U Rašćanima svečano otkriven spomenik don Mihovilu Pavlinoviću
nedjelja , 30.09.2007.
Danas je u Rašćanima održana kulturna manifestacija na kojoj je otkriven spomenik hrvatskom rodoljubu, političaru, književniku i narodnom zastupniku don Mihovilu Pavlinoviću (1831.-1887.). Iako je Pavlinović rođen u Podgori, spomenik mu je otkriven u Rašćanima budući da su podgorski Pavlinovići bili podrijetlom iz Rašćana. Otkrivanje spomenika privuklo je veliki broj ljudi (čini mi se oko pet stotina), kako stanovnika Rašćana i okolice, tako i Vrgorčana, Imoćana, Makarana, rašćanske dijaspore i drugih. Na skup su došli brojni političari – načelnici i gradonačelnici okolnih mjesta, saborski zastupnici, župan i brojno svećenstvo ovoga kraja. Svečanu misu, koja je započela u 16 sati, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup u miru, don Ante Jurić uz asisteniciju broj svećenstva šireg Biokovsko-neretvanskog kraja.
Voditeljica programa rekla je par riječi o povijesti rašćanskoga kraja, u kojem je istakla pripadnost Rašćana kroz povijest imotskom kraju, ali je nažalost ispustila činjenicu da su Rašćane danas dio Vrgorske krajine. Nažalost, da nisam znao gdje sam, pomislio bih da sam u Imotskoj krajini, a ne u Vrgorskoj.
Domaćin skupa bio je vrgorski gradonačelnik Boris Matković koji je održao jedan vrlo patriotski govor u kojem je upozorio na potrebu očuvanja našeg identiteta, a iza njega je govorio makarski gradonačelnik Ožić-Bebek koji je istaknuo kako je i sam podrijetlom Rašćanac. Također govorio je podgorski načelnik Sumić, splitsko-dalmatinski župan Ante Sanader i saborski zastupnik HDZ-a Gajo Bućan. Svi su govori obilovali domoljubnim nabojem, ali nažalost velika moja zamjerka leži u činjenici da je bilo dosta pokušaja političke promidžbe jedne političke opcije, što se posebno nije svidjelo grupici starijih ljudi koji su stajali do mene i koji su stalno grintali kako će, izgleda, govore držati svi gradonačelnici i načelnici iz naše županije koji pripadaju to stranci i da političkoj kampanji neće biti kraja, te da nećemo prije noći doma. Nakon govora spomenik su otkrili saborski zastupnik Gajo Bućan i izaslanica ministarstva kulture, a ne kako se najavljivalo, doministar kulture Branko Štulić. Spomenik don Mihovilu Pavlinoviću izradio je kipar Marko Gugić, a u prostoru ga je konkretizirao arhitekt Edo Šegvić. Idejni začetnik gradnje ovoga spomenika bio je župnik Rašćana don Vjekoslav Pavlinović, čelnik Odbora za izradu spomenika u kojem su članovi bili još neki rašćanski Pavlinovići. Don Vjeko se na skupu zahvalio svim sponzorima izgradnje ovog vrijednog spomenika. Naglasio je kako don Mihovil Pavlinović spada među najzaslužnije političare za priključenje Dalmacije Hrvatskoj, te kako je uspio vratiti hrvatski jezik u sve institucije. Spomenik Pavlinoviću rašćanski su Pavlinovići izradili iz zahvale za sve što je on za vrijeme svog života učinio za očuvanje hrvatskog identiteta.
Poslije govora uslijedio je kulturni program. Nastupili su: rašćanska djeca sa recitacijom, gradska glazba Zvonimir, klapa iz Vranjica te fenomenalni folklorni ansambl Salona iz Solina koji je, uz zvukove opere Ero s onoga svijeta koje je izvodila gradska glazba Zvonimir, otplesao kolo u prelijepim narodnim nošnjama.
Iza programa gosti su se preselili s druge strane ceste i pošteno zamezili.
Po mome mišljenju, današnja manifestacija i sam spomenik kao takav značajno su pridonijeli kulturnom napretku kako raščanskog kraja i cijele Vrgorske krajine.
komentiraj (7) * ispiši * #
Arheologija i Vrgorac
petak , 28.09.2007.
