Ovim postom se nagrađujem jer sam uspjela ustati u osam. I odonda raditi nešto korisno.
To me smiri. Kad radim nešto korisno. "Nothing is something worth doing" koncept još nisam svladala.
Još me strah da ću umrijeti, a da je ostalo toliko neobavljenog posla.
Ali nema veze, za sad mi ide dobro. Pojela sam dobar (sladak) doručak, proradila nešto zadataka iz fizike, pojela kivi i jednu štangicu bijele Milke Luflee( uopće nije fina, ali je zarazna).
Uz ovakvu organizaciju, još ću stići i baviti se nečim kreativnim.
Iskušavam novi princip. Ne tjeram se da stalno što radim. Samo ne radim ništa u čemu ne uživam, niti nije nužno.
Čudo stvari tako otpadne prije nego li ih i počnem. I odjednom imam brdo vremena.
Za fino ovako sjesti, razmisliti, a možda na kraju i podijeliti.
He, podijeliti. Bilo bi fora da nekaj nacrtam. Čisto onako, da se izložim, jedan svoj sasvim osobni dio. U zadnje vrijeme cinclam samo po pripremama za labose. Prilično tupo.
Ali je i karakteristično za mene. Nadam se da nisam postala biće ograničene mašte.
Uostalom, kako se odvojiti od života u fantaziji, a ostati bogate mašte?
Ovdje su pojmovi izgleda dosta zbrkani ... ali terminologija se i dalje mora znati. :)
Tek je pol četri. I Božić je.
I trebalo bi napisati Božićni post.
Htjela sam vam staviti jednu pjesmu koja mene jako veseli. Ali ju ne mogu naći na YouTubeu u odgovarajuće dobroj izvedbi. Uostalom, možemo i u tišini ponekad.
Uz tutnjanje vjetra tamo vani.
Frustrira me program jedan. Eto, ne znam ga napisati i zato me jako frustrira.
I umjesto da radim na tome, ja se ovdje žalim. :)
Ali i to je nekakav početak. Uočavanje okolnosti, jako svakodnevnih okolnosti. Prividnih prepreka. A tik iza njih sjaji sunce. Ili si barem tako ja mislim.
Kad znam da ću sutra biti mirna. I da sutra ne ću mrziti svaki osmijeh koji nije upućen meni. Kad sam se posve odrekla danas.
I smijem se klincima ... klincima! Svi ispod dvadeset godina su za mene klinci. Valjda zato jer meni nitko ne bi dao više od dvadeset. Smijem se klincima koji po autobusima pričaju na engleskom i misle da su fora. Ne bih da ja to nisam radila. Dobro je netko jednom rekao- najlakše je osuditi bivšega sebe.
I čekam te spasonosne praznike, te trenutke kad ću konačno moći sjesti i odahnuti. I kad se oni dogode, kaj ja napravim? Uhvatim u ruke "Ljubav u doba kolere". I ne mogu ju više pustiti, premda mami onim najnižim i najjeftinijim oružijima ljubića- maštanjem o nepoznatoj ljubavi. Uh. Izmišljam Opet izmišljam. Izmišljam sebe. O da, to je fino.
Zašto ne i Fernima Daza? Zanosna ljepotica bademastih očiju. Bezvremenska.
Bojim se vremena. Osjećam me ono razara, svakim danom. Svaka ozljeda i ogrebotina me unakažuju, svakim danom sam sve masnija i mlohavija ... uh, naježim se kad pročitam ovo kaj sam napisala. Ali tako je.
I tako će i biti dok svakim svojim komadićem nastavim vjerovati u to.
A ne želim to.
I nisam to.
Da bar mogu uhvatiti vrijeme za rep.
Ne sjećam se kad sam zadnji put imala vjere. U bilo što.
U to da dolazi sutra. U to da danas ima smisla.
Želim crtati, s istom onom strašću kojom zrači tok iscrtanih linija po papiru s ispisanim fizikalnim izvodima.
Svaka da bude živa.
Ne želim da bude izmišljeno, išta. Svaku sekundu koju proživim negdje drugdje ( ja), ovdje sam izgubila ( mi).
Ne može to tako.