Pismo fra Ivana Despota iz Vrgorca iz 1885. godine
srijeda , 28.03.2007.
Poznati franjevac fra Ivan Despot rođen je 19. kolovoza 1851. godine u Zaostrogu. U rodnom mjestu je obukao i fratarsku halju, a bio je profesor na franjevačkom učilištu pri samostanu u Zaostrogu. Tijekom svog života bavio se književnošću i napisao nekoliko djela. Najpoznatije su mu knjige „Prve iskre“, „Put na Lovćen“ a za našu priču najvažnija je knjiga „Malo Zrnja“ koju je fra Ivan izdao 1885. godine u Splitu. Umro je vrlo mlad, 1888. godine u 35. godini života u Sumartinu na Braču. Vjerojatno se pitate, kakve veze fra Despot ima s Vrgorcom i zašto ga spominjem. U knjizi „Malo zrnja“ koju sam spomenuo, fra Ivan je obavio tri pisma sa svojih putovanja po Dalmaciji, koje je tada uputio svom prijatelju Antun Pasku Kazaliju, književniku iz Dubrivnika. U trećem pismu fra Ivan na vrlo zanimljiv način opisuje svoje dogodovštine tijekom svog boravka u Vrgorcu u svibnju 1885. godine. Ovdje neću citirati cijelo njegovo pismo, nego samo neke dijelove koji na najslikovitiji način opisuju Vrgorac iz zadnje četvrtine 19. stoljeća. Tako na početku pisma fra Ivan piše:
„Evo me u Vrgorcu. Ovo je mjesto sa svoje originalnosti poznato kud ljudska noga dopire. Zadru i Beču Vrgorac je zadao i ter kakvih muka od kad je nastalo narodno kreševo po Dalmaciji…“
Dalje on na vrlo slikovit način opisuje smještaj Vrgorca:
„…Vrgorac! Što je to? Sve i ništa! Leži na putu, kao odsudjenik, na pogled Ljubuškoga, biva, mal ne na staroj medji. U golu kršu u klancu jadikovcu. Poviš njega još se diže k nebu u oblake stara gradina, koja mu svjedoči junaštvu pradjedova. Tamo dalje zakriljuje ga golišavi Motokit, a puca mu liep pogled na Raztok i ercegovačke strane; i dočim mu se zakrilo ribolovno Jezero, pod očima mu pukla vinorodna Bunina, a do mora ga brane primorske stiene. Tako tu stoji i prkosi vjekovima i zakonima neba i zemlje taj nemili grad!...“
Iza toga on opisuje vrgorsko činovništvo toga vremena i njihovu "zlu" sudbinu:
„…Nema činovnika, nema žandara, prolaznika, financijera, župnika, koga je sudbina k´Vrgorcu navila, a da se preko svega života ne spominje slosretnih svojih dana. Tu je činovnik kano izgubljen, tu financijer drhće pre duhandžijom; tu župnik samo neke članke vjere može tumačiti, samo neke grijehe karati … Vrgorac! Vražji je to klanac…“
U sljedećim redcima Despot opisuje dogodovštine za svog ranijeg posjeta Vrgorcu, kad je bio desetogodišnjak:
„...Bilo mi jedva deset godina, kad sam silimice upao u antrešelj stričevoj mazgi i jašio do Orovlja. Bijaše zimsko doba. U tom kobnom Vrgorcu opili me rakijom i kako mi se tada u njemu smrklo tako ga nigda više sunce ne ogrijalo…“
Dalje Despot piše o događanjima u Vrgorcu za vrijeme izbora. Prije nego citiram te retke, morao bi ukratko opisati političku situaciju u krajini iz toga vremena. U Vrgorcu su se tada za vlast borile dvije stranke, Narodna stranka i Autonomaška stranka. Premda je u Vrgorcu postotak Hrvata uvijek bio gotovo stopostotan, te su na vlasti bili narodnjaci, postojala je i autonomaška stranka kojoj su u Vrgorcu pripadali Kićo Franić, sudac Zuliani i dr. Ovako Despot piše:
„…Inače, u Vrgorcu starinski soj, liepa krv, probrana nošnja. Nego čim pukla narodna borba, palo tu glavolje sjeme. Ustavni život podigao Vrgorac na dostojanstvo birališta. Kakvih li krvavih epizoda. To najbolje znaju Primorci i Neretvani koji tamo birali svoga zastupnika. Svaki put kad bi se primorski birači dizali k´Vrgorcu, da biraju svoga čovjeka; kao da je ratno vrieme! Do zubi oružani, mrki kao vukovi, srditi ljudi idu i nose pivo i jedivo, jer ništa toga za nje u Vrgorcu nema…“
Njegova slijedeća rečenica po meni je najljepši dio pisma:
„Da, Vrgorac je dosta samu sebi, Vrgorac će do vieka prkositi zemlji i narodu, jer što Vrgorac zna to nitko ne zna…“
Dalje o izborima:
„…Vrgorac je u plamenu, okolna brda razliegaju trubljatanja, krika, urnebes, kao da u naseoci gjavli… Šta je? Sutra su izbori. Urani pa gledaj što vidio nisi. Nagnuo narod, izašli mudraci, pogmizla kuka i motika.
