Raspjevani dikobraz
petak, 29.01.2010.
Zadnji dan je danas. Nadam se.
Ne zadnji općenito, naravno.
Zadnji onako, stresan.
Makar, zadovoljna sam. Možda ne znam tu fiziku savršeno, ali mislim da znam sasvim solidno.
Mislim da sam se predomislila.
Lijepo je zapravo, ponekad samo sjesti i gledati svijet bez sebe.
Dobar je i takav.
Nisam uopće važna. To je dosta dobra zamjedba od osobe s onako ...
sklonostima prema mesijanskim uobražajima. :D
I da ja padnem fiziku, stvarno se ne bi ništa dogodilo. Zemlja ne bi stala. Začudo.
Vrabci opet cvrkuću. Činilo mi se neko vrijeme da ih nema. Ne znam zašto bi baš sad propjevali, dok smo još pod snjegom. Možda od sunca. Dragi su mi. Daju mi nit slijedeći koju mogu izaći iz svoje glave. Kad prestanem slušati sebe i malo, bar na trenutak poslušam njih. Vjerojatno zbore mudrije od mene.
ponedjeljak, 25.01.2010.
Jedan post vulgaris
Oh, kako je lijepo, kako slatko nakon svega, sjesti i zujati.
Par sati prije ispita. Sad mi je svejedno.
Dovraga sa svim time. Idem u redovnice. Tamo mi ne će trebati
transformacije nikoje vrste.
Zapravo, sad se malo preseravam. Kao i u većini svojih fantazija.
A ovaj blog to je. Moja kreacija, moja imaginacija, moja iluzija.
Opet sam upala u vremensku petlju, kao da je netko stisnuo
"pauziraj".
Opet sam se sjetila te ludosti, osuđene na mladu smrt.
Činjenica je da uživam koketirajući s maštarijom,
samo ako nema nikakve šanse postati stvarnost
čeznem za kopnjenjem
za njim, ili bilo kojim
Mrzim te, da mrzim svakom česticom, tko god si
zato jer živiš sebe
a ne za mene, jer nemogu
naći sigurnost da doista vrijedimo
da je vrijedno ljubavi
te vrhunske apstrakcije
utorak, 19.01.2010.
Opet
Ništa dugo, ništa komplicirano, danas.
Danas sam magnetni disk. :)
Unatoč svemu, jako dobar dan.
Shvatila sam da učenje uz glazbu nije loše, jer mi daje optimizma i samopouzdanja.
I naučila sam da priznati nekome tko te pozdravio a nemaš pojma tko je
da stvarno nemaš pojma tko je nije ništa strašno. :)
Lijep dan. Jako. Nekad pomislim da je to sve samo
stvar kako mi hormoni puknu u glavu.
Ali ... nije. Jednostavno nije.
A danas ujutro su višnjine grančice bile pokrivene tankom vrpcom snijega.
Da bar znam što tražim.
Stalno nešto tražim, a ne znam što.
Eto tolko.
Do idućeg nalaženja.
petak, 15.01.2010.
*Neka mrak sintagma*
Stvarno bi mi moglo biti žao. Jer ništa nije kao prije.
Jer se više ne vidimo, jer se ne smijemo onako luđački kao prije.
Ali nekako, nije. I to uopće nije niti tužno niti žalosno.
Uglavnom mi je žao zbog toga što se bojim ispita. I dopuštam strahovima da mi se začahure u želucu.
Ne očekujem od sebe da mi bude baš svejedno. Makar bi to bilo jako dobro.
Ali, nekako sam uspjela dokučiti da mi je od svega toga toliko muka jer mi je jako važno da ljudi misle da sam jako pametna. Pa ću početi od toga, nekako. Iskrenosti. Ili možda malo i glume.
To je tako nevjerojatno glupo, kaj jedni pred drugima radimo. Ili barem ono kaj ja radim. :D Ovim putem se ispričavam svima koji me poznaju, kaj često ne znam kaj bi sa sobom.
