Raspjevani dikobraz
utorak, 27.02.2007.
You watch things fall apart,
And you really, really don't care
They were ment to die anyway
You can always buy another one, right ?
Sex, drugs and rock'n'roll, baby
Sex, drugs and rock'n'roll
subota, 24.02.2007.
A tako je lijep, tako je lijep kada ga se otvara s internet explorerom ...
Gledam svoj blog i plačem kako je izmasakriran
sjetim se kako sam ga lijepoga napravila ...
nemam volje sve prepravljati ...
ionako je sadržaj taj koji je važan ... sadržaj, da sadržaj
ne znam koristiti zareze, toga sam postala bolno svjesna
firefox možda ispravlja one obične pravopisne greške, ali ne i zareze
da, u tome je tajna moje iznenadne pismenosti, firefox
mrzite me jer ne znam pisati, mrzite me i bojite me se
sad zvučim kao luđakinja, upravo ona vrsta protiv koje se najviše borim
il'ti najviše gunđam
s kim si, takav si
sva sreća da to ne vrijedi za mene
meni je samo dosadno
a i dugujem napisati nešto
ne znam zašto živim u uvjerenju da dugujem napisati nešto
ne dugujem ja nikome ništa
dobro, možda nekolicini ljudi, ali ne pisanje
barem ne pisanje ovoga
pokušavam dokazati da ovo ima smisla
ima li? ima li smisla pisati ...
divim se ljudima koji pišu divno, pametno i inspirirano unatoč tome što ih nitko ne čita
kad pronađem takav blog, presretna sam
"evo pravoga čovjeka" , pomislim
jesmo li osuđeni na istinu
na istinu o ljudima oko nas
stvarnost je dobra, ako nije nedostatak onog drugog
već ono drugo postoji unutar stvarnosti
kako god bilo, od stvarnosti ne možemo pobjeći
možemo bježati
ali se ne možemo sakriti
svi smo mi ipak samo ljudi
albatrosi su ionako već odavno otišli
petak, 23.02.2007.
Nekada ne želim da ljudi sve poprave, da sve bude u redu i ima smisla. Ponekad želim samo zagrljaj.
Možda je to glupo, vrlo vjerojatno jeste. Sve je ovo glupo, zapravo.
I nije. I je i nije. Beskonačna petlja.
I sve nestaje, gubi se i blijedi osim borbe. Ne za ili protiv njih, već sam sa sobom, beskonačno.
Ništa se ne će promijeniti, ne izvana. Možda rastem. Možda samo umišljam da rastem.
Ne, nisam neustrašiva, nisam sigurna niti hrabra. Ali svejednako hodam, korak po korak, ulicu za ulicom sve bliže i bliže. Vrištim, želim se okrenuti i pobjeći, sakriti se i reći sama sebi da sam barem pokušala i da je u redu, ali ne mogu jer previše me privlači ta ideja ... što ako sam u krivu ?
srijeda, 21.02.2007.
Nekad je lijepše ne znati
Je li vam se ikada dogodilo da ste pročitali neki tekst i pomislili da biste radije da niste ? Mrzim što mi takve sitnice mogu pokvariti i najbolje raspoloženje. Jedan tren sam tako nevjerojatno prpošna da bih vjerojatno odletijela da nema stropa i onda pročitam nešto što me se ne tiče na bilo koji mogući zamisliv način, i puf! Splasne sve živo, i osjećam se ... well, glupo.
Nekada je ljepše ne imati pojma što se događa, jednostavno ne znati.
Neki ljudi su otrovni sami po sebi, i svaka riječ iz njihovih usta je ... pesticid.
Mrzim što za mene postoje takvi ljudi, mrzim što ih ne mogu ignorirati, mrzim što me uspiju iznervirati i mrzim to što ih mrzim. Ne mrzim ih zapravo. Samo bi bilo lijepo da zuje nekom drugom pod uho.
Važno je znati dozirati šutnju i govor onako, u pravim omjerima rekla bih. Ali to sad nema veze s vezom.
Pretpostavljam da je važno nikada ne prestati pisati. Pisati iskreno, unijeti sebe u to. Ali nije bit u pisanju.
bit je u ne predavanju. Dobila sam tri iz zadaćnice iz hrvatskog. Opet.
Nekada imam osjećaj da me ta žena gazi ... ali nije istina. Problem je što dobijem svoj tekst natrag i crvenu trojku, bez komentara, bez kritika, bez ičega. I kako bih se ja trebala popraviti ?? Valjda se profesorica boji da bi netko previše kritika mogao shvatiti osobno. Ja znam da ja bih. To mi je pretpostavljam velika mana. Moram ju naučiti prevladati. Bez poštene kritike, nema poštenog posla.