Opravni ljudi idju da glasuju. Šta vide? Onaj vuče komoštra, onaj oštro ražanja, onaj vrti mlin, onaj gladi bredkusu. Penju se vješala, grme cievi, dižu se lomače, zvekeću gvoždja… To ti je Vrgorac na dan izbora. Jedini čovjek u krajini koji Vrgorcu dodje haka bijaše fratar Bilić. Ovaj junak izbora, svlada taj tvrdi grad gjavolskom ironijom.“
Despot piše i o nekim poznatim ljudima tadašnje Dalmacije i njihovim dogodovštinama u Vrgorcu:
„Zastupnik Juraj Bjankini (Narodna stranka) jamačno je čitao Dante-a, ali je on istom u Vrgorcu jedne noći zapoznao što je pravi pakao! Barun je Rodić slavu slavio u ponositoj Italiji, ali je, kao namjestnik dalmatinski u Vrgorcu tako smeten, tako čedan bio, kao svaki drugi smrtnik...“
Ovi zadnji redci nalaze se otprilike na polovici pisma i tu sam odlučio stati. Iako je i drugi dio pisma jako zanimljiv, smatram da prva polovica najbolje opisuje Vrgorac toga vremena. U ostatku pisma on piše o nekim pojedincima, i to nije zanimljivo za našu priču, pa o tom nekom drugom prilikom.
komentiraj (18) * ispiši * #
Fra Vinko Šalinović
petak , 23.03.2007.Ovaj znameniti vrgorčanin rođen je na Velikom Prologu 6. listopada 1827 godine. Njegovi biografi smatraju da je završio pučku školu u Vrgorcu. Poslije toga pohađao je franjevačku gimnaziju u Zaostrogu, Karinu (zadarsko zaleđe) i Sinju, a studij filozofije u državnom liceju u Splitu. Bogosloviju je studirao u Šibeniku i Makarskoj. Kratko iza toga je radio u sinjskoj gimaniziji, ali ubrzo odlazi na studij u metropolu Monarhije - Beč. Tamo je položio ispite iz fizike i matematike i 1863. godine se vratio u Sinj, gdje je postavljen za profesora u gimnaziji. Od 1865. do 1868. godine, uz posao profesora, Šalinović je bio župnik u Sinju, ali i ravnatelj mjesne pučke škole. Uz sve te svjetovne i duhovne poslove, fra Vinko je bio i član uprave Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a za kustosa je izabran 1876. godine. Tri godine poslije postao je i provincijal. U to vrijeme fra Vinko je bio cijenjen, kako unutar crkvene organizacije, tako i od općinskih vlasti. Zbog toga ga sinjska općina 1883. godine šalje kao svog predstavnika u Beč kako bi pregovarao s bosanskom vladom (austrougarska uprava) zbog nekih sporova oko granice i ispaše blaga. Vrgorska krajina mu je predlagala da bude njezin predstavnik u Dalmatinskom saboru. Tijekom svog rada u Sinju radio je za narodni preporod, kako u samom Sinju, tako i cijeloj Cetinskoj krajini. Često je bio meta politikantskih napada dalmatinskih talijanaša, najviše u njihovome tisku. Matas piše kako su „…članovi Provincije uvidjeli njegovu sposobnost i vještinu. U najtežim časovima gimnazije sačuvao je prisebnost i izvlačio je iz teških stanja.“
Šalinović se tijekom svog života u Sinju bavio i prikupljanjem brojnih arheoloških predmeta po cijeloj Cetinskoj krajini, a upravljao je i Arheološkim muzejom u Sinju. U tom razdoblju nadgledao je iskapanje arheoloških nalaza u Čitluku. Mnogo se bavio rimskim spomenicima i drugim arheološkim ostacima pronađenim u području Cetinske krajine. Brojnim i raznovrsnim poslovima kojima se fra Vinko Šalinović tijekom svog života bavio možemo pridodati i prevođenje, ali i pisanje brojnih pjesama na talijanskom jeziku. Svoje je radove objavljivao u zadarskom Narodnom listu, Katoličkoj Dalmaciji i Nadi. Njegove najvažnije pjesme su „Pisma o sinjskim izborima miseca ožujka 1868“ koja je izdana u Zadru 1869. godine, te „Sinjsko-cetinski izbori i ortakluk srpnja miseca 1870“ iste godine objavljene u Splitu. Osim toga u narodnom desetercu opjevao i općinske izbore u Sinju 1868. godine, kao i one saborske koji su obavljeni 1870. godine, također u Sinju. Spomenut ću još neke njegove pjesme: „Pisma prigodom svetkovanja VI. stoljeća svetoga Bonaventure“, zatim „U slavu Trogira i Prigodom velike svečanosti druge stoljetnice prenešenja tijela svetoga Ivana Ursinija“ koju je objavio u Zadru 1881. godine. Još je bitna i pjesma „Gospi visovačkoj i fra Andriji Kačiću Miošiću“. Prevodio je djela talijanskog pjesnika A. Bacchija. Preveo je i idilsku pjesmu engleskog pjesnika Tennysonna preko talijanskog prijevoda iste. Potpisao se pod pseudonimom Enok Ardenić u Zadru 1884. godine. Fra Vinko u predgovoru ističe kako je prvi upozorio naše čitatalje na „najdarovitijeg pjesnika ovog vijeka“ pa želi da mu se i druga djela „pohrvate“.
Sve njegove pjesme bile su lokalnog značenja. Napisao je i knižicu „Bogoljubnik Marije Presvete od Karmela" (Zagreb 1873.) ali pod presudonimom Jedan nedostojni službenik iste Blažene Djevice i bratim Karmelitanski. Fra Vinko Šalinović umro je u Imotskom 21. rujna 1884. godine.
komentiraj (9) * ispiši * #
Kontroverze oko Dana komune
ponedjeljak , 19.03.2007.
