Raspjevani dikobraz
četvrtak, 26.11.2009.
Volim čistoću i eleganciju.
Volim kada vas ne moram preklinjati na koljenima za koji komentarčić. ^^
Uvijek sam mislila da će mi ako ranije počnem učiti biti lakše.
Sad znam da tako jediono raste moja ambicija i nesigurnost.
Moram se prestati preseravati.
Hitno.
___________________________________________________________________
Shan Sa- Carica, knjiga bez obrata.
Dovoljno je pročitati naslovnu stranicu i već vam je sve poznato. S time da naslovnica preuveličava stvari i dramatizira gdje drame nema.
Kao da je bila žrtva neke velike urote, a bila je žrtva jedino vremena. Svejedno, izuzetno ugodno štivo.
Ugodan vam i topao ostatak dana želim.
ponedjeljak, 23.11.2009.
Utapam se u apstrakcijama. U izmišljenim, lažnim, patnjama i bolima.
Dosta mi je apsoluta i alefa nula. Matetaticari vječno izmišljaju jedno, duhovnjaci drugo.
Unatoč njima mrzim Pahuljice. Zagrijavaju se za trening u onim svojim suknjicama. Sigurno svaki dan briju noge.
Shvatila sam da imam i neki podsvjesni zazir od debelih ljudi.
Tjedan dana plutam morem. Onda se odjednom nasučem na nemirno pjeskovito tlo emocija i njihove stvarnosti. Kontrola mi slabo ide. Ne ide mi učenje.
Odjednom me normni niz ISO 9000 ni najmanje ne zanima.
...Oh, they called her Loreley...
Život u mauzoleju, posvećen oplakivanju mrtvih i izgubljenih. Kao da je uopće važno što si otišla.
Ionako smo samo statisti u tuđim životima, s ugovorima na određeno vrijeme.
Bitna sam samo ja u ovom trenu, ja koja pišem i ti, koji čitaš, makar ne znam tko si. Možda ćeš razumjeti. Možda ne ćeš. Ali to je tvoja priča.
utorak, 17.11.2009.
Moj prošli post ozbiljno se ljuti na vas. nitko ne voli biti ignoriran.
Ne ću reći da nemam vremena. Uvijek se može ostati samo malo dulje budan, za stvari koje su ti važne.
A meni bi vjerojatno trebalo biti važno malo stati i razmisliti gdje sam. Pola u noći je.
Sve pripreme za labose sutra su napisane. Može se malo odahnuti.
Zadnjih tjedana sam imala prilike vidjeti samu sebe kad podivljam. Kad dopustim osjećajima da zagospodare.
Pamtim sramotu koju sam osjećala kad smo pri usponu na Sljeme stali uz stazu da on nešto složi, dok su svi prolazili mimo nas ... vidjeli su da se odmaram, a to opće nije bila istina. Bila sam jako ljuta na njega jer me osramotio. Ja, da se odmaram. Ja! Ko neki slabić, žgoljavac.
Ne znam mogu li se izlječiti od takvih stvari. Možda mogu kontrolirati simptome, pa i sam problem nestane. Taj jedan veliki stalno ugroženi ego.
Nadam se da i drugi imaju slične probleme. To bi bilo nekako utješno, kolko god bilo sebično.
U svom tom zbiru perverzija svakodnevnog života, teško se zapravo sjetiti, znate. A uostalom, koga briga.
nedjelja, 08.11.2009.
Peep show
peeps- Urban dictionary
Deja vu.
Muškarci. Uvijek im treba objašnjavati činjenice koje su intuitivno jasne.
utorak, 03.11.2009.
Još jedan hop!
Oduševili ste me količinom i kvalitetom nedavno objavlejnih tekstova. Malo što je ljepše od čitanja tuđih misli s ushitom.
Dakle, nešto sam nedavno bila spominjala ispite. Možda nema smisla prčkati po prošlosti, a to oni sada i jesu, ali budući da su me upozorili na pojave stalno prisutne, ali prikrivene, mislim da je ipak vrijedno utrošiti nekoliko prašnjavih riječi na njih.
Nakon što sam upisala fakultet, bila sam odlučna kako mu ne ću dozvoliti da mi umanji kvalitetu života niti količinu uživanja. I bila sam sasvim zadovoljna prosječnim ocjenama.
Kako je vrijeme prolazilo, nešto se mijenjalo, stalno i pomalo. Svaki puta htjela sam malo više, samo malo više ... i zaglibila usred tjedan dana muke i preznojavanja prije ispita, bolova u želucu od nervoze i napadaja plača, sve pred strahom, jednim i ogromnim strahom- da ću pasti ispit. Zapanjujuće je koliko se lako čovjek ufura u snobizam i elitizam.
Odjednom potajno osjećam da oni s "malo" bodova ionako ništa ne vrijede, da su ljenguze vječno osuđene na prosječnost. I odjednom me panično strah da ću postati jedna od njih.
Važno mi je da budem bolja, da zaslužim svoje mjesto i poštovanje u akademskoj zajednici ubijanjem sebe i masakriranjem svakog kreativnog poriva.
Važno mi je što misle o meni. Stvarno je.
No dobro.
Danas. Ples. Prelazi granice fizike. Jednostavno nemoguće objasniti onima koji to ne osjećaju u kostima. Neizmjeran užitak u djeljenom iskustvu laganog kliženja prostorom koji se usred glazbe i pokreta posve rastvara i sasvim pomalo rastapa. U povjerenju u osmjeh potpunog stranca. U uzvaraćanju osmjeha.