Sve češće mi kolege arheolozi, koji iskapaju na trasi autoceste koja prolazi kroz Vrgorsku krajinu, pričaju kako stalno nailaze na bogata arheološka nalazišta iz mnogih razdoblja naše povijesti. Štoviše na trenutnoj trasi od Šestanovca do Ravče zasad je nađeno 67 nalazišta, i to samo na zemljištu preko kojeg će proći asfalt, jer se susjedno područje i ne istražuje, budući da investitori autoceste po zakonu moraju financirati i arheološka iskapanja, pa nemaju razloga slati arheologe dalje od trase. Također mi kolege kažu kako ne mogu vjerovati koliko se mnogo tumula (gomila) nalazi u Vrgorskoj krajini, a koje još nisu istražene. Usprkos općem zazelenjivanju kamenjara zadnjih tridesetak godina gomile se ipak jasno vide jer iz njih trava ne raste, što samo po sebi govori o vještini onih kojih su ih gradili. Gomile u našem kraju su različitog postanka, mnogo ih je prapovijesnog postanka, a dio ih je nastao u vremenu mletačko-turskih ratova kada su označavale granicu. Granica iz 1699. išta je otprilike polovicom krajine, a granica iz 1718. današnjom granicom. Objema tim linijama prostire se na desetak gomila. Ove prapovijesne će arheolozi istražiti jer postoji velika mogućnost da će se neki predmeti tamo naći. Prije prolaska trase autoceste Zabiokovlje je bilo jedna velika praznina na arheološkoj karti Hrvatske, premda su neki slučajni nalazi, kao i spomenute gomile davale indiciju da se tu nalazi puno više arheološkog blaga. Kada bi se naši arheolozi odlijepili od Jadera, Salone i Narone i ostalog primorja i malo skočili do Zagore vjerujem da bi imali što naći, a iz najnovijih iskapanja vidljivo je da Zabikovlje nije bilo praznina na karti jer tamo ništa nema, nego zato što se ne istražuje (štoviše Zagora je područje na kojem su nastale prve hrvatske kneževine). Svi nalazi neće moći ostati u Vrgorcu ako se što prije ne krene ka izgradnji Vrgorskog muzeja, jer će kao i do sada nalazi iz Vrgorske krajine završavati u Arheološkom muzeju u Splitu, ili možda u Naroni u Vidu. Tako mi kolega priča kako je u muzeju u Spltu vidio jedan mač iz 14. stoljeća na kojem piše da je iz Vrgorca. Nažalost, da nisam to čuo od nekoga tko je bio dolje, teško da bih i znao da taj mač postoji. A to nas potiče da se zapitamo što je sa silnim predmetima iz vrgorske kulturne baštine koji su, naprimjer, završili u muzeju u Imotskom. Dali će se ti predmeti vratiti nakon što se muzej izgradi? A tko se uopće pametan u bivšem režimu sjetio da pokloni sablju Rade Miletića Titu (neki povjesničari umjetnosti smatraju da sablja potječe iz kasnijeg razdoblja od Miletićeva)? Tko zna gdje ona sad kupi prašinu umjesto da se nalazi u našem muzeju. Naravno dok se muzej ne izgradi, ne priznajem i neko amatersko bavljenje arheologijom koja rezultira time da su nađeni predmeti skriveni od arheologa. Jer ako neki predmet nije znanstveno obrađen, kao i da ne postoji.
Zaključak svega je da Vrgorska krajina, kao područje bogate povijesti, krije veliku kulturnu i arheološku baštinu koju je potrebno istražiti, kako bi naš kraj na karti hrvatske kulturne baštine dobio mjesto koje i zaslužuje.
komentiraj (3) * ispiši * #
Nekoliko brojki o Vrgorcu i županiji
petak , 21.09.2007.