Godine 1972. godine, odlukom tadašnjih komunističkih vlasti u Vrgorcu, petnaesti lipnja je izabran za Dan komune, u spomen na prvo oslobođenje Vrgorca koje se zbilo na isti dan 1942. godine, tj. na tridesetu godišnjicu. Već od početka ta je odluka bila kontroverzna, ne samo zato što je donesena nedugo nakon propasti Hrvatskog proljeća, nego i zato što je tijekom prvog oslobođenja Vrgorca, a o čemu sam već pisao, streljano 33 vrgorčana, od kojih se samo Mate Jerkušić uspio spasiti. Većina partizanskih prvoboraca koja je živjela izvan Vrgorca odbijala je dolaziti na svečanost obilježavanja Dana komune, a među njima je svakako bio najvažniji Drinko Tolić, koji je za vrijeme rata bio zapovjednik jedne čete bataljona Josip Jurčević, čiji su borci i osvojili Vrgorac tog 15. lipnja 1942. godine. Dan komune obilježavao se od 1972. do 1990. godine.
Navedene 1990. godine zadnji put je priređena svečanost u povodu Dana komune, a ta je svakako bila i najburnija. Naime, 15. lipnja 1990. godine održana je svečana sjednica Skupštine općine Vrgorac u kojoj je većinu tada imao SKH-SDP (reformirani komunisti) koji je na izborima iste godine premoćno pobijedio, dok je tek osnovani HDZ bio u oporbi. Nedugo nakon početka svečane sjednice, zastupnici (tada odbornici) HDZ-a napustili su sjednicu iz protesta što se dan strijeljanja trideset i troje vrgorčana slavi kao Dan komune. Član HDZ-a Vicko Šalinović izjavio je tad za Slobodnu Dalmaciju da „ovaj dan ne bi trebao nikome služiti na čast i ponos“. Ovaj postupak HDZ-a uzburkao je vrgorsku javnost, a slučaj je stigao i do novinara Slobodne Dalmacije Viktora Ivančića koji je o tome napisao opširan članak pod naslovom „Oslobođenje Vrgorca, drugi čin“ koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji u broju od 17. lipnja 1990. godine, i to na čak tri stranice. On piše kako je HDZ Vrgorac nekoliko dana prije ovog događaja uputio pismo Saboru Hrvatske, Skupštini općine, Viktimološkom društvu i Središnjem Odboru HDZ-a, u kojem je zahtijevao da se 15. lipnja u Vrgorcu označi kao komemorativan datum, da se sve žrtve zločina iz 1942. godine rehabilitiraju i da se kao dan Oslobođenja Vrgorca slavi 24. listopada, kad su partizani 1944. godine konačno oslobodili Vrgorac.
1990. je godina demokratskog prevrata u Hrvatskoj, a ta je činjenica, po prvi put od 1945. godine omogućila svim zainteresiranim stranama u ovom slučaju da iznesu svoj stav, što je vrgorski HDZ i iskoristio. Već u petak ujutro 15. lipnja 1990. godine bilo je u Vrgorcu jasno da proslava Dana komune neće proteći kao prošlih godina. Grad je bio okićen državnim zastavama, a djevojke su pred tadašnjom kinodvoranom, gdje je svečanost i održavala, dijelile karanfile. Suprotno tome, poslijepodne je glavnom vrgorskom ulicom prošla povorka od šezdesetak vrgorčana, noseći vijence i cvijeće od crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, gdje je u spomen na lipanjske žrtve održana sveta misa, do gradskog groblja na Žbarama, gdje je 33 vrgorčana i strijeljano.
Tadašnji općinski predsjednik i šef vrgorskog SKH-SDP-a Nedjeljko Glamuzina izjavio je na Slobodnu Dalmaciju da odlazak zastupnika HDZ-a sa navedene sjednice nije bio primjeren karakteru skupa, jer su razgovori o tome vođeni prije, te da je stav SKH-SDP tada bio da je za ovu godinu bilo prekasno da se išta mijenja, budući da su pripreme za proslavu već bile obavljene, a da bi do slijedeće godine trebalo pustiti stručnjake da iznesu relevantne povijesne činjenice na temelju kojih bi općinska vlast trebala donijeti odgovarajuću odluku. Tada najvažniji vrgorski hadezeovci: Ante Galić, Ljubo Markotić i danas pokojni Petar Hrstić nisu odstupali od traženja da se svečanost Dana komune ne proslavlja i da se odmah ukine. Do nikakvog dogovora nije došlo, i svečanost Dana komune je održana, kao i komemoracija žrtvama u crkvi i na groblju. Članak koji je Ivančić objavio u Slobodnoj izazvao je buru na vrgorskoj političkoj sceni što je pridonijelo jakom međusobnom prepucavanju između SKH-SDP-a i HDZ-a i ratu pismima koje je Slobodna Dalmacija objavila na svojim stranicama tijekom lipnja i srpnja 1990. godine. Dan komune je zadnji put proslavljen 1990. godine, a ukinula ga je HDZ-ova vlast nakon pobjede na općinskim izborima 1993. godine. Od tada se kao dan općine (od 1997. Grada) slavi 29. lipnja na dan Svetog Petra i Pavla, a Dan komune 15. lipnja je poslan u ropotarnicu povijesti
komentiraj (15) * ispiši * #
Studentska gozba
četvrtak , 15.03.2007.
