijet oko sebe.
A onda pomislim kako je baš dobro kaj to vježbam.
A onda kako ću na blog napisati kak je smiješno da moje vježbe koncentracije traju 5 sekundi.
A onda ...
... eee, ko to zna. Danas sam zaspala u busu. Ništa novoga. Ovaj put mi je ispala knjiga iz ruku na pod. To je nešto novo.
Bilo mi je neugodno na neki način, jer znam da mi je glava skroz klonula dok sam spavala i onda pras! knjiga u pod.
Ali i dobar osjećaj, nekako ljudski. Koliko god su me neki gledali s razumijevanjem, neki prezirljivo a neki uopće i nisu,
starija gospođa do mene koja je mirisala na kokoši se nasmijala i rekla da je to vredu, jer je čovjeku najljepše kad spava.
Stvarno, je, u redu je.
U redu je i ovo.
Ponekad, biti blesav. Ponekad, biti iskren.
Ponekad, zaplesati kao dijete.
I nasmijati se svojim mislima. Stotom analiziranju neke rečenice, kad je već odavno otišla u prošlost.
Zamišljanju stvari kojih nikada ne će biti. Mislima koje se nezvano, na prstima ušuljaju.
A kad su već tu, žao mi ih je otjerati. Ali, ne želim ih. Ne želim živjeti u vječnoj sjeti niti u vječnom razmatranju..
O, toliko vremena provodim raspredajući svoje ponašanje i ponašanje drugih navodeći i izmišljajući razloge, krojeći imaginarne dijaloge u kojima sve to potanko i detaljno navodim i primjerima objašnjavam. A sve je to suvišno, i sve je uzalud jer su ta objašnjenja beskorisna. A kad i dođem u priliku uobličiti te misli u stvaran razgovor, ne znam kaj bih rekla. Sve misli su mi potrošene na neusmjereno lutanje, okolo naokolo.
Jeli to u redu?
Shut down.
Kraj i početak su uvijek jednato isto.
Nakon dva tjedna stresa i umišljenih problema, sad smo kao, slobodni.
A nisam. Jer me još uvijek panično strah mnogih odgovora. Ne, ova večer je tek početak.
Ping i pong.
Da, lagala sam. Lažem cijelo vrijeme. I kaj onda?
U zadnje vrijeme imam neutaživu potrebu za snom. Mogu spavati od sedam navečer do devet ujutro.
Sad se još i hvalim. :)
Ali stvarno ne razumijem, te male kotačiće koji se vrte negdje iza, zbog kojih će nekad biti mir, a nekad nered.
A poante svega su uvijek nekakve glupe male sitnice. I pomislim, mgz, sve to zbog toga???
Opet lažem. Ne pomislim to. Pomislim nešto tipa "uf, kakve je odvratne cipele obula. Ima ružne noge. Liče na moje.
Sva sreća da su cipele tolko kričave da nitko ne gleda noge.".
Yeah, trenutno sam opsjednuta svojim nogama i zašto su estetski neprihvatljive.
Dumbass.
Sad kad sam to javno napisala, mogu od srama zauvijek izbrisat te ideje iz glave. :)
Malo sam opsjednuta ljepotom. Kao doživljajem. I onako površno.
Činjenica je da ona nije danas izmišljena, kao nešto čime nas šopaju mediji.
Većina pozitivnih izmišljenih likova su jako lijepi. U 1001 noći su skoro svi doslovce "lijepi kao mjesec".
Ok, ljudi su skloni bježati od stvarnosti i izmišljati kojekakve naivne pričice.
Ali ova se provlači prilično dugo i prilično uporno.
Prošli odlomak je posve glup, i htjela sam ga izbrisati.
Ali nekad imam potrebu objaviti nešto glupo, za što znam da se ne će nikome svidjeti niti će uživati u čitanju.
Čisto da stvari ostanu realne.
Da popustim, barem jednom.
Laku noć, svima.
Ova kiša, izuzetno je pogodna.
Čisto tako, za osluhnuti.
Za zanemariti matematiku, premda me veseli.
Nekako aktivnosti stvarno postanu manje privlačne kad postanu stvar obaveze i još gore- natjecanja.
Ne znam odakle nam ta potreba, da se stalno uspoređujemo.
Kad nemamo implementirano Comparable sučelje.
