Oduševili ste me količinom i kvalitetom nedavno objavlejnih tekstova. Malo što je ljepše od čitanja tuđih misli s ushitom.
Dakle, nešto sam nedavno bila spominjala ispite. Možda nema smisla prčkati po prošlosti, a to oni sada i jesu, ali budući da su me upozorili na pojave stalno prisutne, ali prikrivene, mislim da je ipak vrijedno utrošiti nekoliko prašnjavih riječi na njih.
Nakon što sam upisala fakultet, bila sam odlučna kako mu ne ću dozvoliti da mi umanji kvalitetu života niti količinu uživanja. I bila sam sasvim zadovoljna prosječnim ocjenama.
Kako je vrijeme prolazilo, nešto se mijenjalo, stalno i pomalo. Svaki puta htjela sam malo više, samo malo više ... i zaglibila usred tjedan dana muke i preznojavanja prije ispita, bolova u želucu od nervoze i napadaja plača, sve pred strahom, jednim i ogromnim strahom- da ću pasti ispit. Zapanjujuće je koliko se lako čovjek ufura u snobizam i elitizam.
Odjednom potajno osjećam da oni s "malo" bodova ionako ništa ne vrijede, da su ljenguze vječno osuđene na prosječnost. I odjednom me panično strah da ću postati jedna od njih.
Važno mi je da budem bolja, da zaslužim svoje mjesto i poštovanje u akademskoj zajednici ubijanjem sebe i masakriranjem svakog kreativnog poriva.
Važno mi je što misle o meni. Stvarno je.
No dobro.
Danas. Ples. Prelazi granice fizike. Jednostavno nemoguće objasniti onima koji to ne osjećaju u kostima. Neizmjeran užitak u djeljenom iskustvu laganog kliženja prostorom koji se usred glazbe i pokreta posve rastvara i sasvim pomalo rastapa. U povjerenju u osmjeh potpunog stranca. U uzvaraćanju osmjeha.
Post je objavljen 03.11.2009. u 08:29 sati.