Članovi ove male ekipe povjesničara već su tri godine na ovom studiju u Zadru, a dosada nismo imali nijednu zajedničku fotografiju sa mjesta na kojem svakodnevno provodimo nekoliko sati, na ručku u 1 sat i večeri u šest sati, na mjestu našeg duhovnog i intelektualnog opuštanja i međusobnog grintanja. Naravno radi se o maloj studentskoj menzi Sveučilišta u Zadru, točnije u njenom dvorištu, koje se nalazi u prostorijama Doma Hrvatske Mladeži. Premda na slici izgledamo zadovoljni, to nikako nije zbog hrane budući da je večera bila očajna. Kolega Huljev se cijelo vrijeme žalio kako je dobio komad kokošjih leđa, bez mesa, i da je ostao gladan, dok smo mi ostali odabrali bolje rješenje i uzeli sveprisutnu mesnu štrucu, a bilo je par fanatika koji su uzeli svinjetinu sa purom. Kao i uvijek stvar su spasile veće količine kruha. No nema veze, mi se ne žalimo, kad bi sve bilo bajno, ne bi imali što pričati svojim unucima. Na slici s lijeva na desno su poredani: Paško (Pakovo Selo), Čedomir (Omiš), Vinko (Kaštel Štafilić), Željko (Ozalj), Ivan (Primošten), Stjepan (Brčko) i ja. Van kadra je kolega Stipe sa Korčule. Šarena smo ekipa, iz cijele Hrvatske, ali i šire. Kolegice nažalost nisu bile na ovoj večeri, one dolaze uglavnom na ručak, pa nas ima puno više. Tada spojimo stolove pa izgledamo kao posljednja večera. I tako prolaze dani, mjeseci, godine...
komentiraj (23) * ispiši * #
Trasa autoceste Ravča-Ploče je promijenjena, a Vrgorčane nitko ništa nije pitao
ponedjeljak , 12.03.2007.
Iako sam tekst na ovu temu htio napisati još u počecima rada ovog bloga, to nisam učinio jer nisam posjedovao relevantne činjenice vezane za izgradnju trase autoceste kroz Vrgorsku krajinu. Prošlih nekoliko tjedana krenuo sam u istraživanje i došao do dosta zanimljivih informacija koje ovdje mislim prezentirati u podužem postu.
Priča o mome zanimanju za problematiku trasiranja autoceste započinje još 2005. godine kada sam bio na prvoj godini fakulteta. Tada su u blizinu Vrgorca počeli dolaziti prvi građevinski strojevi koji su u kratko vrijeme srušili velike količine drveća i probili trasu duž planine Rilić. Nekoliko mjeseci poslije svi su ti strojevi odjednom nestali, i nikome u Vrgorcu nije bilo jasno što se njima dogodilo. Istovremeno s tim na brdo Radović stigao je jedan bager koji je poviše bivšeg rudnika Pakline raščišćavao teren i obarao drveće. Ta činjenica je još više unosila pomutnju među narod, budući da nitko nije znao što taj bager radi na Radoviću, koji nema veze sa planiranom trasom autoceste. Nedugo zatim u gradu se počelo šuškati da je trasa autoceste, koja je trebala proći planinom Rilić, tj. od čvora Ravče, preko područja iznad Kokorića, Kutca, Draževitića, Staševice i dalje prema jugu, pomaknuta prema Vrgorcu i da bi sada trebala ići Buninom, preko Radovića, na Ajdanovac, a odatle prema Velikom Prologu i Dusini i dalje na jug. Tada mi ništa nije bilo jasno, a pravih informacija od gradskih vlasti nisam mogao dobiti budući da njima stranica vrgorac.hr služi samo za ukras, a nikakvih obavijesti o nekakvoj promjeni trase nisam mogao vidjeti na oglasnoj ploči i vratima općine, niti imao pojma koga bi mogao pitati što se događa. Krajem listopada prošle godine saznao sam da je moguće u općini dobiti na uvid studiju utjecaja na okoliš (kako ćemo dalje u tekstu vidjeti, varijante 1) planirane trase autoceste i prijedlog prostornog uređenja Grada Vrgorca. Budući da me kao građanina ovog grada uvijek zanima kako se vodi grad u kojem planiram živjeti cijeli svoj život, odmah sam odjurio u Općinu.
Tamo je uz stotine stranica teksta, u studiji utjecaja na okoliš i prijedlogu prostornog plana, bilo priloženo desetak i više geografskih tematskih karata, a na svakoj od njih trasa autoceste je išla Rilićem. Tu sam informaciju prenio nekim mojim poznanicima i rodbini koji su me uvjeravali da to nije točno, te da je trasa autoceste promijenjena i da su geografske karte koje sam vidio netočne! U prilog tome, uvjeravali su me da je građanima Grada Vrgorca koji posjeduju zemljišne parcele na promijenjenoj trasi autoceste ili isplaćena odšteta ili je isplata u postupku. Istina to je bio snažan dokaz da nisam u pravu, ali ja nisam mogao vjerovati da bi u službenom dokumentu kao što je studija utjecaja na okoliš i prijedlog prostornog plana bile upisane krive informacije. No ono što ću ja tek naknadno saznati, jest bila činjenica da je 7. travnja 2006. godine preko cijele treće stranice Slobodne Dalmacije objavljen oglas Hrvatskih autocesta u kojem je uspoređena isplativost obiju varijanti trase autoceste koje su nazvane crvenom (prva) i plavom (druga) varijantom, a bila je priložena i geografska karta. Tekst je trebao umiriti vrgorsko građanstvo i objasniti zašto je varijanta 2 puno povoljnija i bolja od varijante 1.
