Ovaj put je na redu izdah. Jedan dubok izdah.
i možda koji osmijeh više. Koja prepreka manje.
Ne znam što sad. Ovdje. Koji je idući korak. Stvarno tapkam u mraku.
Trebala bih se opustiti, jel da?
Ne znam zašto je to toliko prokleto teško. Jednostavno osluškivati šum vjetra u krošnjama i hodati njihovim ritmom.
Jednostavno bilo što. Samo da je jednostavno. Da nema pogrešaka, niti propuštenih prilika. Niti straha od istih.
Kaj god da napravim, pogriješiti ću.
Ali se dan svejedno vrti opet i ispočetka. Jednato isti dan.
Jednato isti strah. Ista hladnoća.
Ne znam kako da se naučim na samoću, na samu sebe.
Na ono što je bilo.
Ponestaju mi ideje pomalo, što bih mogla iduće napraviti da bude novo i drugačije. A da naravno bude unutar nekih okvira, jelte.
Ponekad se začudim sama sebi koliko se bespomoćno osjećam. Ne, ne osjećam se kao da je život bogato prostrt stol s kojega mogu uzeti što god želim. Zapravo me ta odgovornost i guši pomalo. Da uvijek treba ispočetka prolaziti sve teško i strašno. Da ja to mogu i da to uopće nije ni teško ni strašno osim ako ja to ne želim. Želim biti žrtva, stvarno.
Da se mogu od jutra do sutra žaliti kako je meni teško i kako nemam sreće. I kako je život težak i kako se cijelo vrijeme trudim proći ga uz što manje patnje. Onda sam ljuta sama na sebe jer sam takav cmizdravac. Onda si izmrcvarim prišt na vratu.
I sve nekako ode na krivo. Jer je prošao još jedan dan u kojem sam ja mislila samo na sebe i živjela samo u sebi.
Greška za greškom za greškom. Ali greške nema. Jednostavno je nema. Postoji samo sram u meni.
I ljutnja prema osobi za koju mislim da je vidjela moju grešku i slabost. I agresivna reakcija. Bahatost.
Greška. Ljutiš se na mene. Greška.
Gubi se, stvano se lako gubi prostor za one osmijehe i za toplinu. S bilo kime, bilo gdje, bilo kada.
Za onaj jedan zagrljaj u kojem stvarno grliš cijeli svemir, ili tako nešto slično.