Ponekad pokušam prerezati nit svojih misli i samo osluškivati i zapažati svijet oko sebe.
A onda pomislim kako je baš dobro kaj to vježbam.
A onda kako ću na blog napisati kak je smiješno da moje vježbe koncentracije traju 5 sekundi.
A onda ...
... eee, ko to zna. Danas sam zaspala u busu. Ništa novoga. Ovaj put mi je ispala knjiga iz ruku na pod. To je nešto novo.
Bilo mi je neugodno na neki način, jer znam da mi je glava skroz klonula dok sam spavala i onda pras! knjiga u pod.
Ali i dobar osjećaj, nekako ljudski. Koliko god su me neki gledali s razumijevanjem, neki prezirljivo a neki uopće i nisu,
starija gospođa do mene koja je mirisala na kokoši se nasmijala i rekla da je to vredu, jer je čovjeku najljepše kad spava.
Stvarno, je, u redu je.
U redu je i ovo.
Ponekad, biti blesav. Ponekad, biti iskren.
Ponekad, zaplesati kao dijete.
I nasmijati se svojim mislima. Stotom analiziranju neke rečenice, kad je već odavno otišla u prošlost.
Zamišljanju stvari kojih nikada ne će biti. Mislima koje se nezvano, na prstima ušuljaju.
A kad su već tu, žao mi ih je otjerati. Ali, ne želim ih. Ne želim živjeti u vječnoj sjeti niti u vječnom razmatranju..
O, toliko vremena provodim raspredajući svoje ponašanje i ponašanje drugih navodeći i izmišljajući razloge, krojeći imaginarne dijaloge u kojima sve to potanko i detaljno navodim i primjerima objašnjavam. A sve je to suvišno, i sve je uzalud jer su ta objašnjenja beskorisna. A kad i dođem u priliku uobličiti te misli u stvaran razgovor, ne znam kaj bih rekla. Sve misli su mi potrošene na neusmjereno lutanje, okolo naokolo.
Jeli to u redu?
Post je objavljen 13.04.2010. u 13:39 sati.