Crvena je varijanta trebala ići od čvora Ravča, planinom Rilić iznad Kokorića, Draževitića, preko Staševice, Spilica do čvora Ploče 2, dok Plava ide od Ravče preko Bunine između Kokorića i Koteza preko Pakline na Ajdanovac, ispod Velikog Prologa, iznad Dusine prema Malom Prologu te opet do čvora Ploče 2. Obje varijante prolaze izuzetno osjetljivim hidrogeološkim područjem pa zahtijevaju zatvoreni sustav odvodnje oborinskih voda. Staru varijantu bi bilo teže uzdržavati (opasnost od poledice na Riliću) a to bi bilo i skuplje. Hrvatske autoceste tu pišu kako nijedna autocesta ne zadire u kvalitetne poljoprivredne površine polja ili zaštićene šumske površine. Po njima bi nova (plava) varijanta dopuštala lakši pristup okolnih naselja na autocestu, a novu je varijantu puno lakše graditi jer dopušta etapnu izgradnju, te je izgradnja samim time brža i jeftinija. Prva (crvena) varijanta bi imala problem deponiranja viška materijala, a zahvati u prirodni krajobraz bi u drugoj varijanti bili puno manji, čime bi i troškovi bili manji. Plava trasa bi od crvene imala 5421,7m kraću duljinu tunela, čime bi se puno lakše i jeftinije uzdržavala, dok bi crvena varijanta imala 1005 metara kraću duljinu vijadukata, a maksimalne visine stupova u Kokorićima na vijaduktu Pervani (crvena varijanta) sa 90 m, smanjene su na vijaduktu Kokorići (plava varijanta) na 30 m.
Plava trasa je u odnosu na naselja položena iznad 50 do 150 m pa vjerojatno neće biti potrebni veći zahvati zaštite od buke. No tu je bio jedan, po prema HAC-u malen, ali za mene veliki izuzetak, a to je dio trase u dužini od 2 km ispod Velikog Prologa „…koja je usklađena s predstavnicima mjesnih kotara gdje će zaštitu trebati detaljno sagledati, ali samo djelomično na dijelovima trase koji nisu u usjecima.“ I što je za HAC najvažnije, druga varijanta autoceste je oko 340 milijuna kuna jeftinija od prve trase.
Sredinom svibnja 2006. u Pločama je održana prezentacija obiju varijanti na kojoj su prisustvovali pločanski gradonačelnik Ante Karamatić i Mato Crnjak, predsjednik Uprave Hrvatskih Autocesta, koji je i vodio prezentaciju. Crnjak je iznio gore nabrojane činjenice a komentirajući prosvjede mještana u Pojezerju, iznenađenih promjenom trase autoceste koja je njima rađena iza leđa, izjavio je slijedeće:
„Prosvjedi mještana u Pojezerju nisu ništa novo, uvijek se to događa kada se gradi nešto novo. Do sada je na trasi od Zagreba do Splita bilo 50-ak sličnih incidenata i mi smo ih uspješno riješili. Ukoliko su nečiji privatni interesi povrijeđeni, za to postoji sud, a mi smo uvijek plaćali više od stvarne vrijednosti zemljišta.“
Cijenjeni bi gospodin morao znati da se narod možda i ne bi bunio da mu je na vrijeme održana prezentacija i objašnjene sve činjenice zbog kojih je stara trasa zamijenjena novom. Također bi morao znati, da se narod ne buni zbog novca, nego zato što zna da autocesta nije igračka za jedan dan, nego strano tijelo u netaknutom okolišu koje će tu biti stotinu godina, a sad se od njih traži da se jednostavno prilagode jer to tako mora biti, a još im se radi iza leđa mijenjanjem trase bez da ih se na vrijeme obavijesti ili ne daj Bože nešto pita. Ljudi se osjećaju bespomoćni jer vide da im nije dopušteno sudjelovati u odluci koja će bitno utjecati na njihove živote. Iz istog su se razloga bunili i stanovnici Velikog Prologa koji su zaustavili strojeve koji su obavljali istražne radnje. Ta se prezentacija održana u Pločama, vezano za izgradnju, Pločana vrlo malo tiče. Autocesta će bilo kojom varijantom doći do Ploča. Slična se prezentacija trebala održati u Vrgorcu i u svakom selu koje je izravno pod „udarom“ nove varijante, počevši od Koteza, Velikog Prologa, Dusine, cijelog Pojezerja itd. Sve ovo samo dokazuje da se iz Zagreba ne vidi daleko, pa gospoda koja odlučuju, normalan građanski neposluh i bunt stanovništva smatraju manjim incidentom, ljudske sudbine ih ne zanimaju, nego samo profit, nažalost tako je u današnjoj Hrvatskoj.
Što se tiče vrgorskih političara, oni su po tom, kao i svakom drugom, pitanju podijeljeni. Vrgorski HDZ, koji je na vlasti podupire novu trasu jer smatra da će koristiti novoj poduzetničkoj zoni koja je u izgradnji, dok SDP je protiv jer smatra kako će direktan prolaz autoceste kroz najnaseljeniji dio grada, štetiti poljoprivredi i izvorima pitke vode. Dok se oni tako svađaju, nitko se nije sjetio na nekakvoj prezentaciji objasniti narodu što mu jedna i druga varijanta daju ili oduzimaju
Ja bih imao nekoliko pitanja za gospodu koja odlučuju o trasi:
1. Ako je istina da su se dvije trase uspoređivale i da je izabrana ova druga kao bolja, zbog čega je uništen i devastiran okoliš na planini Rilić kuda je trebala ići prva trasa? Dali odgovor proizlazi iz pitanja, tj. da se prva trasa počela graditi, ali se od nje odustalo, dotad potrošen novac je bačen u vjetar, a za devastiran okoliš nitko neće odgovarati. Kakva li se to naknadna pamet dogodila u ljudi koji odlučuju da su počeli graditi varijantu 2, a napustiti varijantu 1? Dali se to moglo izbjeći pravilnim odlučivanjem prije početka bilo kakve izgradnje kako bi se izbjegla devastacija okoliša na planini Rilić?