U nekoliko navrata na ovaj blog su se javljali „znalci“ koji su pokušali popljuvati moje pisanje, a to su činili npr. diskreditiranjem moje tvrdnje da je Vrgorac površinski najveći grad u Splitsko-Dalmatinskoj županiji. Zbog toga sam u ovom tekstu odlučio brojkama poduprijeti svoje stavove. Splitsko-Dalmatinska Županija podijeljena je na 40 administrativnih jedinica, od čega 15 gradova i 25 općina (s lijeve strane sam postavio kartu županije sa podjelom na Gradove i Općine). Kako bi točno odredili površinu nekoga grada u Hrvatskoj moramo znati kako administrativna površina Grada najčešće ne obuhvaća usko gradsko područje koje ima sve karakteristike Grada (državne institucije, školstvo, trgovina, stambena izgrađenost i sl.), već i nešto šire područje koje gravitira određenom gradu i potpuno mu je podređeno. Tako npr. područje Grada Omiša obuhvaća i područje površinski velike stare Poljičke republike, a pod Grad Vrgorac spadaju svi krajevi koje tradicionalno zovemo Vrgorska krajina (dok su npr. Imotska i Cetinska krajina podijeljene na više gradova i općina). Prema takvoj definiciji Grad Vrgorac zauzima prvo mjesto u županiji sa 284 km2. Na drugom mjestu je Grad Trilj (267 km2), a na trećem Omiš (266 km2). Dalje redom idu: Vrlika (243 km2), Sinj (181km2), Split (79,33), Hvar (75,5 km2), Imotski (73,25 km2), Kaštela (57,67 km2), Stari Grad (52,59 km2), Vis (52 km2), Komiža (48 km2), Trogir (39,1 km2), Supetar (30 km2), Makarska (28 km2) i Solin (18,37 km2). Brojke govore same za sebe i vidljivo je da je Vrgorac suvereno najveći Grad u županiji, na stranu činjenica što urbano područje Vrgorca zauzima dosta malu površinu koja je ograničena na područje naselja Vrgorac. Prije nekoliko desetljaća površina Vrgorca je bila oko upola manja, za vrijeme postojanja bivše općine Dragljane koja je obuhvaćala sjeverne i sjeverozapadne mjesne zajednice Vrgorske krajine. Njezinim ukinućem Vrgorac je opet dobio površinu koju je imao još od administrativnih podjela Mletačke Republike iz Požarevačkog mira 1718. godine, dok kako općina postoji od vremena francuske uprave Dalmacijom početkom 19. stoljeća.
Što se tiče stanovništva, Vrgorac, naravno, nije brojčano najbrojniji te se nalazi na desetom mjestu. Brojčano najveći je svakako Split koji prema popisu stanovništva iz 2001. godine ima 187 599 stanovnika. Druga su Kaštela 33 338 stanovnika, dok je treći Sinj sa 25 179 stanovnika. Dalje redom idu: Solin (18 784), Omiš (15 109), Makarska (13 418), Trogir (12 622), Trilj (10 740), Imotski (10 049), Vrgorac (7593), Hvar (4082), Supetar (3891), Stari Grad (2767), Vrlika (2708), Vis (1955) i Komiža (1668).
Kao što je vidljivo iz popisa broj stanovnika nije jedina odrednica koja dijeli Općinu od Grada. Postoje i druge značajke poput povijesne važnosti, položaja i gravitacije nekog područja i sl., a budući da Vrgorac ima povijesni značaj kao granična utvrda i na dobrom je položaju gdje u okolici nema većeg Grada kojem bi Vrgorac mogao gravitirati ili biti nekakvo satelitsko naselje, naziv Grad Vrgorac je sasvim ispravan i u skladu sa svim propisima ove države, a na kraju krajeva i u skladu je sa zdravom logikom. U nekim drugim zemljama nije tako i neko naselje postaje Grad kad ima broj stanovnika više od 250 (Švedska) ili iznad stotinu tisuća (Indija).
Prema definiciji u Geografskom rječniku u Republici Hrvatskoj definicja grada je slijedeća: "...U RH grad je jedinica lokalne samouprave čije područje predstavlja prirodnu, urbanu, gospodarsku i društvenu cjelinu, u koju, iznimno, uz uže područje, mogu biti uključena i prigradska naselja koja s gradom čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu povezanu svakodnevnim potrebama stanovništva koje su od lokalne važnosti; osim toga grad je i svako mjesto, bez obzira ispunjava li prethodne uvjete, koji ima više od 10 000 stanovnika, ali iznimno gdje za to postoje posebni razlozi (povijesni, gospodarski, geoprometni) gradom se može zakonom proglasiti i mjesto koje ne zadovoljava niti jedan od najvedenih uvjeta."
komentiraj (14) * ispiši * #
Makarska kronika saznaje: Ruši se dio vijadukta u Rašćanima
srijeda , 19.09.2007.
