13.07.2006., četvrtak
11.07.2006., utorak
Crtica iz života zagrebačke slonice...
U zagrebačkom su Zoološkom vrtu do nedavno živjele dvije slonice. Čini mi se da se jedna zvala Suri, dok za drugu ne znam.
Obje slonice bile su prave dame u godinama i brojale negdje oko 45 godinica. Nama ljudima to i nije neka cifra, ali je za slonove to solidna brojka. Slonice su se voljele i bile privržene jedna drugoj.
No, kako to biva u životu, jedna strana je ipak voljela jače i više. Ta strana je bila Suri. Nije poznato kako je druga slonica reagirala na pojačane izljeve pažnje te kako se s tim nosila.
Jednoga se dana slonica bez imena teško razbolila. Na kraju je i uginula.
I, kako to biva u životu, kad ljudima umre netko stvarno jako drag, oni padaju u depresiju i očaj, te gube volju za daljnjim životom. Ovaj slučaj je pokazao da i slonovi pate na isti način.
Nakon smrti svoje družice, prijateljice i cimerice, Suri je pala u tešku depresiju i beznađe. Počela je odbijati hranu, izolirala se od svih i danima buljila u prazno naslonjena na ogradu svog dvorišta. Niti vjerni timaritelj (koji je s njom već 10 godina!) nije joj mogao prići i utješiti tužnu Suri.
Već se mislilo da će zagrebački Zoološki vrt ostati i bez drugog slona, kad je netko dobio genijalnu ideju: liječenje muzikom! I to ne bilo kakvom muzikom, već samim Mozartom! Ako genije ne uspije, nitko neće.
Vjerni timaritelj počeo je puštati Suri Mozartova odabrana djela. Učinak je bio nevjerojatan! Suri se smirila, počela je doživljavati svoju okolinu a ni hrana joj više nije bila mrska. Polako, iz dana u dan, Suri je dolazila k sebi i oporavljala se od strašnog gubitka. Vodstvo Zoološkog vrta bilo je oduševljeno te je odlučilo da se terapija nastavi i dalje.
Tako sada, svaki dan, dva puta po dva sata, slonica Suri sluša Mozarta i uživa u životu...
Nisu ti slonovi ni ludi, kažem ja...
Morat ću sad preformulirat uvredu “Slone jedan!” u nešto groznije. Ovak bi netko to mogo shvatit ko kompliment...
|
- 12:47 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
09.07.2006., nedjelja
Put putujem...
Već ovaj petak!
Gotovo je!
Idem!
S – L – O – B – O – D – A !!!!!
Diplomirala nisam... (to je onaj tužni dio priče).
Sve je odgođeno za 9. mjesec jer diplomski nije još dovoljno dobar da bi ga pomajka (mentorica) pustila u svijet.
Dobra je stvar da mentorica ide uskoro na godišnji što znači da sam i ja slobodna do 9. mjeseca.
A to znači:
MORE, 
SUNCE,
MODRAVE,
SILBA,
HERE I COME !
O, kako će mi bit lijepo.
O, kako ću uživati.
O, kako ću se naraditi.
O, kako ću ispravit ova pogrbljena leđa od silnog tipkanja.
O, kako ću plivanjem istopit ove šlaufove koji su se omotali oko mog jadnog struka (uljezi jedni!). 
O, kako ću fino pocrniti. 
O, kako ću puno novih ljudi upoznati. 
Oooooooo......
Ugodno ljeto s puno odmora,
želi vam svima
Inge (from Sweeden) 
(tak me, naime, mama prozvala prošle godine kad sam se vratila kući s Modrava) 
(i da, ova “O” forma je blijedi pokušaj kopiranja Bedačekovog stila) 
|
- 11:31 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
07.07.2006., petak
Puknut ću ko kokica!
Zapravo, skviknut ću ko kokoš.
Ne mogu više...
Jedan dan mislim da ću sve stić i da ima još nade...
Onda dođe mentorica i ubije, zatre svaki trag te moje male nadice.
Onda se ja pomirim da će obrana bit na jesen i potonulih lađa otpočnem korotu.
No, mentorica se odluči javit, i vuče dalje da se radi, i mene i sebe, i kao da još nije gotovo, kao da je sve u redu.
