Okolnosti postavljanja spomen-ploče Tinu Ujeviću 1957. godine na Dizdarevićevu kulu

Listajući neke stare brojeve Vjesnika naišao sam u broju od 29. rujna 1999. godine u rubrici pisma čitatelja na pismo Živka Strižića iz Zagreba pod naslovom „Otkriće spomen-ploče Tinu Ujeviću u Vrgorcu 1957. je zasluga dr. Ivana Pušića, a Partija je zaobiđena“ u kojoj on razotkriva sve činjenice u vezi postavljanja spomen ploče Tinu Ujeviću na Dizdarevićevu kulu 1957. godine. Time je reagirao na tekst pod naslovom „Komunisti krivotvorili mjesto rođenja Tina Ujevića“ koji je objavio Večernji list u broju od 8. srpnja 1999. godine. Smatrao se pozvanim da kao sudionik događaja iz tog vremena iz svoje perspektive opiše što je prethodilo postavljanju ploče. Strižić je u Vrgorac došao u svibnju 1957. godine na mjesto školskog profesora. Piše kako je tad u Vrgorcu kao veterinar radio Ivan Pušić, koji se tijekom 1957. godine često dopisivao sa najvažnijim kulturnim institucijama na području bivše Jugoslavije, poput Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Srpskom akademijom nauka, Maticom hrvatskom i Maticom srpskom gdje je lobirao da se Tinu postavi spomen ploča u Vrgorcu. Nedugo zatim Pušić je uspio, pa je Vrgorac 29. rujna 1957. godine, pod Strižiću, „…vidio dotad neviđenu kulturnu svečanost“. Tada je na Dizdarevićevu kulu postavljena spomen ploča našem najvećem pjesniku Tinu Ujeviću koju je izradila, kao Strižić naglašava, umjetnica Marija Ujević, kćerka dr. Mate Ujevića, a ne Tinova sestra, kako piše u članku na koji se Strižić obazire u svom tekstu. Taj veliki kulturni događaj od svih je novinskim medija popratila samo Slobodna Dalmacija kraćim tekstom u broju iz 30. rujna 1957. godine. Na otkrivanju spomen ploče došli su mnogi kulturni radnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije. Strižić dalje u tekstu piše kako zasluga za podizanje ploče isključivo pripada dr. Ivanu Pušiću, no na njeno otkrivanje isti nije došao, jer nije ni pozvan, a pojavio se kratko tek navečer istog dana na proslavi koja je tada već skoro završila. No po Strižiću, Pušić je bio uporan i uspio je ostvariti svoj naum da se ploča postavi, a to je činio potpuno iza leđa tadašnjem Centralnom komitetu u Vrgorcu, zbog čega je mogao biti ponosan, te je uspjeh tim više bio veći. On također smatra da simpozij o Tinu koji je u Vrgorcu održan 1967. godine, te Tinovi dani koji se održavaju svake godine u Vrgorcu, zapravo svoje korijene vuku iz rada pokojnog Ivana Pušića. Strižić piše kako je već na simpoziju iz 1967. uočio kako Pušić puno zna o životu i djelu velikoga Tina i da je već tada raspravljao sa nekim fratrom o točnoj ubikaciji kuće Tinova rođenja. Također smatra da je Tin Ujević do 1957. godine i podizanja navedene ploče bio „čovjek s dna“ i da je tek tada dobio mjesto među zaslužnim Hrvatim koje mu i pripada. Na kraju svog teksta Strižić se energično obračunava sa idejom da je Partija krivotvorila mjesto rođenja Tina Ujevića, jer kako znamo Cukarinovićeva kula, u kojoj se Tin stvarno rodio, još zvana i Fratarska kula i njome su još od 1690. godine upravljali franjevci, te u političkoj situaciji koja je tada vladala u Vrgorcu nije bilo pametno proglasiti fratarsku kulu kućom Tina Ujevića. On smatra da je to „…posve neumjesno ako se to krivotvorenje odnosi na dr. Ivana Pušića“. Što je doktora ponukalo da Dizdarevićevu kulu proglasi Tinovom kulom, nije nam poznato, ali ga se ne može optuživati da je to učinjeno u svrhu tadašnjih političkih prilika.
Također priznaje da je Partija imala prste u otkrivanju spomen ploče kao i na proslavi, ali nije ni bilo za očekivati da će ona dopustiti Pušiću da se pojavi na proslavi jer je smatran „…nacionalistom i klerikalcem“. U zadnjoj rečenici ovog teksta Stržić je napisao ovo: „Osjećao sam se dužnim da ovo nekoliko riječi reknem i napišem o onom vremenu i o nekim ljudima iz onoga vremena.“ Dali su svi navodi u ovom pismu posve točni, to treba tek istražiti, no potpuno je jasno da je ovaj tekst još jedan vrijedan prilog u istraživanju okolnosti u kojima je Dizdarevićeva kula proglašena Tinovom rodnom kućom.