Prenosim članak iz najnovijeg broja Makarske kronike:
Analiza uzorka betona pokazala da je on, umjesto očekivanih 50, zapravo bio klase 27, nakon čega je građevinski nadzor naredio rušenje 33 metra duge betonske ploče, već postavljene na nosive stupove. Za isporuku betona na tom dijelu autoceste, kojeg radi tvrtka Osijek-Koteks, zadužene su dvije lokalne firme - obrt Dajaković te tvrtka Skladgradnja, u vlasništvu braće Žužul, koju su pojedini mediji, saborski zastupnik, ali i metkovski gradonačelnik Jambo javno optuživali da poslove unosne dobiva jer je «igrač HDZ-a»
Građevinski radovi na vijaduktu Rašćane, impozantnom objektu autoceste na dionici od Šestanovca prema Ravči, naišli su na probleme zbog kojih se morala rušiti i zamijeniti 33 metra duga betonska ploča, već postavljena na stupove budućeg vijadukta.Problem je, neslužbeno doznajemo, bio u kvaliteti nalivenog betona za kojeg se ispostavilo da ni izbliza ne zadovoljava propisane uvjete, zbog čega se ploča morala smrviti te pripremiti druga što je, tvrde upućeni, bila pogreška teška oko milijun kuna. Završni radovi oko postavljanja novog komada betona trebali su završiti početkom tjedna.
HAC šuti o detaljima
Iako iz Hrvatskih autocesta nisu željeli ulaziti u detalje ovog slučaja, njihova glasnogovornica Alenka Dučić potvrdila je da je građevinski nadzor na tom dijelu autoceste uočio problem, što je rezultiralo zamjenjivanjem jednog dijela objekta. - Jedan se segment na objektu zamjenjuje drugim, to je ono što znam. Ne mogu, s jedne strane, kazati da to nije ništa čudno, da nije uobičajeno, no to se jednostavno može dogoditi i kod marke asfalta i kod rubnjaka i sličnog, kazala je Alenka Dučić.
Kako smo neslužbeno doznali, problem je uočen na analizi uzorka betona iz kojeg je izlivena 33-metarska ploča. Na objektima poput vijadukta, čvrstoća betona trebala bi biti klase 50, dok se, navodno, na ispitivanjima pokazalo da je donijeti uzorak klase 27. Ispitivanje je, tvrde naši izvori, ponovljeno uzorkom uzetim direktno iz već položene betonske ploče, a kada su se ponovili isti rezultati, građevinski nadzor naložio je rušenje, što nam je u većem dijelu potvrdila i glasnogovornica HAC-a. - Nadzor se obavlja za investitora, oni su dužni uočiti i prijaviti događaj, što se dogodilo i u ovom slučaju. Isti taj nadzor, nadalje, nalaže izvođaču što se treba uraditi u slučaju da se uoči kakva nepravilnost. Za nas je to sada gotova priča i ne namjeravamo dalje komunicirati o toj temi. Ovo je samo dokaz da nadzor funkcionira na pravi način. Nisu to prve pogreške koje su se dogodile u građevinskim radovima, kazala je Dučić.
Tko izvodi radove
Na spomenutom gradilištu radove izvodi poduzeće Osijek-koteks, dok su kao podizvođača naši izvori naveli firmu Dinarik, što je u razgovoru za Makarsku kroniku opovrgnuo direktor tog poduzeća Anonio Tomić. -Nema podizvođača, samo je Osijek-koteks u pitanju. Naša je tvrtka toj firmi iznajmila oplatu za stupove i ništa drugo, kazao je Tomić. Prema njegovim saznanjima, isporuku spornog betona obavljale su dvije lokalne firme, obrt Dajaković iz Stanića te Skladgradnja grup, registrirana u Splitu. Inače, posljednjih se mjeseci upravo Skladgradnja, firma braće Slavka i Joze Žužula našla na udaru dijela hrvatskih medija, ali i metkovskog gradonačelnika Stipe Gabrića Jamba te saborskog zastupnika Ivice Pančića koji su javno izrazili sumnju da su mnogi poslovi Skladgradnji dani po političkoj liniji, između ostaloga i zato što se radi o rodbini nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula.
