Poznati franjevac fra Ivan Despot rođen je 19. kolovoza 1851. godine u Zaostrogu. U rodnom mjestu je obukao i fratarsku halju, a bio je profesor na franjevačkom učilištu pri samostanu u Zaostrogu. Tijekom svog života bavio se književnošću i napisao nekoliko djela. Najpoznatije su mu knjige „Prve iskre“, „Put na Lovćen“ a za našu priču najvažnija je knjiga „Malo Zrnja“ koju je fra Ivan izdao 1885. godine u Splitu. Umro je vrlo mlad, 1888. godine u 35. godini života u Sumartinu na Braču. Vjerojatno se pitate, kakve veze fra Despot ima s Vrgorcom i zašto ga spominjem. U knjizi „Malo zrnja“ koju sam spomenuo, fra Ivan je obavio tri pisma sa svojih putovanja po Dalmaciji, koje je tada uputio svom prijatelju Antun Pasku Kazaliju, književniku iz Dubrivnika. U trećem pismu fra Ivan na vrlo zanimljiv način opisuje svoje dogodovštine tijekom svog boravka u Vrgorcu u svibnju 1885. godine. Ovdje neću citirati cijelo njegovo pismo, nego samo neke dijelove koji na najslikovitiji način opisuju Vrgorac iz zadnje četvrtine 19. stoljeća. Tako na početku pisma fra Ivan piše:
„Evo me u Vrgorcu. Ovo je mjesto sa svoje originalnosti poznato kud ljudska noga dopire. Zadru i Beču Vrgorac je zadao i ter kakvih muka od kad je nastalo narodno kreševo po Dalmaciji…“
Dalje on na vrlo slikovit način opisuje smještaj Vrgorca:
„…Vrgorac! Što je to? Sve i ništa! Leži na putu, kao odsudjenik, na pogled Ljubuškoga, biva, mal ne na staroj medji. U golu kršu u klancu jadikovcu. Poviš njega još se diže k nebu u oblake stara gradina, koja mu svjedoči junaštvu pradjedova. Tamo dalje zakriljuje ga golišavi Motokit, a puca mu liep pogled na Raztok i ercegovačke strane; i dočim mu se zakrilo ribolovno Jezero, pod očima mu pukla vinorodna Bunina, a do mora ga brane primorske stiene. Tako tu stoji i prkosi vjekovima i zakonima neba i zemlje taj nemili grad!...“
Iza toga on opisuje vrgorsko činovništvo toga vremena i njihovu "zlu" sudbinu:
„…Nema činovnika, nema žandara, prolaznika, financijera, župnika, koga je sudbina k´Vrgorcu navila, a da se preko svega života ne spominje slosretnih svojih dana. Tu je činovnik kano izgubljen, tu financijer drhće pre duhandžijom; tu župnik samo neke članke vjere može tumačiti, samo neke grijehe karati … Vrgorac! Vražji je to klanac…“
U sljedećim redcima Despot opisuje dogodovštine za svog ranijeg posjeta Vrgorcu, kad je bio desetogodišnjak:
„...Bilo mi jedva deset godina, kad sam silimice upao u antrešelj stričevoj mazgi i jašio do Orovlja. Bijaše zimsko doba. U tom kobnom Vrgorcu opili me rakijom i kako mi se tada u njemu smrklo tako ga nigda više sunce ne ogrijalo…“
Dalje Despot piše o događanjima u Vrgorcu za vrijeme izbora. Prije nego citiram te retke, morao bi ukratko opisati političku situaciju u krajini iz toga vremena. U Vrgorcu su se tada za vlast borile dvije stranke, Narodna stranka i Autonomaška stranka. Premda je u Vrgorcu postotak Hrvata uvijek bio gotovo stopostotan, te su na vlasti bili narodnjaci, postojala je i autonomaška stranka kojoj su u Vrgorcu pripadali Kićo Franić, sudac Zuliani i dr. Ovako Despot piše:
„…Inače, u Vrgorcu starinski soj, liepa krv, probrana nošnja. Nego čim pukla narodna borba, palo tu glavolje sjeme. Ustavni život podigao Vrgorac na dostojanstvo birališta. Kakvih li krvavih epizoda. To najbolje znaju Primorci i Neretvani koji tamo birali svoga zastupnika. Svaki put kad bi se primorski birači dizali k´Vrgorcu, da biraju svoga čovjeka; kao da je ratno vrieme! Do zubi oružani, mrki kao vukovi, srditi ljudi idu i nose pivo i jedivo, jer ništa toga za nje u Vrgorcu nema…“
Njegova slijedeća rečenica po meni je najljepši dio pisma:
„Da, Vrgorac je dosta samu sebi, Vrgorac će do vieka prkositi zemlji i narodu, jer što Vrgorac zna to nitko ne zna…“
Dalje o izborima:
„…Vrgorac je u plamenu, okolna brda razliegaju trubljatanja, krika, urnebes, kao da u naseoci gjavli… Šta je? Sutra su izbori. Urani pa gledaj što vidio nisi. Nagnuo narod, izašli mudraci, pogmizla kuka i motika.
Opravni ljudi idju da glasuju. Šta vide? Onaj vuče komoštra, onaj oštro ražanja, onaj vrti mlin, onaj gladi bredkusu. Penju se vješala, grme cievi, dižu se lomače, zvekeću gvoždja… To ti je Vrgorac na dan izbora. Jedini čovjek u krajini koji Vrgorcu dodje haka bijaše fratar Bilić. Ovaj junak izbora, svlada taj tvrdi grad gjavolskom ironijom.“
Despot piše i o nekim poznatim ljudima tadašnje Dalmacije i njihovim dogodovštinama u Vrgorcu:
„Zastupnik Juraj Bjankini (Narodna stranka) jamačno je čitao Dante-a, ali je on istom u Vrgorcu jedne noći zapoznao što je pravi pakao! Barun je Rodić slavu slavio u ponositoj Italiji, ali je, kao namjestnik dalmatinski u Vrgorcu tako smeten, tako čedan bio, kao svaki drugi smrtnik...“
Ovi zadnji redci nalaze se otprilike na polovici pisma i tu sam odlučio stati. Iako je i drugi dio pisma jako zanimljiv, smatram da prva polovica najbolje opisuje Vrgorac toga vremena. U ostatku pisma on piše o nekim pojedincima, i to nije zanimljivo za našu priču, pa o tom nekom drugom prilikom.
Post je objavljen 28.03.2007. u 09:17 sati.