Patnje mladog Wergorčanina

Da studiram sto godina ne bih se mogao naviknuti na putovanje autobusom od Vrgorca preko Splita do Zadra i obratno, na koje moram poći na početku i kraju blagdana ili praznika. Naravno jučer rano ujutro nije bilo ništa drugačije nego prije. Već par dana prije polaska mnome zavlada nekakvo grintavno raspoloženje, ne zbog toga što mi se ne da ići u Zadar, ili kada sam u Zadru zato što mi se ne da ići doma, dapače, nego zato što mrzim putovati autobusom na faks i što su mi završili praznici. Nakon dva mjeseca Vrgorca sada se moram u roku odmah naviknuti na Zadar, i obratno, bez obzira što tamo nisam više stranac kao što sam bio 2004. godine kada sam prvi put vidio Zadar.
Kako bi izbjegao gužve iz Splita do Zadra, uvijek polazim iz Vrgorca ujutro u 5 sati. Svako to jutro mnome zavlada onaj prokleti osjećaj mučnine u želudcu i usta punih žuči. Ma stalno se pitam zašto se to događa, i da li se to događa samo meni. U Vrgorcu mi je lipo, u Zadru mi je lipo, i nemam razloga zbog toga grintati, a ja uvijek grintam. Zašto je tome tako?
Malo sam porazgovarao sa svojim kolegama koji također putuju, i uvjeravaju me da nisam jedini i da se to događa većini, nebitno dali idu na put autobusom ili svojim ili tuđim osobnim automobilom. Mislim da taj osjećaj ne može iskusiti nitko osim studenta koji putuje u drugi grad da bi studirao. Taj osjećaj koji je stalan i postoji u tebi, bez obzira što si dobar student, što imaš dobro društvo sastavljeno od ljudi koji zastupaju slične interese kao i ti, što si psihički i fizički zdrav i sl., uglavnom nemaš nikakva razloga da ti bude loše, a tebi svejedno jest.
Spomenuti osjećaj vjerojatno je nastao na iskustvenoj osnovi. Kad se par dana prije polaska sjetim kako ću: morati ustati rano, vući torbe, ukrcati se u onaj maleni „Prometov“ autobus na kolodvoru u Vrgorcu, trpjeti dvo i pol satno tračanje nekih baba koje e boli kuk, e boli želudac, e mora u vojnu bolnicu, e mora čekat, e mora dat doktoru štogod eura, pa da ću morati trpjeti jurenje i naglo kočenje uz i niz Biokovo, da vozač mora stati svakih par kilometara da pokupi putnike, dok istovremeno razmišljam hoću li stići na autobus koji ide u Zadar u 7.30, jednostavno poblesavim. Sva se ta iskustva malo pomalo pohranjuju u mozgu i svaki put pred polazak na faks razmile ti se po glavi. Slično, ali sa malim razlikama je i na povratku u Vrgorac. Kad napokon dođem na odredište, kao jučer u Zadar, sve te muke jednostavno ispare iz glave kao da nikad nisu postojale. Naravno do slijedećeg povratka doma, kad ide sve ispočetka.