Jambo: Poslove su dobivali iako nemaju referenci
Stipe Gabrić Jambo, koji je svoju tvrtku GP Dubrovnik prodao ove godine nakon što nije dobio očekivane poslove na dionicama autoceste od Šestanovca do Ravče, od Zagreba do Rijeke te u Istočnoj Slavoniji, a za neuspjeh je optužio Skladgradnju, tvrdeći da su oni dobili sve poslove, iako nemaju referenci, samo zato što su «igrači HDZ-a». - Sada je na dionici od Dugopolja do Ravče dano 500 milijuna kuna Skladgradnji, jedinoj lokalnoj operativi od Splita do Dubrovnika. Ista stvar se dogodila s koridorom V c u istočnoj Slavoniji, gdje nam je također otet posao, a ista stvar se dogodila i na autocesti Zagreb-Rijeka, gdje je Skladgradnja dobila 28 milijuna eura na svih pet poddionica. To je firma koja nije imala nikakvih referenci, ali je igrač HDZ-a i što najviše žalosti, da državni tajnik Zdravko Livaković govori da ne zna niti ga zanima koji je podizvođač Skladgradnja. S druge strane ga zanima kad GP dobije posao na Mljetu. Četiri puta su raspisali natječaj i dobivao je GP, pa su poništavali natječaj. Kad se GP ne prijavi, onda natječaj prođe, govorio je Jambo za tjednik Nacional u lipnju ove godine.
komentiraj (3) * ispiši * #
Kad će započeti izgradnja Gradskog muzeja?
subota , 15.09.2007.
Kad sam prije nekoliko mjeseci čuo da je vrgorsko gradsko vijeće donijelo odluku da se osnuje vrgorski Gradski muzej, bio sam više nego zadovoljan tom odlukom. Smatram da će osnutak toga muzeja značajno podići kulturni prosjek Grada Vrgorca. O potrebi osnivanja muzeja pisao sam u jednom od prvih postova na ovome blogu (17.11.2006.), kritizirajući što se ništa ne čini da se taj muzej osnuje. Evo nešto se od prošlog studenoga očito radilo, i prema najavama novi će gradski muzej izrasti u prostorijama trenutno oronule Elezove kuće koja je za sada (nažalost) obično ruglo u središtu grada. Ako se malo bolje pogleda ispod svog toga bršljana mogu se vidjeti krasno izgrađeni zidovi te kuće koja propada pred našim očima. Činjenica da se ta zgrada nalazi u frekventnijem dijelu Vrgorca, gdje svatko prođe bar jedanput dnevno, garantira da bolja lokacija muzeja nije mogla biti izabrana. Kako ne bi rekli da samo kritiziram gradsku vlast, ovom prilikom ih pohvaljujem što su imali snage i volje za ovako značajnu odluku za cijelu Vrgorsku krajinu. Osim toga kako je poznato, zaseok Veliki Godinj koji je smješten u Rašćanima unutar parka prirode Biokovo, također se uređuje, kako biser pučke kamene arhitekture ne bi propao uslijed utjecaja zuba vremena. Vrgorski gradski muzej i Veliki Godinj tako bi trebali izrasti u kulturne institucije prve klase u kojima bi se, po mome mišljenju, mladi i perspektivni entuzijasti trebali baviti očuvanjem povijesno-etnoloških ostataka vrgorske povijesti postavljajući razne postave i istražujući našu povijest. To znači da uređenje zgrada i kućica ne bi trebalo biti vrhunac, nego da bi one trebale biti iskorištene u kulturno-obrazovne svrhe. Nadam se da će biti izabrana dobra uprava koja će uz stalni postav muzeja s vremena na vrijeme osmišljati nove izložbe istražujući narodne običaje naše krajine. Kada se tako nešto realizira Gradski muzej i Veliki Godinj bi trebala biti mjesta u koja će profesori i nastavnici vrgorskih škola dovoditi djecu kako bi nešto naučili o životu svojih predaka. Bilo bi lijepo da se uz muzej, Godinj i turske kule počne razmišljati i o obnovi Pakline, jednog od najvažnijih rudnika bitumena Dalmacije u prošlosti.
No možda je ovo sve što pišem jedan idealistički pogled na situaciju, ako imamo na umu da i nekoliko mjeseci nakon donošenja odluke o gradnji muzeja radovi još nisu počeli. Stvarno bi volio znati kad će izgradnja započeti i bio bih vrlo žalostan kad bi se pokazalo da je ta odluka donesena samo u političke svrhe. Ipak vjerujem da nije tako i da će se ubrzo započeti raditi.
komentiraj (9) * ispiši * #
Razoružavanje talijanske vojske u Vrgorcu u rujnu 1943. godine
ponedjeljak , 10.09.2007.