Zašto pokušavati biti sretniji od drugih? Naoko, ne radim to. Naoko, baš me briga. Ali zapravo mi je stvarno bitno da budem dobra. Da imam jasne moralne kriterije. Da živim sretno i ne činim druge nesretnima. Bitno mi je da ja ne budem onaj odvratni pokvareni Juda koji je prodao Dobrotu svijeta za neke sitne novce.
Ali sve je uzalud.
I to me duboko duboko vrijeđa. To što unatoć svim svojim naporima nisam ništa bolja od sve one silne jadne gamadi. Znam da propuštam poantu.
Ali stvari koje su me naučili su prejake, preduboke.
I nije mi drago kad se preobrate, kad netko tko pati od očitih karakternih mana shvati u čemu je štosi prestane uništavati sam sebe, nije mi drago.
Teško je prihvatiti činjenicu da upravo ti igraš ulogu one zlurade stare usidjelice koja sama sebe gradi sveticom. Teško je prihvatiti da je moja prošlost opcionalna, da su sve one stvari koje doboko cijenim kao osnovu svog indentiteta i osobnog ponosa zapravo ... slučajne trice.
Da pošten rad nije najbitnija stvar u životu.
Da je onaj lijenčina koji živi na tuđoj grbači jednako dobar čovijek kao i ja.
Da je onaj koji nas svaki dan krade i od nas radi budale čovjek.
I onaj agresivan, i onaj lažljivac i onaj bezobrazan.
I onaj na heroinu.
I onaj koji će istući psa, i onaj koji će izroštiljati mačića.
I onaj koji će brutalno raskomadati i pojesti drugog čovjeka. I onaj koji će pojesti sebe.
I sve ostale stvari od pomisli na koje mi se okreće želudac. I svi oni koje ću bez razmišljanja proglasiti poremećenima.
Nisu to.
To je ono najgore, ono što ne mogu prihvatiti. Juda je miljenik. Jer je iskusio.
A učili smo da je za takve pripremljen najgori i najdublji pakao. Izdajice.Tako je puno ljepše i ugodnije živjeti, zar ne? Kad znaš da će u drugom životu takvi biti zatvoreni negdje na sigurnom.Da će patiti, kao što i zaslužuju.
Dug je put do slobode. Slobode od svojih ograničenja. Od brojnih strahova. Slobode koja se krije izvan racionalnih granica shvaćanja i doživljaja.I svaka kišna kap koja udara u prozor. Zvuči.
Napomena za kraj.
Ovih dana izgleda da se svi osjećaju pozvani iznjeti svoju interpetaciju Uskrsa, pa sam tako i ja, premda ja o tome realno nemam pojma. Ne znam baš kaj piše u Bibliji, niti tvrdim da znam.
Niti želim iznositi neki nadrialternativni pogled na sve to, niti vrijeđati. Sada sam unaprijed zauzela obrambeni stav, i opravdavam se, što možda nije dobro i može biti znak kukavičluka.
Ali stvarno ne želim 'soliti pamet' nikome, niti se razmetati velikim riječima.
Samo pokazati svoju perspektivu, što je više moguće iskreno.
Ista ona jeziva samoća još uvijek je tu negdje, odmah iza ugla.
Zato pišem. Jer nema nikoga na msn-u u ovo doba.
A ja imam užasnu potrebu podjeliti bilo što s bilo kime.
Za doručak sam pojela bijelu kavu.
173. sam na ispitu iz SISa. Ja ja ja.
Dosta mi je sebe, stvarno. Pogotovo kad se počnem ponašati
kao idiot koji misli da sve zna pa
uporno tvrdi da ribe imaju pluča. Pa me poslje jako sram i vjerujem
da svi drugi misle da sam glupa.
A kad misliš da ljudi nešto misle o tebi onda i ti počneš sebe
doživljavati isto tako.
Nema mira, niti spasenja. Samo borba i bijeg i potraga za nekim tko
će učiniti da sve to prestane,
da trava postane stvarno zelena i procvjetale voćke postanu jedina
stvar na svijetu.
A takvoga nema.
I onda ih mrzim jer to ne mogu. I njega jer misli da sve zna.
Otvoridoh youTube i nađoh još jednu random veselu melodiju.
Tek toliko da prestanem misliti i pokrenem pozitivne emocije.
Ležati po pola devet ujutro u krevetu definitivno nije zdravo ...
Nisam vam ja tako loša, inaće. Samo se kad pišem
trudim izvuć ono najgore iz sebe.
Da budem toga svjesna kad drugi put krenem solit pamet nekome.