2. Zašto je narod morao saznati za promjenu trase tek kad su se pojavili radnici?
3. Kako se planira urediti odvodnja rijeke Bunine koja svake zime poplavi, među ostalim, i područje u kojem će biti temelji nosača vijadukta Kokorići?
4. Zašto se uopće vijadukt koji će proći Buninom nedaleko sela Kotezi zove Kokorići?
5. Kada vlast Grada Vrgorca misli održati prezentaciju usporedbe varijante trase autoceste Ravča – Ploče, i dokle misli šutiti o ovom?
6. Kad i kako se misli sanirati i urediti odlagalište otpada na Ajdanovcu kuda će autocesta proći?
7. Kako će reagirati Županija Splitsko-Dalmatinska, a što je za mene puno važnije, vlast Grada Vrgorca, na zahtjeve Zapadno-Hercegovačke županije da se na području Kozičkih Poljica, ili nešto sjevernije prema Imotskoj krajini, izgradi još jedna spojna cesta od granice do čvora na autocesti?
Da se razumijemo, ja nisam ni za ni protiv nijedne varijante, ali želim transparentnost u odlučivanju svih zainteresiranih strana, a ne da se sve svodi na rekla-kazala, te da se Vrgorčane dovede pred gotov čin u odluci koja će, iskreno govoreći, utjecati na njihova daljnji život i rad. Ja želim znati zašto bi meni, kao stanovniku Vrgorca koji mnogo svog vremena provodi u Kotezima i Bunini bila bolja varijanta 2 nego 1 ili obratno. Dok to ne saznam, biti ću protiv bilo koje varijante i svoje ću stavove iznositi i dalje na ovom blogu.
komentiraj (9) * ispiši * #
Okolnosti postavljanja spomen-ploče Tinu Ujeviću 1957. godine na Dizdarevićevu kulu
petak , 09.03.2007.
Listajući neke stare brojeve Vjesnika naišao sam u broju od 29. rujna 1999. godine u rubrici pisma čitatelja na pismo Živka Strižića iz Zagreba pod naslovom „Otkriće spomen-ploče Tinu Ujeviću u Vrgorcu 1957. je zasluga dr. Ivana Pušića, a Partija je zaobiđena“ u kojoj on razotkriva sve činjenice u vezi postavljanja spomen ploče Tinu Ujeviću na Dizdarevićevu kulu 1957. godine. Time je reagirao na tekst pod naslovom „Komunisti krivotvorili mjesto rođenja Tina Ujevića“ koji je objavio Večernji list u broju od 8. srpnja 1999. godine. Smatrao se pozvanim da kao sudionik događaja iz tog vremena iz svoje perspektive opiše što je prethodilo postavljanju ploče. Strižić je u Vrgorac došao u svibnju 1957. godine na mjesto školskog profesora. Piše kako je tad u Vrgorcu kao veterinar radio Ivan Pušić, koji se tijekom 1957. godine često dopisivao sa najvažnijim kulturnim institucijama na području bivše Jugoslavije, poput Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Srpskom akademijom nauka, Maticom hrvatskom i Maticom srpskom gdje je lobirao da se Tinu postavi spomen ploča u Vrgorcu. Nedugo zatim Pušić je uspio, pa je Vrgorac 29. rujna 1957. godine, pod Strižiću, „…vidio dotad neviđenu kulturnu svečanost“. Tada je na Dizdarevićevu kulu postavljena spomen ploča našem najvećem pjesniku Tinu Ujeviću koju je izradila, kao Strižić naglašava, umjetnica Marija Ujević, kćerka dr. Mate Ujevića, a ne Tinova sestra, kako piše u članku na koji se Strižić obazire u svom tekstu. Taj veliki kulturni događaj od svih je novinskim medija popratila samo Slobodna Dalmacija kraćim tekstom u broju iz 30. rujna 1957. godine. Na otkrivanju spomen ploče došli su mnogi kulturni radnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije. Strižić dalje u tekstu piše kako zasluga za podizanje ploče isključivo pripada dr. Ivanu Pušiću, no na njeno otkrivanje isti nije došao, jer nije ni pozvan, a pojavio se kratko tek navečer istog dana na proslavi koja je tada već skoro završila. No po Strižiću, Pušić je bio uporan i uspio je ostvariti svoj naum da se ploča postavi, a to je činio potpuno iza leđa tadašnjem Centralnom komitetu u Vrgorcu, zbog čega je mogao biti ponosan, te je uspjeh tim više bio veći. On također smatra da simpozij o Tinu koji je u Vrgorcu održan 1967. godine, te Tinovi dani koji se održavaju svake godine u Vrgorcu, zapravo svoje korijene vuku iz rada pokojnog Ivana Pušića. Strižić piše kako je već na simpoziju iz 1967. uočio kako Pušić puno zna o životu i djelu velikoga Tina i da je već tada raspravljao sa nekim fratrom o točnoj ubikaciji kuće Tinova rođenja. Također smatra da je Tin Ujević do 1957. godine i podizanja navedene ploče bio „čovjek s dna“ i da je tek tada dobio mjesto među zaslužnim Hrvatim koje mu i pripada. Na kraju svog teksta Strižić se energično obračunava sa idejom da je Partija krivotvorila mjesto rođenja Tina Ujevića, jer kako znamo Cukarinovićeva kula, u kojoj se Tin stvarno rodio, još zvana i Fratarska kula i njome su još od 1690. godine upravljali franjevci, te u političkoj situaciji koja je tada vladala u Vrgorcu nije bilo pametno proglasiti fratarsku kulu kućom Tina Ujevića. On smatra da je to „…posve neumjesno ako se to krivotvorenje odnosi na dr. Ivana Pušića“. Što je doktora ponukalo da Dizdarevićevu kulu proglasi Tinovom kulom, nije nam poznato, ali ga se ne može optuživati da je to učinjeno u svrhu tadašnjih političkih prilika.