Prije dva dana navršila se 64. obljetnica kapitulacije fašističke Italije u Drugom svjetskom ratu. 8. rujna 1943. godine Veliko fašističko vijeće u Rimu je sa vlasti svrglo fašističkog diktatora Benita Mussolinija, a Italija je promijenila stranu, napustila Njemačku i Japan i prešla zapadnim Saveznicima (Britancima i Amerikancima). U Dalmaciji su slijedećih dana njemačke i ustaško-domobranske jedinice na brzinu osvajale talijanske garnizone i zarobljavale talijanske jedinice (dojučerašnje saveznike), budući da su bili svjesni da će isto činiti i partizanska vojska koja se u nekoliko dana dobro naoružala talijanskim oružjem (partizani su u nekoliko dana osvojili Makarsko primorje, Omiš i Split, ali su se uslijed njemačke ofanzive morali povući). Negdje su Talijane zarobili jedni, negdje drugi. Blokadu i osvajanje talijanskog garnizona u Vrgorcu izveli su domobrani. U mojoj se arhivi nalazi nekoliko objavljenih prijepisa originalnih izvještaja vezanih za razoružavanje talijanske vojske u Vrgorcu 1943. godine. U ovom tekstu ću citirati dijelove najzanimljivijeg i najdetaljnijeg. Radi se o izvještaju kotarske Ispostave Vrgorac Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH u kojem je opisano na koji se način provelo razoružavanje Talijana u Vrgorcu (Napominjem da su moguće gramatičke greške u citiranom tekstu namjerno ostavljene kao dio originalnog izvještaja, a ne kao rezultat moje pogreške).
Dana 8. rujna t.g. oko 22 sata doznalo se je, da je Italija sklopila primirje sa Anglosasima. Isti čas zapovjednik ovdašnje I. bojne satnik Maltarić, organizirao je domobranske postrojbe i napravio jak i čvrst obruč oko cielog Vrgorca. Kad je sve bilo organizirano i postavljeno svak na svoje mjesto, zapovjednik satnik Maltarić u društvu sa potpisanim, zatražio je od Zapovjednika Talijanske vojske u Vrgorcu, predaju oružja. Dolazak Maltarića i potpisatog u talijansko zapovjedništvo, jako ih je iznenadilo. Talijani su upravo bili spremni za bjegstvo, jer su svi bili pod ratnom spremom. Pred zapovjedničtvom čekala su ih 3 kamiona koje im je poslala Divizija iz Metkovića
Prema već dobivenim uputama satnik Maltarić postupio je prema Talijanima na uljudan i dostojan način. Zapovjednik Talijanske posade pošto je već uvidio, da je brzom i energičnom odlukom satnika Maltarića iznenađen i opkoljen, molio je da se pusti sa vojskom u Metković bez oružja, samo da ne padne u ropstvo. Na ovo je dobio odgovor, da je njegov Kralj i Car potpisao primirje sa našim neprijateljima, te prema tome, od ovog su časa naši zarobljenici. Poslije ovakvog odgovora, Zapovjednik Talijanske vojske prišao je našem satniku Maltariću, koga je pozdravio i ujedno se predao sa svojom vojskom.
Zapovjednik Maltarić odredio je mjesto na kojem se ima izvršiti predaja oružja. Predaja oružja usliedila je odmah, ali je u jednom momentu jedan talijanski nadporučnik povikao „Talijani oružju“. Naš zapovjednik također je viknuo „Ustaše i domobrani oružju“. Poslije ovog nastala je pucnjava na obe strane. Do prekida vatre je došlo poslie desetak minuta, nakon što su Talijani ponovno odbacili oružje. U ovoj borbi na našoj strani poginuo je jedan zastavnik, a na talijanskoj strani, 2 poginula i 6 ranjenih.
[…]
Zapljenom oružja od Talijana, znatno je povećana odbrana Vrgorca. Ova je oblast sa velikim strahom pratila razvitak posljednjih događaja, a naročito padom Zadvarja, u ruke partizana.Oblast je tražila pojačanje odbrane Vrgorca, pa je sa osobitim naišla na puno razumijevanje kod g. pukovnika Šimića koji je odmah poslao nešto više od 200 ljudi a oružje smo dobili od Talijana.
