Utapam se u apstrakcijama. U izmišljenim, lažnim, patnjama i bolima.
Dosta mi je apsoluta i alefa nula. Matetaticari vječno izmišljaju jedno, duhovnjaci drugo.
Unatoč njima mrzim Pahuljice. Zagrijavaju se za trening u onim svojim suknjicama. Sigurno svaki dan briju noge.
Shvatila sam da imam i neki podsvjesni zazir od debelih ljudi.
Tjedan dana plutam morem. Onda se odjednom nasučem na nemirno pjeskovito tlo emocija i njihove stvarnosti. Kontrola mi slabo ide. Ne ide mi učenje.
Odjednom me normni niz ISO 9000 ni najmanje ne zanima.
...Oh, they called her Loreley...
Život u mauzoleju, posvećen oplakivanju mrtvih i izgubljenih. Kao da je uopće važno što si otišla.
Ionako smo samo statisti u tuđim životima, s ugovorima na određeno vrijeme.
Bitna sam samo ja u ovom trenu, ja koja pišem i ti, koji čitaš, makar ne znam tko si. Možda ćeš razumjeti. Možda ne ćeš. Ali to je tvoja priča.
Post je objavljen 23.11.2009. u 16:14 sati.