Sve je novo. Ozbiljno vam kažem. Sve je staro, ali opet novo. Nisam pisala neko vrijeme, ne znam jeste li primijetili. Ha ha, naravno da jeste, vi ste moji najdraži čitatelji ^^
Iskreno, nisam ni primijetila vrijeme, ono i ja smo neka druga ... kategorija.
Da, moglo bi se raspravljati, o svemu tome, ali nekako mi se ne da. :)
Imam puno posla i uhvatilo me previše dobro raspoloženje da bih ga rasipala na takva raspredanja.
Pisala sam jučer tri sata zadaću iz engleskog i nije je bilo danas ... ne znam bih li radije da pročitam tu moju hrpu gluposti na glas ili da prešutim sve to. Znam da će mi biti žao ako ne budem, bit će mi jako žao. Ipak se ponosim svojim tekstom, koliko god bio aljkav. Ima vrišteće razderane papiriće, i to je nešto, zar ne ? Uglavnom, eto, nove misli rekla bih. novi sistem. Smijeh. Koliko sam ja puta napravila novi sistem u teoriji, da mi je 10 lipa za svaki, mogla bih komotno otići na kolače.
Ha ništa, nema smisla da zapravo sad tu pišem nešto, iako zapravo ima jako puno smisla, samo što ja volim govoriti da stvari nemaju smisla kako bih zbunila smokije, pa eto, doviđenja.
nedjelja, 11.02.2007.
Sjedim ovdje, sjedim u okovima tišine, panično pokušavam smisliti nešto smisliti bilo što, riječ ili dvije, upravo one i posebne koje će učiniti da sve bude bolje.
Sad sam već sigurna, ne znam ništa. I boli me desna noga, a kad vas boli desna noga, znate da nešto nije u redu. Pogotovo kada vas desna noga boli tri tjedna u komadu i rasplačete se vješeći čarape.
Koliko loših uspomena čovjek može imati na čarape ?
Imam nekih stvari koje si moram raščistiti u glavi. Inače osim toga ... da. Lažem jedinoj osobi na svijetu kojoj ne bih smjela lagati, premalo učim, svaki drugi dan zaboravim nahraniti psa, čitam istu knjigu već mjesec dana ... i ... sretna sam ^^
Pomalo smiješno, zar ne ?
A zbilja je nešto užasno kad shvatiš da svaki dan živiš život koji uopće nije tvoj i kakvog ga nikada nisi ni želio. To je glupo zapravo ... Ne znam, ne znam što je to u nama ljudima da nam je toliko teško biti sretan ...
subota, 03.02.2007.
How long can one live in a lie?
četvrtak, 01.02.2007.
Nekad je teško pisati. Nekad bih najradije napisala nešto u stilu:
"Srdžbu mi boginjo, pjevaj
Ahileja, Peleju sina ... "
Well, ne mislim na pisanju apsolutno genijalnoga djela, nego na invokaciju.
O Bože, pomozi mi s ovim pisanjem, ja više ne znam ^^
Znate li koliko je teško naći nešto o književnosti na internetu, na hrvatskom jeziku? Ne mislim na one glupe vodiče za lektiru za pijavice koje se ne mogu udostojiti pročitati knjigu i onda se krave pred profama kako su oni marljivi, nego baš tekstove ili biografije autora ili ne daj bože da tražiš nešto iz povijesti ... strava.
Ali ajde, ovo mi je jedina alternativa učenju, pa ono ...
mogla bih čak nešto i napisati.
Dakle. Ja se ovdje deklariram kao lažljivica. I to licemjerna lažljivica koja hvali i zalaže se za istinu, a ne ponaša se tako. Ne vjerujte mi. Ovo je sad bio paradoks, štoviše, oblik jednog od poznatijih paradoksa. Ja volim paradokse. Ljudi ih obično ne vole.
Kad ste zadnji put sreli osobu s kojom ste se do iznemoglosti napričali o paradoksima?
Kad ste zadnji put sreli osobu s kojom ste se do iznemoglosti napričali, dok niste imali osjećaj da se zbilja više ništa nema za reći? Ne da je neprimjereno, nevažno i posve bespotrebno reći nešto ili pričati o nečemu, već da nedostatak riječi izražava upravo potpunost komunikacije ... duh, nešto sam zaglibila. Grezla u krivi jarak pretpostavljam.