Nakon domobranskog osvajanja mjesta partizani su osobama iz ustaške vlasti prijetili i tražili da se grad preda njima. U citiranom izvješću predstojnik kotarske ispostave objašnjava kako je "riješen" taj problem.
...Na dan 26 rujna t.g. pozvati su u uredovnicu ove Kotarske izpostave svi oni građani, koji imaju nekoga od svojih u partizanima, te je održan sastanak, na kojem je bio osim potpisatog i naš zapovjednik domobranstva satnik Maltarić. No ovome sastanku traženo je, mogućnost kontakta onih obitelji sa svojima u šumi, da im pišu, da se slobodno povrate svojim kućama, jer da se sve što su činili baca u zabora. U koliko ovo pak ne bi uspjelo, već bi i dalje njihovi članovi ostali u šumi, onda bih vlast u slučaju na i najmanjeg oružanog napada partizana na Vrgorac, ovih prisutnih 47 osoba strijeljala.
Vrgorac je u rukama vlasti NDH i njemačke vojske ostao još punu godinu dana (do 24. listopada 1944.), kad ga napuštenog od Nijemaca osvajaju partizanske jedinice.
komentiraj (8) * ispiši * #
Patnje mladog Wergorčanina
utorak , 04.09.2007.
Da studiram sto godina ne bih se mogao naviknuti na putovanje autobusom od Vrgorca preko Splita do Zadra i obratno, na koje moram poći na početku i kraju blagdana ili praznika. Naravno jučer rano ujutro nije bilo ništa drugačije nego prije. Već par dana prije polaska mnome zavlada nekakvo grintavno raspoloženje, ne zbog toga što mi se ne da ići u Zadar, ili kada sam u Zadru zato što mi se ne da ići doma, dapače, nego zato što mrzim putovati autobusom na faks i što su mi završili praznici. Nakon dva mjeseca Vrgorca sada se moram u roku odmah naviknuti na Zadar, i obratno, bez obzira što tamo nisam više stranac kao što sam bio 2004. godine kada sam prvi put vidio Zadar.
Kako bi izbjegao gužve iz Splita do Zadra, uvijek polazim iz Vrgorca ujutro u 5 sati. Svako to jutro mnome zavlada onaj prokleti osjećaj mučnine u želudcu i usta punih žuči. Ma stalno se pitam zašto se to događa, i da li se to događa samo meni. U Vrgorcu mi je lipo, u Zadru mi je lipo, i nemam razloga zbog toga grintati, a ja uvijek grintam. Zašto je tome tako?
Malo sam porazgovarao sa svojim kolegama koji također putuju, i uvjeravaju me da nisam jedini i da se to događa većini, nebitno dali idu na put autobusom ili svojim ili tuđim osobnim automobilom. Mislim da taj osjećaj ne može iskusiti nitko osim studenta koji putuje u drugi grad da bi studirao. Taj osjećaj koji je stalan i postoji u tebi, bez obzira što si dobar student, što imaš dobro društvo sastavljeno od ljudi koji zastupaju slične interese kao i ti, što si psihički i fizički zdrav i sl., uglavnom nemaš nikakva razloga da ti bude loše, a tebi svejedno jest.
Spomenuti osjećaj vjerojatno je nastao na iskustvenoj osnovi. Kad se par dana prije polaska sjetim kako ću: morati ustati rano, vući torbe, ukrcati se u onaj maleni „Prometov“ autobus na kolodvoru u Vrgorcu, trpjeti dvo i pol satno tračanje nekih baba koje e boli kuk, e boli želudac, e mora u vojnu bolnicu, e mora čekat, e mora dat doktoru štogod eura, pa da ću morati trpjeti jurenje i naglo kočenje uz i niz Biokovo, da vozač mora stati svakih par kilometara da pokupi putnike, dok istovremeno razmišljam hoću li stići na autobus koji ide u Zadar u 7.30, jednostavno poblesavim. Sva se ta iskustva malo pomalo pohranjuju u mozgu i svaki put pred polazak na faks razmile ti se po glavi. Slično, ali sa malim razlikama je i na povratku u Vrgorac. Kad napokon dođem na odredište, kao jučer u Zadar, sve te muke jednostavno ispare iz glave kao da nikad nisu postojale. Naravno do slijedećeg povratka doma, kad ide sve ispočetka.
komentiraj (12) * ispiši * #
