
Puknut ću ko kokica!
Zapravo, skviknut ću ko kokoš.
Ne mogu više...
Jedan dan mislim da ću sve stić i da ima još nade...
Onda dođe mentorica i ubije, zatre svaki trag te moje male nadice.
Onda se ja pomirim da će obrana bit na jesen i potonulih lađa otpočnem korotu.
No, mentorica se odluči javit, i vuče dalje da se radi, i mene i sebe, i kao da još nije gotovo, kao da je sve u redu.
A ja u koroti, već ugasila motore na pola.
I sad ih opet palim punom snagom, a snage su mi na izmaku.
Ne mogu više tako, kao da će sve biti, a razum i kalendar mi govore suprotno.
Odakle mi vjera da vjerujem u nemoguće???
A opet, Njemu je sve moguće... (no da li je on ikad studirao na PMF-u?)
Da, puknut ću... Ko velika...
Kad me slomi, urliknut ću i sve poslat kvragu.
I diplomski, i mentoricu i komentora i sebe i more koje neću vidjet i ljeto koje će bit u banani.
Sve ću poslat u ... ... ...
pas mat
|