Ali nije problem. Jer opet imam muziku. Nakon nekoliko tjedana sam ponovno upalila radio.
Raduje me to, improvizirano skakanje po sobi. Uživanje u pokretljivosti što više zglobova mog tijela.
I kolko god mi nekaj ne ide, uvijek mogu sve odgurnuti i početi mahati rukama :)
S jedne strane svjesna sam da je "komercijalna" muzika potrošna roba, ali me nekako baš ta bas linija svaki put iznova oduševljava. Svaki put kad se pojavi, neočekivano i iznenada.
Yeah da, u gaćama su. Lutke. I meni je to izuzetno smiješno. Nadam se da je i vama. Ili ne.
Naravno, nadam se da ćete misliti da mrak crtam. Naravno. Nadam se da ne ćete misliti da ne znate crtati.
Dobro, možda jedan malo dio priželjkuje i tako nešto. Bih li se trebala loše osjećati zbog toga?
Jer, ja se osjećam jedino dobro, kad napišem nešto ovakvo. Jer je to istina.
A znam da je to najviše što mogu dati.
To i zamahati rukama iznad glave, zviždeći još jednu veselu jeftinu melodiju... cause he's so fine ...
četvrtak, 07.01.2010.
Pahuljice vraćaju udarac
Muahahahaha.
Pahuljice padaju onda kad one hoće padati, a ne kad neko hoće da padaju.
Barem one snježne, prirodne.
Rekla sam da mi ovo fali, i fali mi.
Nek jednostavnu bude tu, svakome na dohvat. Možete hvaliti, možete pljuvati ili konstruktivno kritizirati s malom primjesom zloće ili bez nje, ali to ne mijenja činjenicu da je tu.
Niti da sam ja tu.
subota, 02.01.2010.
Kao surogat
Uh, opet ovaj blog editor. Opće mi se ne sviđa.
Sva sreća da im za ovo niš ne plačam ...
Uopće ne razumijem odrasle osobe.
A istovremeno postajem jedna od njih.
Imam osjećaj da nas ništa nisu naučili.
Osim pravila kako biti uniformno dobar.
Mladež prepuštena raljama modernog društva.
Ovo je jadno.
Rečeno mi je da je bolje ne pisati kad nemaš inspiracije i ne znaš kaj bi napisao.
A ja osjećam da je ova subotnja većer nešto
što baš hoću, pošto- poto ovjekovječiti.
Ili dok im vrijeme ne nagrize servere.
Baš sam stara.
Ne patim zbog ljubavi, niti sam njom zaluđena.
Prihvatila sam da su mi roditelji takvi kakvi jesu i da ih jednostavno moram trpjeti, uz sve njihove dobre i loše strane.
Svijet je pun čarobnih prizora koji dođu i odu, kao i onih odvratnih, iste sudbine kao i prethodni.
Ne, ne ću stići pročitati sve knjige na svijetu.
Niti postati najveći Pokemon majstor.
Kad makneš sve što je suvišno ... kad konačno odlučiš da ne ćeš
čitati knjigu za koju znaš da je loša ...
niti ponovno gledati tu epizodu Dadilje, premda je u redu,
niti provesti koji sat ubijajući satyre, just for fun ...
Rano je, još je rano.
Šššššš.
Ja sam kao ja,
ali ne sasvim kao ja.
I držim da je to da jesam nepobitna činjenica. Jedna jedina.
I zavidim ljudima koji kao odavno znaju ili
osjećaju stvari koje ja otkrivam, i oduševljavaju me
ljudi koji otkrivaju slično
izgleda da više ne mogu pisati onako ljupko kao prije, da to je najbolji opis
niti britko, niti sarkastično, niti vulgarno
godinu i pol me nitko više ne vodi k književnosti, nema više litararnih asociacija
samo tehničke
duhovi, gdje ste?