Također priznaje da je Partija imala prste u otkrivanju spomen ploče kao i na proslavi, ali nije ni bilo za očekivati da će ona dopustiti Pušiću da se pojavi na proslavi jer je smatran „…nacionalistom i klerikalcem“. U zadnjoj rečenici ovog teksta Stržić je napisao ovo: „Osjećao sam se dužnim da ovo nekoliko riječi reknem i napišem o onom vremenu i o nekim ljudima iz onoga vremena.“ Dali su svi navodi u ovom pismu posve točni, to treba tek istražiti, no potpuno je jasno da je ovaj tekst još jedan vrijedan prilog u istraživanju okolnosti u kojima je Dizdarevićeva kula proglašena Tinovom rodnom kućom.
komentiraj (8) * ispiši * #
Osnivanje kotara Vrgorac 1944. godine
ponedjeljak , 05.03.2007.
Općina Vrgorac je do drugog svjetskog rata, ali i u njegovom početku, jurisdikcijski potpadala pod makarski kotar. No, tada je na ovom području došlo do krupnijih promjena. U svibnju 1944. godine partizansko vodstvo je odlučilo da se dosadašnja općina Vrgorac podijeli na dvije nove, općine Vrgorac i Dragljane. Novoosnovanu općinu Dragljane činila su sela: Dragljane, Duge Njive, Kozica, Kljenak, Mijaca, Poljica (Kozička), Vlaka i Zavojane, dok su novu općinu Vrgorac činili: Banja, Draževitići, Dusina, Kokorići, Kotezi, Orah, Podprolog, Prapatnice, Ravča, Stilja, Umčane, Vina, Vrgorac i Višnjica.
Razlog ovakvoj promjeni ležao je u činjenici što je dosadašnja općina Vrgorac bila površinom prevelika i činila su je 22 odbora. Diobi općine na dvije nove doprinijele su i ekonomske i prometne teškoće, a komunističko vodstvo je ovakvu odluku donijelo i zato da bi bilo udovoljeno „…davnim željama naroda ove Krajine.“ Naravno, nakon podjele općine Vrgorac na dvije nove postavilo se pitanje administrativnog uređenja Vrgorske krajine, tj. stvorila se potreba da se osnuje kotar Vrgorac, čime bi se dosadašnja Vrgorska krajina administrativno podigla na viši rang. Tada se razmišljalo da se takvom kotaru pripoje sela Župa i Rašćane, dotada dio općine Zagvozd, kotara Imotski, te sela Mali Prolog i Otrić-Struga iz općine Plina, kotara Metković. Koliko znam, na duže su vrijeme pripojene samo Rašćane. Sredinom srpnja 1944. partizanska vodstva općina Vrgorac i Dragljane donijela su odluku da se obje općine izdvoje iz makarskog kotara i prijeđu u nadležnost novog kotara kojemu će sjedište biti u Vrgorcu. Uvidjela se potreba da se vrgorsko zabiokovlje ujedini u jedan kotar. Slično uređenje ovog područja izvršila je i vlast Nezavisne Države Hrvatske. 14. srpnja 1944. godine ideje su provedene u djelo i iz Kotarskog NOO Makarska izdvojena je Vrgorska krajina i stvoren je novi kotar Vrgorac. Navode se slični razlozi kao i u odluci o dijeljenju općine Vrgorac na dvije nove, te je dodano kako je dosadašnje sjedište u Makarskoj predaleko, a pošto su komunikacije prema primorju slabe, a bilo je i ratno vrijeme, odluka o osnivanju kotara je bila sasvim logična. Osim toga partizanska je vlast smatrala da je Vrgorska krajina zasebna geografski cjelina, koja je fizički odvojena od primorja Biokovom i samim time je nužno da bude „samostalna“. Također odvojena je brdima i od ljubuškog i neretvanskog kotara, a kako znamo, Vrgorska krajina tim kotarima nikad nije ni gravitirala pa bi bilo potpuno nelogično da je pripojena jednom od njih. Prilikom osnivanja kotara Vrgorac partizansko vodstvo nije propustilo priliku napomenuti da bivša vlast Kraljevine Jugoslavije nije učinila ništa da udovolji vrgorčanina po pitanju osnivanja vlastitog kotara, a također da je HSS pokušao pridobiti ovdašnji narod osnivanjem vlastitih kotarskih organizacija u Gradcu, Makarskoj i Vrgorcu. Isto je učinila i ustaška vlast osnivanjem Ispostave kotarske oblasti Makarska u Vrgorcu, koja je 1943. prešla pod jurisdikciju Kotarske oblasti Metković, tj. pod Veliku župu Hum, sa sjedištem u Mostaru. 17. rujna 1944. godine sazvana je konstituirajuća skupština novoga Kotarskog NOO Vrgorac. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je Joze Martinac, a također je izabrano i političko vodstvo kotara. Budući da je to bilo ratno vrijeme, u Vrgorskoj krajini su se kratko vrijeme ispreplitale dvije kotarske vlasti, ona NDH, kao kotarska ispostava Metković, sa sjedištem u Vrgorcu i ona partizanska u vidu Kotarskog NOO, također sa sjedištem u Vrgorcu. Tako je bilo do oslobađanja Vrgorca 24. listopada 1944. i cijele Vrgorske krajine dva dana poslije.
komentiraj (18) * ispiši * #
Narodnosna podjela Vrgorske krajine prema popisima stanovništva
petak , 02.03.2007.
