Raspjevani dikobraz
petak, 15.01.2010.
*Neka mrak sintagma*
Stvarno bi mi moglo biti žao. Jer ništa nije kao prije.
Jer se više ne vidimo, jer se ne smijemo onako luđački kao prije.
Ali nekako, nije. I to uopće nije niti tužno niti žalosno.
Uglavnom mi je žao zbog toga što se bojim ispita. I dopuštam strahovima da mi se začahure u želucu.
Ne očekujem od sebe da mi bude baš svejedno. Makar bi to bilo jako dobro.
Ali, nekako sam uspjela dokučiti da mi je od svega toga toliko muka jer mi je jako važno da ljudi misle da sam jako pametna. Pa ću početi od toga, nekako. Iskrenosti. Ili možda malo i glume.
To je tako nevjerojatno glupo, kaj jedni pred drugima radimo. Ili barem ono kaj ja radim. :D Ovim putem se ispričavam svima koji me poznaju, kaj često ne znam kaj bi sa sobom.
Ali nije problem. Jer opet imam muziku. Nakon nekoliko tjedana sam ponovno upalila radio.
Raduje me to, improvizirano skakanje po sobi. Uživanje u pokretljivosti što više zglobova mog tijela.
I kolko god mi nekaj ne ide, uvijek mogu sve odgurnuti i početi mahati rukama :)
S jedne strane svjesna sam da je "komercijalna" muzika potrošna roba, ali me nekako baš ta bas linija svaki put iznova oduševljava. Svaki put kad se pojavi, neočekivano i iznenada.
Yeah da, u gaćama su. Lutke. I meni je to izuzetno smiješno. Nadam se da je i vama. Ili ne.
Naravno, nadam se da ćete misliti da mrak crtam. Naravno. Nadam se da ne ćete misliti da ne znate crtati.
Dobro, možda jedan malo dio priželjkuje i tako nešto. Bih li se trebala loše osjećati zbog toga?
Jer, ja se osjećam jedino dobro, kad napišem nešto ovakvo. Jer je to istina.
A znam da je to najviše što mogu dati.
To i zamahati rukama iznad glave, zviždeći još jednu veselu jeftinu melodiju... cause he's so fine ...