Nisam osoba od velikih i dugoročnih planova. Nemam zacrtano gdje ću biti i što ću raditi za 5 ili 10 godina. Znam okvirno, otprilike: diploma, posao, stanovanje, možda brak. To je nešto univerzalno, što dolazi samo po sebi.
Međutim, trenutno, jedva da znam što će se dogoditi u slijedeća tri tjedna. Ni tu nema nikakve sigurnosti, nečega za što bih se mogla uhvatiti.
A šta je tri tjedna prema cijelom životu?!?
Svaki put kad razgovaram s nekim tko je više u planovima od mene, a samim tim ima i veća očekivanja od života, zapitam se da li je to moje “neplaniranje” i život od dana do dana blagoslov ili prokletstvo.
Sada mi je dobro tako živjeti. Izbjegavanje dugoročnog planiranja, ne razmišljanje o tome gdje sam, šta sam i kamo idem daje mi osjećaj balona od sapunice. Ja sam u balonu a izvan njega svijet živi svoj život kojeg sam i ja jedan dio, ali ipak jedan izdvojeni, posebni dio. Ta opna kao da me štiti. Međutim, koliko je to zdravo?
U rijetkim razgovorima s “planerima”, onima koji razmišljaju i detaljno sagledavaju život oko sebe, dogodi se da mi probuše moj balon i tako me izlože surovoj i nemilosrdnoj realnosti. Nimalo uljepšanoj i time još više zastrašujućoj. Bez balona, i ja postajem dio njihovog “zločestog” svijeta. Tad se osjećam kao čovjek kojeg se iznenada probudi iz dubokog i čvrstog sna. Postajem zbunjena i nemoćna jer ne znam kako se suočiti s problemima koji su tako jako prisutni i traže rješenje jer će u protivnom postati još veći i pogubniji. Sva pitanja Kako? Zašto? Kada? Tko? Da li uopće?!? ostaju bez odgovora.
To je izrazito nezdravo stanje. Depresivno, bogato beznađem, umorom, letargijom, tugom. Poželim zaspat i ne probudit se.
Iz ove perspektive, život u balonu i ne izgleda tako loš. Balon se nakon svakog pucanja postepeno ponovno izgradi i vrati u funkciju, i sve bude OK.
Sad sam u fazi depresije i beznađa jer mi je jučer moj balon probušen. Kroz nekoliko dana on će se obnoviti i sve će biti kao i prije.
Međutim, što kad jednog dana balon ostane probušen zauvijek, a nikakva krpanja ga ne budu u mogućnosti obnoviti???
Što onda???
APDEJT (nedjelja, 17:57)
Sva depresivna i beznadna otišla sam se prozračiti šetnjom. Put me nanio do crkve. Ušla sam i sjela. Držeći glavu među dlanovima, prolazila mi je samo jedna misao: "O Bože, odakle da počnem? Odakle da počnem? Toliko toga me pritišće, muči. Kako dalje? KAKO???". Sjedila sam tako nekoliko minuta, sama samcata.
I onda sam "čula" misao za koju sam znala da nije moja. Definitivno nije moja.
Kroz glavu mi je prošlo: "Ja sam tvoj balon. Ja sam neuništiv."
I to je bilo to. Sve mi je sjelo tamo gdje treba, vratila se Nada.
Lice mi je preplavio osmjeh a tijelom je prostrujilo olakšanje i mir.
Velik si Bože. Prevelik. Predobar.
Post je objavljen 02.07.2006. u 15:16 sati.