Iako je stanovništvo Vrgorske krajine danas, ali i kroz povijest, uvijek bilo narodnosno homogeno, daleko od toga da tijekom modernih popisa stanovništva od 1880. do 2001. godine, otkad se popisuje stanovništvo po narodnosti, nije bilo dosta zanimljivosti, od kojih ćemo ovdje spomenuti samo neke. Premda je prvi popis stanovništva proveden 1857. godine, tek su podaci o narodnosti Vrgorske krajine počeli biti skupljani na trećem popisu stanovništva iz 1880. godine. Kako je poznato, stanovništvo Vrgorske krajine je narodnosno većinski hrvatsko, a vjerski pripada Rimokatoličkoj crkvi. Tijekom stoljeća u Vrgorsku krajinu su razne vlasti dovodile razno nehrvatsko stanovništvo, uglavnom za činovničke ili vojne svrhe. Tako iz razdoblja osmanlijske vlasti imamo mnogo takvih primjera. Turski vojnici, zapovjednici, begovi i age, te njihove obitelji bili su pripadnici muslimanske vjere, koji su, zbog slabe islamizacije u Vrgorskoj krajini, dovođeni izvana na položaje u krajini. Katoličko stanovništvo bilo je većinsko i zajednički je nazivano „raja“. Makarski ljetopisi pisani u 17. stoljeću upozoravaju na mnoge napade i pljačke vrgorskih muslimana u Primorju. Zbog toga je mletačka vojska i pokrenula uspješni napad na Vrgorac 1690. godine. Naravno brojčanih podataka o narodnosnoj podjeli u Vrgorskoj krajini ne možemo nikako imati, ali su gore navedeni primjeri izvrstan pokazatelj tadašnjeg stanja.
Kako sam spomenuo, prvi popis iz kojeg možemo vidjeti podatke o narodnosnoj podjeli Vrgorske krajine provela je austrijska vlast 1880. godine. Tad je u Vrgorcu izbrojano 8697 Hrvata, 1 Srbin i tri nepoznata. (dalje u tekstu ne nabrajam broj Hrvata). Na slijedećem popisu broj Srba se povećao na 4, a što je zanimljivo ovdje nalazimo i 5 ljudi koji su se izjasnili kao Talijani. Očito se radi ili od osobama koje je tu postavio austrijski činovnički aparat ili onima koji su se proglasili Talijanima u političke svrhe (autonomaši), za što imamo primjera diljem Dalmacije, ali na sreću u malom broju. Slične podatke donosi i popis iz 1900. godine. Popis iz 1910. ne spominje nijednog člana nehrvatskog etničkog korpusa, ali zato je popisano 18 nepoznatih ili neizjašnjenih. Slijedeći popis koji je popisao Vrgorčane po narodnosti proveden je tek iza Drugog svjetskog rata, tj. 1948. godine. Tada je popisano 6 Srba, i što je zanimljivo, čak 8 Slovenaca, koje je nova jugoslavenska vlast najvjerojatnije dovela za svoje potrebe. Na popisu iz 1953. imamo 1 Nijemca, 7 Slovenaca, te 20 Srba, 1961. 5 Slovenaca i 21 Srbina. Na popisu iz 1971. godine prvi put imamo raznolikiju podjelu. Tada je u Vrgorskoj krajini popisano 14 Muslimana, 1 Čeh, 2 Slovenca, 24 Srbina, 2 Židova i 33 nepoznata. Popis iz 1981. godine uglavnom ne pokazuje više ovakvu raznolikost, što je samo dokaz da su navedeni pripadnici nacionalnih manjima u Vrgorac došli samo zbog posla i ubrzo otišli. Na ovom popisu ostali su po jedan Musliman, Nijemac i Slovenac, 16 Srba, i što je novost, čak 182 Jugoslavena, što je prvi put da su pripadnici nehrvatskog korpusa imali „značajniji“ udjel u ukupnom broju stanovnika. Očito se ovdje radi o Hrvatima koji su postali Jugoslavenima u političke svrhe. Na ovom popisu imamo i drugu krajnost, 12 ljudi se religiozno izjasnilo, a čak 129 ljudi se nije izjasnilo ili su smješteni pod ostale. 1991. godine u krajini je popisano 11 Muslimana, po jedan Čeh, Nijemac i Slovenac, 15 Srba i 42 Jugoslavena, čiji se broj u deset godina drastično smanjio, što je vezano za propast SFRJ i stvaranje neovisne Hrvatske. Na ovom popisu je 52 religiozno izjašnjenih i 105 ostalih/nepoznatih.
Na zadnjem popisu stanovništva iz 2001. u Vrgorcu imamo 20 Srba, 9 Albanaca, 2 Makedonca, 2 Bošnjaka, 28 nenacionalno izjašnjenih, od čega trojica regionalno izjašnjena.
Kao zaključak treba reći da usprkos šarolikim popisima stanovništva Vrgorske krajine od 1880. godine, broj Hrvata u ukupnom broju Vrgorčana nikad nije pao ispod 99%, osim 1981.(96%) i 1991.(97%) godine, kada je bio poveći broj Jugoslavena. Ovo samo po sebi dokazuje da je nehrvatsko stanovništvo koje se mjestimično pokazalo u nekim popisima dovedeno za potrebe trenutne vlasti ili su neki Hrvati promijenili svoju narodnost u političke svrhe.
komentiraj (13) * ispiši * #