A ja u koroti, već ugasila motore na pola.
I sad ih opet palim punom snagom, a snage su mi na izmaku.
Ne mogu više tako, kao da će sve biti, a razum i kalendar mi govore suprotno.
Odakle mi vjera da vjerujem u nemoguće???
A opet, Njemu je sve moguće... (no da li je on ikad studirao na PMF-u?)
Da, puknut ću... Ko velika...
Kad me slomi, urliknut ću i sve poslat kvragu.
I diplomski, i mentoricu i komentora i sebe i more koje neću vidjet i ljeto koje će bit u banani.
Sve ću poslat u ... ... ...
pas mat
|
- 02:31 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
02.07.2006., nedjelja
Čovjek snuje, Bog određuje...
Nisam osoba od velikih i dugoročnih planova. Nemam zacrtano gdje ću biti i što ću raditi za 5 ili 10 godina. Znam okvirno, otprilike: diploma, posao, stanovanje, možda brak. To je nešto univerzalno, što dolazi samo po sebi.
Međutim, trenutno, jedva da znam što će se dogoditi u slijedeća tri tjedna. Ni tu nema nikakve sigurnosti, nečega za što bih se mogla uhvatiti.
A šta je tri tjedna prema cijelom životu?!?
Svaki put kad razgovaram s nekim tko je više u planovima od mene, a samim tim ima i veća očekivanja od života, zapitam se da li je to moje “neplaniranje” i život od dana do dana blagoslov ili prokletstvo.
Sada mi je dobro tako živjeti. Izbjegavanje dugoročnog planiranja, ne razmišljanje o tome gdje sam, šta sam i kamo idem daje mi osjećaj balona od sapunice. Ja sam u balonu a izvan njega svijet živi svoj život kojeg sam i ja jedan dio, ali ipak jedan izdvojeni, posebni dio. Ta opna kao da me štiti. Međutim, koliko je to zdravo?
U rijetkim razgovorima s “planerima”, onima koji razmišljaju i detaljno sagledavaju život oko sebe, dogodi se da mi probuše moj balon i tako me izlože surovoj i nemilosrdnoj realnosti. Nimalo uljepšanoj i time još više zastrašujućoj. Bez balona, i ja postajem dio njihovog “zločestog” svijeta. Tad se osjećam kao čovjek kojeg se iznenada probudi iz dubokog i čvrstog sna. Postajem zbunjena i nemoćna jer ne znam kako se suočiti s problemima koji su tako jako prisutni i traže rješenje jer će u protivnom postati još veći i pogubniji. Sva pitanja Kako? Zašto? Kada? Tko? Da li uopće?!? ostaju bez odgovora.
To je izrazito nezdravo stanje. Depresivno, bogato beznađem, umorom, letargijom, tugom. Poželim zaspat i ne probudit se.
Iz ove perspektive, život u balonu i ne izgleda tako loš. Balon se nakon svakog pucanja postepeno ponovno izgradi i vrati u funkciju, i sve bude OK.
Sad sam u fazi depresije i beznađa jer mi je jučer moj balon probušen. Kroz nekoliko dana on će se obnoviti i sve će biti kao i prije.
Međutim, što kad jednog dana balon ostane probušen zauvijek, a nikakva krpanja ga ne budu u mogućnosti obnoviti???
Što onda???
APDEJT (nedjelja, 17:57)
Sva depresivna i beznadna otišla sam se prozračiti šetnjom. Put me nanio do crkve. Ušla sam i sjela. Držeći glavu među dlanovima, prolazila mi je samo jedna misao: "O Bože, odakle da počnem? Odakle da počnem? Toliko toga me pritišće, muči. Kako dalje? KAKO???". Sjedila sam tako nekoliko minuta, sama samcata.
I onda sam "čula" misao za koju sam znala da nije moja. Definitivno nije moja.
Kroz glavu mi je prošlo: "Ja sam tvoj balon. Ja sam neuništiv."
I to je bilo to. Sve mi je sjelo tamo gdje treba, vratila se Nada.
Lice mi je preplavio osmjeh a tijelom je prostrujilo olakšanje i mir.
Velik si Bože. Prevelik. Predobar.
|
- 15:16 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
