Raspjevani dikobraz
subota, 02.01.2010.
Kao surogat
Uh, opet ovaj blog editor. Opće mi se ne sviđa.
Sva sreća da im za ovo niš ne plačam ...
Uopće ne razumijem odrasle osobe.
A istovremeno postajem jedna od njih.
Imam osjećaj da nas ništa nisu naučili.
Osim pravila kako biti uniformno dobar.
Mladež prepuštena raljama modernog društva.
Ovo je jadno.
Rečeno mi je da je bolje ne pisati kad nemaš inspiracije i ne znaš kaj bi napisao.
A ja osjećam da je ova subotnja većer nešto
što baš hoću, pošto- poto ovjekovječiti.
Ili dok im vrijeme ne nagrize servere.
Baš sam stara.
Ne patim zbog ljubavi, niti sam njom zaluđena.
Prihvatila sam da su mi roditelji takvi kakvi jesu i da ih jednostavno moram trpjeti, uz sve njihove dobre i loše strane.
Svijet je pun čarobnih prizora koji dođu i odu, kao i onih odvratnih, iste sudbine kao i prethodni.
Ne, ne ću stići pročitati sve knjige na svijetu.
Niti postati najveći Pokemon majstor.
Kad makneš sve što je suvišno ... kad konačno odlučiš da ne ćeš
čitati knjigu za koju znaš da je loša ...
niti ponovno gledati tu epizodu Dadilje, premda je u redu,
niti provesti koji sat ubijajući satyre, just for fun ...
Rano je, još je rano.
Šššššš.
Ja sam kao ja,
ali ne sasvim kao ja.
I držim da je to da jesam nepobitna činjenica. Jedna jedina.
I zavidim ljudima koji kao odavno znaju ili
osjećaju stvari koje ja otkrivam, i oduševljavaju me
ljudi koji otkrivaju slično
izgleda da više ne mogu pisati onako ljupko kao prije, da to je najbolji opis
niti britko, niti sarkastično, niti vulgarno
godinu i pol me nitko više ne vodi k književnosti, nema više litararnih asociacija
samo tehničke
duhovi, gdje ste?